Čitatelji mojih prijašnjih tekstova o westernima (provjera dozvoljena u Hombre-ima) već znaju koji su razlozi moje ljubavi za žanr westerna, i to od dječačkih dana do današnjih. U westernu "Pat Garrett & Billy The Kid (Sam Peckinpah, 1973) postoji scena kada nekadašnji odmetnik Garrett, a sada šerif dolazi opomenuti Billyja da ga je odlučio uhvatiti i predati u ruke zakona. Billy ga pita zašto to radi, a Garrett odgovara da se vremena mjenjaju, na što će Billy tiho i ponosno: "vremena možda, ali ja ne".
Današnji posjetitelji kino dvorana i konzumenti video naslova, kada naiđu na ovakav tekst ili esej o westernu sigurno se pitaju: kome još to treba? tko uopće još gleda ili čita o westernima? smisleno li je na nečemu tako starom i nevažnom gubiti vrijeme? koga još diraju "mitopeje" (izraz Žikice Simića)*. Ono što ih najviše čudi, a počesto u raznim prilikama to doživim (ili za šankom neke birtije ili u formalnim razgovorima sa poznatima) je moje zanimanje za taj žanr. Mada, ipak ponekad naletim na nekog starijeg od mene, kojem se zacakle oči kada spomenemo stare westerne. Nasuprot njima, većina drugih misle da su to filmovi za djecu (jednom sam napisao da je western umjetnost djetinjstva), a istovremeno gutaju svakodnevno video smeće iz kataloga raznih videoteka. Kada se sukobe argumenti različitih stavova, dolaze do izražaja ljudske razlike, koje nas istodobno odbijaju i privlače. Što više pića klizne u grlo to su razlike jače, jer ono podsvjesno izlazi na površinu, ono skriveno dođe u prvi plan; taktičnost potpuno nestane kada započne otvorena konfrontacija. Iskre ponekad zapale takvu vatru da se pola birtije umješa u "konstruktivnu buku".
Isto je s westernom. Gledajući one najbolje žalim što završavaju, gledajući najgore pokušavam u njima pronaći barem jednu lijepu stvar, znak, kadar ili scenu. Skoro da nema westerna bez prikaza zemlje i prirode, konja s jahačem u preriji, zagasitih obzorja i plavičastih planina, zvjezdanog neba i osjećaja širokog prostranstva. To je onaj estetski dio westerna, koji čini prepoznatljivu pozadinu mjesta događanja, a iz njega proizlazi sva poznata ikonografija westerna (image). Ali, to nisu jedini razlozi zašto posebno volim westerne. Češće me zanima psihološka nadogradnja likova (ozbiljnije započeta četredesetih godina). Dok estetski dio na neki način pokazuje simboliku (npr. zagasiti i tamni prikazi neba u westernu "Nosila je žutu vrpcu - John Ford, 1949, nagovještavaju sumrak i tugu jedne sjajne vojničke karijere u liku kapetana Brittlesa, kojeg savršeno glumi John Wayne) i doživljajnu stvarnost u pomalo nestvarnim oblicima (npr. Shane - George Stevens, 1953) dotle psihološke konotacije podražavaju našu (gledateljevu) želju da se vlastiti život zamijeni dvojnikom - iluzijom.
Perspektiva je vrlo važan dio svakog westerna (npr. Poštanska kočija - John Ford, 1939.). Ona je objektivni dio westerna. Ne samo kao produžena ruka realizma, već kao komponenta koja gledatelju pruža suštinsko zadovoljstvo gledanja, kao neizbježna težnja k potpuno subjektivnom prihvaćanju ili neprihvaćanju prikazanoga.. Poistovjećivanje sa mitološki intoniranim likovima je slijedeći razlog zašto volim western. Ali još su mi važniji ranjivi "mit-junaci" (npr. Ethan Edwards - glavni lik u westernu Tragači, u režiji Johna Forda iz 1956.), oni koji i u najtežim i naizgled bezizlaznim situacijama pokazuju da nisu sastavljeni od kamena, da i u njima kuca srce, žilama teče topla krv, a raznorodni osjećaji ih preplavljuju. To je subjektivni dio westerna, prepun patetike, melodramatskih naplavina, dešperantnih likova i umiranja. Melodija pokreta i akcije, harmonična struktura kadrova, neodvojivost slike i zvuka, briljantni detalji koji čine cjelinu, su samo od nekih kinematičkih aspekata koji oplemenjuju westerne. Psihološka opravdanost postupaka (zašto Ethan oprašta Debbie? - u Tragačima) i logični sklop emocija i ritmova, kada se osobne tragedije (npr. Usamljeničko jahanje - Budd Boetticher, 1959 - u kojem usamljeni lovac na ucjene i osvetnik ne preza pred najbrutalnijim radnjama da provede zamišljeno, odbija ljubav žene i odjaše sam u nepoznato) izmjenjuju sa tragedijama naroda (npr. Jesen Čejena - John Ford, 1964 - gdje prisustvujemo gotovo zatiranju jedne civilizacije, u ovom slučaju Indijanskog plemena) sastavni su dio skoro svakog westerna A produkcije.
