Otok Isle Of Wight leži blizu južne obale britanskog otoka, nasuprot gradovima Southampton i Portsmouth. Svoju r'n'r glazbenu povijest ima već dugo vremena, jer su na njemu legendarne koncerte održali Jimmy Hendrix i The Who. Otoci su sami za sebe posebne sredine jer njihova geografska uvjetovanost tj. odvojenost od ostatka zajednice daju im pomalo drugačiji status. More je ipak prepreka i osuđen si na usku društvenu sredinu. U takvim uvjetima već godinama se glazbom bavi Paul Armfield. Iako je u svom životu živio i u drugim sredinama (npr. dvije godine u Slovačkoj) jako je vezan za ''otok ljudi''. Njegovo zanimanje za glazbu istočne Europe (posebno ''cigansku''), glazbu Jacquesa Brela, Sergea Gainsbourga, Scotta Walkera, Davida Acklesa, Nicka Drakea te veliki utjecaj Tindersticks, Kurta Wagnera i njegovih Lambchop nekako su u Paulovim zrelim godinama iznjedrili ovaj odličan album (jedan od najboljih prvijenaca ove godine). Ako volite ova gore rečena imena s posebnim naglaskom na Lambchop i njihove prekrasne lagano-tihe melodije bogatih glazbenih struktura budite uvjereni da će vam se ovo veoma svidjeti. Moram odmah na početku reći da Songs Without Words nije instrumentalan album, dapače Paul ima vrlo ugodan glas i zanimljive tekstove. Svemu tome treba dodati još i činjenicu da su The Four Good Reasons iskusni glazbenici koji istovremeno rade s mnogim imenima s glazbene scene. Tako multiinstrumentalist J.C.Grimshaw sa svojom suprugom čini cijenjeni folk duo, Barkley McKay svira (gitaru) s Jonom Langfordom (Mekons, Waco Brothers), Jake Rodrigues je također vrstan multiinstrumentalist i suradnik Midge Urea (Ultravox), a za bubnjara Trevora Smitha Armfield kaže da je jedan od najinteligentnijih i najsenzitivnijih bubnjara iz dalje i bliže okolice. Jedini je problem što se zbog svih tih obaveza rijetko sastaju , no već su odradili svoju samostalnu turneju po Europi u listopadu, nekoliko koncerata kao predgrupa Lambchop u srpnju tako da se može reći da uspijevaju sve uskladiti. U zajedničkim trenucima može ih se vidjeti kako sviraju u nekom od pubova na Isle Of Wight. Album sadrži dvanaest izuzetnih pjesama (ovo izdanje koje imam je s bonusom A Little Something For Your Troubles, izvrsnom laganicom). Now Is The Silence zvuči tako da imate osjećaj da su to Lambchop koji zvuče malo otvorenije te da su svoju pjesmu od pet-šest minuta sveli na četiri. Ugodno! U Devil On Your Back je dodano dramatike, metlica na bubnjevima, usne harmonike i skrovite atmosfere (There's a road that leads to heaven and a road that leads to hell/ And the road that leads between them is a road you know so well). Sjajno! Vapour Trails donosi i gudače u pozadini, te pjesmu koja je tako lijepa da ju ne možete prestati slušati. Melodična, puna boja i egzotičnih mirisa i boja (limun, šafran, terakota) u službi ljubavi. Privlačno! Dramatika, harmonika, europski (francusko-mediteranski) zvuk, tekst (When I say please don't go away it doesn't mean that I want you to stay/ So you won't get confused I have written this song without words) čini Song Without Words pjesmom koja puno govori. Izvanredno! U Slaves je mandolina ta koja plete melodiju zajedno sa samozatajnom harmonikom i bubnjevima dok Paul pjeva riječi o slobodi. Zanimljivo! Trigonometry podsjeća pomalo čak na Sexsmitha, Wainwrighta ili Johna Prinea. Vrlo dobro! Obrada Jacques Brelove Why Should It Be That A Man Gets Bored? je recimo glazbeno negdje između britanskog folka i šansone s vrlo šturim glazbenim fragmentima. Neodoljivo! Kakav utjecaj na cjelokupni zvuk imaju J.C.Grimshaw i Jake Rodrigues već ste mogli naslutiti u spominjanju mandoline i harmonike. U Lost To The Light su dodali i bendžo tako da i ovo zvuči kao country koji sviraju srednjoeuropljani i mediteranci na dvoru kralja Arthura. Bajkovito uspješno! The Return zvuči kao nekakav iščašeni soul s punim zvukom klavijatura, živahnim ritmom klavira i Paulovim ovdje grubljim, jačim vokalom (I dream of you twice nightly/ I dream of you all day/ I fall asleep just thinking of you/ Dreaming only keeps me awake). Veličanstveno! Taken spaja utjecaje Lambchop i Tindersticks, Paulov glas zvuči kao da u njemu čuče Kurt Wagner i Stuart Staples te vode jedan zanimljivi duet davanja i otvaranja s gudačima u pozadini. Fantastično! Nježna End Of Time je toliko smirujuća, lagana, tiha da djeluje kao sedativ. Divno! Isto tako smireno počinje i posljednja Emily. Opet su tu gudači u pozadini, prekrasna gitara i klavir stvaraju smiraj. Onda odjednom počinje mala oluja, bude se bubnjevi, gudači pojačavaju kao i klavir, Paul ne pjeva, gitara zapomaže, klavijature sve to obuhvaćaju svojom puninom da bi opet odjednom završilo gudačima. I ovo dokazuje koliko Lambchop igraju značajnu ulogu u razmišljanju Paula Armfielda i njegove ekipe. Grandiozno! Rekao sam jedan od najboljih debija godine? Oprostite, predomislio sam se. Jedan od najboljih albuma godine! Za pet!