Isaac Brock je u svojim pjesama znao reći zaista svašta. Samo je on, ultimativni white trash intelektualac koji je u četrnaestoj radio kao domar a do devetnaeste probao više droga nego što je to moguće, mogao izbrbljati glavolomku tipa «svemir je oblikovan kao i Zemlja, ako ideš ravno dovoljno dugo, završit ćeš tamo gdje si bio» i nazvati jednu pjesmu «Talking Shit About A Pretty Sunset». Uglavnom, uvijek pronicljivo i srčano, ali nikad banalno ili naporno. Ipak, tek sada, nakon toliko godina i albuma, Isaac je usne razvukao u lagani osmijeh i pomislio kako sve ipak (još) nije toliko crno. Novi album banda osim lagano pretumbane postave tako primjerice donosi jednu «Float On», opušteni indie groove komad koji je za Isaaca ono što je za Mark Eitzela bila «Proclaim Your Joy»: za kroničnog depresivca neuobičajena pjesma, no nešto što smo svi nakon sve one potištenosti nekako potajno iščekivali. O «integritetu» banda se u zadnjih par godina govorilo svašta, i svatko je već zauzeo stav o ulozi Isaaca u sagi o optužbi za silovanje, te o tome da li je to što su MM prodali svoje pjesme za reklame u redu ili ne, pa sada neopterećeni ikakvom prtljagom možemo konstatirati da je novi album MM, lakonski rečeno, vrlo dobar. Pomirio sam se s tim da «The Lonesome Crowded West» ostaje zapis banda na kreativnom vrhuncu, pa ovih 48 minuta promatram u kontekstu održavanja banda aktivnim kroz lagano klizanje prema dolje. Tako su MM i dalje uvjerljivi u svom indie rocku, a Brock uobičajeno tekstualno lucidan, no itekako se osjeti nedostatak magije i frenetičnosti, te lagani zamor u odnosu na ono što je band radio u početku karijere. No, ovaj album unatoč rutiniranosti drži vodu i zbog jedne druge stvari. Naime, prethodni album «The Moon & Antarctica» je bio sjajan, ali njegova studijska uštirkanost i prepoduciranost su distancirali band od svojih «radničkih» korijena. Sada su MM nekako bliži svojoj srži i zapravo, samima sebi. Uglavnom, MM su solidno odgulili još jedan album, zvuče iskrenije nego na prošlom albumu, a to u konačnici znači da ih rijetko tko može dostići. S obzirom da ipak ne mogu izdržati, za kraj poklanjam jedan Isaacov stih koji neće razoružati samo tvrdoglave skeptike: "I went to bed and didn't see why everyday turns out to be a little bit more like Bukowski. Yeah, I know he's a pretty good read, but God, who'd want to be such an asshole?".