Da li su stvaratelji westerna bili vjerni istini? Nekakvim zaobilaznim putem: jesu! Kako to? Pokušat' ćemo to spoznati iz deset poglavlja, gdje u svakom od njih obrađen je važan dio za upoznavanje westerna kao žanra i nadžanra, gdje pored realizma i snovi kao ono neopipljivo tvore dio istine, gdje nagovještaji bitka, prošlosti, smrtonosnih zamki, zla i urođene nasilnosti, neuzvraćene ljubavi, povratka na prapočetak, i to sve kada vladaju ratovi među bogovima, kada poroci postaju javni eksponati, kada crni oblak prosipa svu kišu po onima koji nisu žedni, nisu dovoljni za stvaranje boljeg novog svijeta, već samo novog - tzv. civiliziranoga.
Točno utvrđene činjenice su nebitne za western filmove, jer western nije samo narativna umjetnost, već i poetska, ponekad impresionistička, a ponekad nadrealistička slika novostvorenog svijeta, koja bazično opisuje jedan dio povijesti, ali na svoj potpuno osebujni, vrlo dosljedni, a ipak sklon mijenama način. Mnogi redatelji su stil fotografije odabirali prema djelima poznatih slikara Divljeg zapada (npr. Ford u Nosila je žutu vrpcu "imitira" Remingtona, a u Tragačima Charlesa Russella), što "stoji kao neoborivi dokaz o tome da povijesne dimenzije forme mogu biti orkestrirane kako bi proizvele najosobniji umjetnički vid" (John Kitses). No, nije samo John Ford - "prvi među jednakima" uzdigao western žanr na tron umjetničkog priznanja; tu su i Howard Hawks, Anthony Mann, Delmer Daves, Sam Peckinpah, Budd Boetticher, Fred Zinnemann, George Stevens, Edward Dmytryk, Raoul Walsh, John Sturges, Samuel Fuller i drugi. Zanimljivo je da Američki filmski kritičari nisu prepoznali dublja značenja u westernima, već su to morali otkriti Francuzi, skupljeni oko časopisa "Cahiers de cinema", kasnije i sami veliki filmski redatelji kao što su Francois Truffaut, Jean-Luc Godard, Claude Chabrol i Jacques Rivette, koji su također zaslužni za kritičarsko priznanje Hitchcocku (koji nije nikada režirao western) ili prvacima takozvane "violentne poetike" iz pedesetih: Philu Karlsonu, Donu Siegelu, Samuelu Fulleru i Nicholasu Rayu (koji su često režirali westerne). Iz davno zakračunatih ladica filmske prošlosti su potajno izvadili mnoge do tada potpuno nepoznate redatelje raznih žanrova, često i B filmova, poput Edgara G. Ulmera (Zaobilaznica, 1945 - prvorazredni film noir; Gola zora, 1954 - krimić sa Arthurom Kennedyjem kao glavnim glumcem) ili Jacquesa Tourneura (Iz prošlosti, 1947 - jedan od ponajboljih film noira; Prolaz kroz kanjon, 1946 - vrhunski primjerak "baroknog westerna"). Navodim te činjenice kako bih istaknuo zaslužnost Evropljana za otkrivanje vrijednosti u bazično američkim žanrovima. Vrli stari svijet šezdesetih je odavao priznanje novom svijetu koji je na "američki način" raščišćavao povijesna ispreplitanja. i dok američki filmski kritičari voajerski virili u tuđa dvorišta ispred nosa im defilirale parade značenjima pune westerna, film noira, americane, melodrame i akcijskih filmova. Dok su oni zasluženo bili opčarani Fellinijem ili Bergmanom, vlak krcat western remek-djelima je prošao pored njihove kuće, a da se skoro nisu ni osvrnuli. Posljednji zvižduk odlazeće lokomotive je obznanio istinu da ljudi (u ovom slučaju filmski kritičari) često od vlastitih predrasuda nisu vidjeli dalje od svoga nosa, nisu vidjeli ni ono što je bilo očito, jer nisu željeli vidjeti (kako su samo mrzili Wayneov i Fordov tradicionalizam) nešto drugačije (iskreniji prikaz Indijanske tragedije), jer nisu željeli prihvatiti da ih netko podučava o prošlosti na dotad neviđeni način (kao što su činili svi najbolji redatelji westerna), jer nisu željeli priznati da jedan tako gledljivi i popularni žanr može biti umjetnost, jer nisu željeli priznati da je Amerika stasala na proturječnostima (koje su često bile obojene u boju krvi).
