Tragedija koja se desila 11.rujna zauvijek je promijenila živote svih nas, a ponajviše ljudi na Manhattanu. Nevjerica, bol, tuga i očaj zavladali su stanovnicima New Yorka. Mnogi od njih utjehu i pomoć pokušali su pronaći u raznim institucionalnim službama dok su neki pribjegli alternativnim, mogli bismo još uvijek tako reći, metodama pronalaska puta iz strašne situacije u kojoj su se zatekli. Jedna od najboljih metoda liječenja stresa je svakako glazba. Prva stvar kojoj se ljudi okreću u teškim trenucima je zasigurno Bog. Kada spojite američko podneblje, glazbu i Boga dobijete gospel. Gospel je dugo vremena glazba koja je (napose afroameričkom stanovništvu) pomogla u zaboravljanju i prevladavanju nevolja koji su ih snalazile u njihovom mukotrpnom životu. Tako se nekako u to vrijeme iskristalizirao i glazbeni svjetonazor skupine Ollabelle. Da li je na to utjecala kolektivna svijest naroda koji je tražio utjehu i spas od mračnih misli teško je reći, ali da se to nekako spontano desilo očito je iz izjava članova banda. Šesteročlana družina Amy Helm (vokal, kći Levona Helma), Fiona McBain (vokal, inače australka), Jimmy Zhivago (vokal, gitara), Glen Patscha (vokal, klavijature), Byron Isaacs (vokal, bas) i Tony Leone (bubnjevi) su gospel tradiciju spojili s logično pripadajućim bluesom, soulom, countryjem i folkom te od toga dobili vrlo zanimljivi uradak ovogodišnje glazbene produkcije. U prvi plan su izbacili jedan glazbeni smjer koji nije masovno popularan, jer osim prije četiri godine Grammyjem nagrađenih Blind Boys Of Alabama (za njihov album Spirit Of The Century) i posljednjeg albuma Isaaca Freemana Beautiful Stars gospel (i primjese gospela) ima svoj zasebni svijet poklonika. Mora se odmah reći da ova ekipa gore navedenih članova ima dugogodišnje iskustvo sviranja (pjevanja) po mnogim glazbenim (jazz) skupinama tako da album za svoj debi status djeluje prilično zrelo, kompaktno i stabilno. Četrnaest pjesama (samo dvije autorske pjesme Glena Patsche, ostalo su tradicionali i coveri) i oko sat vremena glazbe prilično je kvalitativno ujednačeno. Moderna produkcija daje novu živost starim pjesmama, decentni-jazzy stil sviranja instrumenata odiše skladom i čvrstoćom, a prekrasni topli, harmonični vokali zrače ''dubokom'' toplinom. Kombiniranjem glazbenih stilova Ollabelle izbacuju uratke interesantno blaženo-smirujućeg ritma. Miješanjem recimo bluesa i countryja možete dobiti žestoki napad na vaše slušne aparate, ali ovdje se to smiruje upravo dodatkom gospela. Tako da su Ollabelle iznjedrili nešto što bi se moglo nazvati alternative gospel. Nekako najviše u tome ipak na mene ostavlja dojam fina gitara i fantastične klavijature. Njihovim bravuroznim sviranjem (korištenjem) dobiva se istinski dopadljiv zvuk. Harmonično pjevanje, pljeskanje i prigušeni bubnjevi neki su od prepoznatljivih znakova gospela i prve pjesme Before This Time. Soul Of A Man (tradicional koji je izvodio i Blind Willie Johnson) je već utemeljen na bluesu (dugi zvuk klavijatura i plačljiva gitara). Elijah Rock donosi malo smooth-jazz atmosfere i izvrsno pjevanje Fione McBain. Get Back Temptation je ludo dobra kombinacija bluesa i soula (Memphis soula). Jagger-Richardsova I Am Waiting (s albuma Aftermath) zvuči vrlo zanimljivo u ovakvoj obradi (zanimljivo je da su i Blind Boys Of Alabama obradili njihovu Just Wanna See His Face). No More My Lawd je pravi električno-gitarski blues (također obradili Blind Boys Of Alabama). Obradu The Storms Are On The Ocean (Carter Family) prekrasno je otpjevala Fiona. John The Revelator neodoljivo podsjeća na Waitsa svojim iskrivljenim vokalom, usnjačom i teškim ritmom. Polagani soul-r'n'b I'm Willing To Run All The Way divno pjeva Amy Helm. Ako Glen Patscha nastavi pisati i izvoditi stvari kao što je I Don't Want To Be That Man zasigurno ćemo i njega uskoro gledati na dodjeli Grammyja. Deep blues. Dobro! Htio sam navesti samo par pjesama, a evo sam ih naveo skoro sve. To je samo pokazatelj koliko ovdje ima dobrih stvari. Kada svemu tome dodate i podatak da je ekskluzivni producent i štovatelj banda T Bone Burnett onda budite sigurni da je ovo čestit album. Duša. Ono što nama Slavoncima nitko ne može nikad oduzeti je naša duboka duša. Toliko je duboka da ako dobrano zaronite u nju otkrijete unutra neki zasebni svijet sa neumornim Haronom, a i s anđelom Gabrijelom koji samo što opet ne navijesti. Takvim našim dušama treba ponekad pružiti ovakav album. Zašto? Pa, nekako se bezbolnije zaboravlja.