Na posve opravdano i razumljivo pitanje - što je to, kvragu, zajedničko braći Finn iz skupine Crowded House i Paulu Westerbergu da su se njihovi albumi našli objedinjeni jednom reckom? - odgovor je krajnje onespokojavajući: iskustvo smrti. Točnije, očeve smrti. Neil i Tim Finn oca su izgubili prije tri godine, a tragedija ih je ujedinila u nakani da stvore zajednički album, nadahnut uspomenama na oca, obitelj i djetinjstvo. Westerberga je otac zauvijek napustio prošle godine, uslijed njegova najplodnijeg razdoblja u karijeri, kada je objelodanjivao po dvije ploče godišnje i kada je njegov novi kreativni uzlet dočekan unisonim hvalospjevima. Žal zbog smrti bližnjih visoko je na ljestvici čovjekovih osjećaja. Takvi duboki, nepomućeni i intenzivni osjećaji izrodili su i neke od kolosalnih ploča popularne glazbe. "Everyone Is Here" i "Folker" nisu, dakako, novi "Tonight's The Night" (Neil Young) ili "Gone Again" (Patti Smith), no riječ je o albumima koji odišu iskrenim pijetetom, dostojanstvenim žalovanjem i, što je izuzetno važno, autorskim zanosom. Crowded House bili su svojevremeno u užem krugu komercijalnih vedeta popa s Južne polutke, ali i skupina kadra stvoriti dopadljive i inteligentne ljetne hitove. Na sceni ih nema već desetak godina, ako se ne varam, a pjevač i većinski autor Neil Finn gurao je solo karijeru. Sve dok ih, eto, smrt nije iznova ujedinila. Ovog puta pod firmom The Finn Brothers. "Everyone Is Here" po svemu je ploča njihova novog početka, prepuna pjesama od kojih ostajemo gladni nostalgije za onim što nam u životu doista treba. Producent je zlatni kalifornijski dečko Mitchel Froom, no dio je posla obavio i legendarni Tony Visconti. Sviraju znani Evan Dandov kompadre Jon Brion te bubnjar Matt Chemberlain. Zanosne melodije, "karamelizirano" dvoglasje Neila i Tima, primjerena sjeta i skladbe pregledne i simetrične kompozicije (sve ljepša od ljepše - "Won't Give In", "A Life Between Us", "Edible Flowers" ...) čine od albuma "Everyone Is Here" jedno od najboljih ovogodišnjih izdanja bliskih "mainstreamu", ako takvo što još postoji. O Westerbergu ne bih puno, zadnjim sam mu tekstovima već ionako podigao spomenik. Ako se mene pita, njegov je povratak u formu za "novi život rock and rolla" jednako važan kao i ploče stotinjak novih garažnih bandova u paketu. Paul kao "folkie"? Evo što sam kaže o tome: "I'm Not A Folk Singer. I'm Not A Traditional Rock Singer." "Folker" je ploča s pedigreom, na njoj se Westerberg katkada poigrava s ustaljenim navikama svojih slušatelja (npr. kada zavrišti "I'm A Folk Star Now"), no u konačnici ona je njegov prepoznatljvii rukopis i u svojim najboljim dijelovima ("What About Mine", osobito "Looking Up In Heaven") bez uvijanja pokazuje stisnutu šaku života.