Western ima onu moć da prodre kroz dvostruko dno gledateljeve odlučnosti, uvuče ga u jedinstveni svijet moralnih kušnji, dok je ekran lovac, mrak katalizator, a gledatelj ulovljenik u fino istkanu mrežu od vibrirajućih elemenata sreće i tuge, dobra i zla, ljubavi i mržnje, smijeha i plakanja, statičnosti i pokreta, harmonije i disharmonije, topline i hladnoće. Bila je eksplozija hedonističkih westerna tridesetih, preispitivanje moralnih načela četrdesetih, psihološka nadogradnja junaka pedesetih, ispreplitanje mitskog i antimitskog u superwesternima šezdesetih, pobjeda antimitskog junaka sedamdesetih, slabi pokušaji umirućeg mastodonta da se ritne osamdesetih, prepuštanje zaboravu devedesetih. Svaka dekada je pokazala ono najbolje i ono najgore u westernima, gdje je primjetno koliko je Amerikancima stalo da prikažu vlastitu povijest, tako da možemo reći da je progresivnošću rasta "prave istine" o Divljem zapadu, opadalo zanimanje gledatelja za žanr, dok je s druge strane tehnološki napredak novu generaciju gledatelja počeo odgajati na kompjuterima, a "suburbia" (gdje živi najveći broj stanovnika) okrenula se radije vlastitom seciranju. Danas se više nego ikad manipulira prostorom i vremenom, prečesto se želi preskočiti dio vremena, a kada se vraća u prošlost onda se impliciraju autorove težnje k vjerodostojnosti na uštrb umjetničke slobode. Kontinuirana težnja današnjih autora da pomire komercijalno i umjetničko sugerira da nema više pravih "mavericka" među redateljima (osim donekle Johna Saylesa, Clinta Eastwooda i Martina Scorsesea), a bez njih nema ni pravih westerna. Lažnim ustupcima prosječnom gledatelju filmovi dobivaju na dinamici, bučnosti i eksplozivnosti zvuka i slike, jer onaj važniji ili isto toliko važan dio filma - dobro ispričana priča i uvjerljivi likovi uglavnom nedostaju ili su površni i isprazni (većina akcijskih filmova je bazirana na western premisama, ali bez duše i smisla). Izgubila se neposrednost izričaja, pitkost i fluidnost protoka vremena kroz nekakvo događanje, pri kojem nam likovi postaju toliko bliski da se poistovjećujemo s njihovim imaginarnim životima. U klasičnom Hollywoodu svaki veliki redatelj westerna je imao svoj prepoznatljivi filmopis, gdje se prosto mogao slijediti trag njihovih razmišljanja i simbolike, gdje je psihološka i metafizička pozadina bila odraz njih samih, gdje se potcrtavanjem najvažnijih misli i ideja stvarao opipljivi trag za svakog istraživača. Uz toliko duhovne lijenosti i nedostatka maštovitosti šezdesetih (droga je zamutila većinu mozgova?) nije ni čudo da je western izumro, jer nije da gledatelji nisu više željeli gledati westerne, već su redatelji pod utjecajem svih "modernih revolucija" urušili mit, postavili na pijadestal antimit kao jedinu pravu vrijednost za prikazivanje njihove istine (revolucija je isticala da su svi ljudi jednaki; nema mjesta za Bogove i mitove). Sukladno takvim stremljenjima pronalazili se novi putevi k gledateljima, posebno prema novim generacijama gledatelja, nedovoljno romantičnim, koji su išli u kino unaprijed osuđujući falsificiranje povijesti (a cijeli western žanr počiva na varijablama prošlosti i povijesti), željnima eksplicitnog nasilja, seksa, govora ulice i djelovanja bez umatanja u celofan. Fenomeni su prevladali nad imaginacijom. Blasfemija nad samozatajnošću.
