Nikada nismo imali epohu u kojoj su ljudi ovoliko na najviše mjesto izdizali prepredeno trgovanje, čistu zagriženost u usmjerenosti na najniže životne ciljeve u spoju s lutrijom čistog slučaja, a koju nazivamo materijalnim bogaćenjem.

Što se tiče Pravde, odnosno da svatko ima barem najminimalnije uvjete za život, govorio je kako je potrebna jednostavna i iskrena okorjelost srca da bi se uopće krenulo svojim putem u svijetu preplavljenom ljudima kojima je očajnički potrebna pomoć. Ali ako se situacija iskomplicirala zbog moralnog pomazanja i društvene nadmoći, ovu iskrenu i neophodnu sebičnost, koju podstiče Priroda, prekriti će tako debeli slojevi stereotipne samoobmane, da će biti teško razdvojiti prirodno od neprirodnog. Powys je mislio da Pravdi ne samo da smo vezali oči, nego da smo joj nabili vreću na glavu.

Talenti potrebni za stjecanje novca uvijek su među najnižim ljudskim kvalitetama. Ova vrsta strpljenja i ustrajnosti koja je potrebna sama po sebi predstavlja čudovišnu izopačenost koja traži žrtvovanje najdragocjenijih elemenata sreće. Postoje, naravno, izvjesne tehničke i profesionalne sposobnosti za koje se plaćaju visoke naknade; ali čovjeka koji je genije u nauci  i inventivnosti u pravilu eksploatiraju mozgovi najnižeg reda, čiji je cilj unovčavanje intelektualnih vrijednosti. 

U svijetu koji je industrijaliziran i mehaniziran kao naš, pokušaj da živimo poput Thoreaua ili Tolstoja za većinu nas predstavljao bi svojevrsnu pretencioznu dječju igru. Sve što podmiruje naše potrebe, sve što zaodijeva našu golotinju potječe od rada i dosjetljvosti ljudskog roda; mi svi, stoga, trebamo podnositi breme i uzvraćati našem plemenu za ono što mu dugujemo. Naša životinjska subraća imaju svako pravo od nas zahtijevati nekakav produktivan rad; zato je uvijek škakljivo i osjetljivo pitanje koji stupanj umijeća, zabave, cirkuskih trikova, filozofskog istraživanja, miješanja svećenstva u svjetovne poslove ili liječenja će biti opravdan pa da im ga uz ulagivanje ponudimo u zamjenu za rezultate njihovog mehaničkog poduzetništva i manualnog rada.  

Velika je stvar u cijeloj ovoj priči imati filozofski um. Drugim riječima, kaže Powys, ma što namjeravali učiniti, barem razmislite na pravi način; i uklonite sve pseudo-moralne konvencije koje su se ispriječile između vas i stvarne situacije.

Prokleta ljudska škrtost i prezira dostojna taština, mnogo udaljenija od praiskonske dobrote nego što su to jednostavne vrline pasa i konja, omogućuje takvo izopačavanje naših umova, da možemo ići i kupovati drangulije po zlatarnicama, a znamo da se ulicu-dvije dalje od nas proteže red od sto metara pred narodnom kuhinjom. Umjesto da pohitamo dati ovim ljudima novac, mi svratimo jednom-dvaput do zlatara – da malo ugodimo sebi! Čovječanstvo zaslužuje biti nadvladano, kada ovako spokojno dopušta da ga vode i naređuju mu takvi šakali, prerušeni u lavove, njegovi trenutni vladari, i kad može gledati redove pred narodnom kuhinjom i mirno kupovati blještave tričarije.

Što je Powysov svetac? On uživa u divnom, čarobnom, punom osjećaju oslobođenosti od grižnje savjesti. Nas ostale ždere ovo bilo boje hrđe koje kao da izvire iz onog nepoznatog dijela našeg identiteta gdje nam se tijelo i duh spajaju. Djela ga usmrćuju, zadovoljstvo ga opija, ljubav ga uljuljkuje, rad ga zatomljuje, strahovanje ga prekriva, bol ga omamljuje, ali se ova grižnja savjesti, taj unutarnji glas boje hrđe, uvijek vraća. Samo je svetac oslobođen ovog pulsiranja grižnje savjesti – tog osjećaja odgovornosti za okrutnost u sistemu stvari. Oslobođen je toga jer njegovo srce nikada nije okorjelo. Na sva zapomaganja, izrečena ili neizrečena, svih ustreptalih duhova, on smjesta uzvraća. Čitav njegov život predstavlja jedno neprekidno uzvraćanje upravo na te vapaje. Sav novac do kojeg će doći, sva hrana, toplina, ili sklonište koje će imati on smatra za nešto što treba dijeliti – dijeliti smjesta i što je potpunije moguće. Velika je greška pomisliti da stanje sveca ovisi o bilo kojem određenom religijskom vjerovanju. Ono čak ne ovisi ni o vjerovanju u Boga. Ono uopće ne podrazumijeva neku strogu moralnost. Svetac je uvijek krajnje popustljiv prema svakoj vrsti spolnih nadražaja. Stanje svetosti podrazumijeva u prvom redu žarku vjeru u mogućnost određene vrste ustreptale sreće. Svetac je onaj koji smatra da je u usporedbi sa srećom sve ostalo ništavno. U usporedbi sa srećom, slava je ništavna, ambicija je ništavna, rad je ništavan, napredak je ništavan. Ali, ova sreća koju svetac nastoji oživjeti – najprije za druge, a potom za sebe – nije isto što i uzbuđenje ili užitak. To je spokojno, duboko usađeno zadovoljstvo, koje na mahove narasta u plimu uzdrhtalog ushićenja. Različiti sveci imaju različite stupnjeve, svojstva, težišta, atmosfere sreće. Ali svi su oni suglasni u jednom: da božansko osjećanje ovisi više od čovjeka samog nego od bilo kakvih vanjskih okolnosti. Siromaštvo, studen, glad, žeđ, bol, ružnoća, odvratnost, loše zdravlje, ga mogu, naravno, razblažiti i umanjiti. Ali, ako su ovi pozitivni uzroci patnje trenutno otklonjeni, ona je uvijek spremna poteći kroz osjete kao neka neodoljiva hrana, utažujući nerve, uspokojavajući intelekt, ushićujući duh. On želi iz ljudskih života ukloniti one nepobitne uzroke – materijalne, fizičke ili neduhovne – koji sprečavaju protjecanje ovog magnetskog vala sreće kroz ljude. Powysov svetac ne razlikuje se od nas po sitnim tjelesnim zadovoljstvima. Razlikuje se od Puritanca, zbog činjenice da snošaj ne smatra grešnim i u tom smislu je uvijek popustljiv prema drugima, pa čak ni u sebi nije njime previše šokiran.

A na nas gleda kao na insekte: na našu insektsku štedljivost, naše insektsko gazdovanje, našu insektsku podlost, našu insektsku zavist, našu insektsku zlobnost, našu insektsku mržnju prema besposlenima, bespomoćnima, nedostojnima. Powysu život u modernom gradu sliči na život mravinjaka, radom opsjednutih mrava dostojnih prezira. Slijepa mržnja, zapisuje Powys, koju svetac, više no itko drugi, pobuđuje u srcima običnih ljudskih stvorova, predstavlja nepobitan dokaz mojih riječi.