Jukstapozicijom klasičnih i današnjih filmova dolazim do saznanja da se negdje početkom šezdesetih na putu prelaska mosta iz klasicizma u postmodernizam izgubila razina mističnosti (posljednji veliki klasični western je "Čovjek koji je ubio Liberty Valancea - John Ford, 1962). Metafore za realizam, koje su koristili stari majstori (npr. Howard Hawks), su zamijenjene apstrakcijama (spaghetti westerni), a spontana montaža je u akcijskim filmovima zamijenjena "montažom atrakcija" (po Ejzenštejnu), tako da se kontrolirani protok vremena i preglednost događanja zamijenili skokovitim i nepreglednim rezovima. Na taj način se dobilo na dinamici akcije i reakcije, ali se mnogo izgubilo na istinitosti zbivanja i na slojevitosti prikazanoga. Ono što je počelo kao inovacija u filmskom jeziku je postalo arhetip. Samo je Sam Peckinpah u westernu "Divlja horda" (1969) uspio nadići arhetip, uvesti usporene kadrove da pojača poetičnost nasilja, zadržao strukturu odnosa među likovima na mitskoj razini, a istovremeno ih prizemljio kao čisto zemaljske oblike koji su spremni zbog prijateljstva i časti umrijeti u borbi. Poslije autorski dosljedno ponavlja isto u prije spomenutom "Pat Garrett & Billy The Kid" i postwesternu "Šampion rodea" (1972). Da se razumijemo, i žanr westerna je oduvijek bio pun klišeja i arhetipova, posebno B western, no, uostalom kao i svi ostali žanrovi, poput melodrame, thrillera ili ratnog žanra; razlika je u produženom djelovanju kadrova ili scena na gledateljevu sposobnost uživljavanja, a posebno u filmskim znakovima, toliko različitim nekada i sada, od kojih se ne sastoji samo filmski jezik, već i "duh filma". Možda su klasični kadrovi-sekvence bili hipoteza o "neokaljanosti" i krščanski gledano: vrlo lako oprostivi, te podvlačili značajnost života, dok su današnji atraktivniji zapravo neprirodniji i ne ostavljaju puno vremena za razmišljenje o tajnama života, tako ni o značajnosti jedinke u nepreglednom svemiru. Sveprisustvo i svejastvo, toliko očito u klasičnim westernima A produkcije doprinosilo je slaganju beskrajnoga redoslijeda prioriteta, držeći se temeljnih moralnih načela i vrjednovanja najbitnijih ljudskih težnji: ljubavi, prijateljstva, obitelji, vjere. Danas su to uglavnom beznačajne gnjavaže za umorne gledatelje, željnih brzine i što uvjerljivijih simuliranja viših dimenzija, kada je za većinu gledatelja "carpem diem" osnovni moto načina življenja. Ne uviđaju da "svijet ne mari za njih i ne zna za to" (po Pasoliniju). Vještačko i hipnotičko klupko nasilja i seksa današnje gledatelje udaljuje daleko od romantičnih premisa starih westerna. Kupajući se u vlastitom voajerizmu (po tome su slični američkim filmskim kritičarima iz klasičnog holivudskog doba), bez bojazni da će njihove sklonosti biti otkrivene (to se ne odnosi na pedofile), konačno su film i gledatelj postali jedno, moruzgva nastala uzročno-posljedičnim utjecajima jedan na drugoga. Da li je film zbog toga još uvijek umjetnost?

(NAPOMENA: ovo je uvod u širi esej o žanru westerna u deset tema)

* hvala vrlom Grgi na teleportaciji