Doista je nevažno hoćete li usporediti glazbenu dinastiju Wainwright s obitelji Osbourne ili s obitelji Carter, jer pred nama su čak tri svježa albuma Wainwrightovih. Najprije se sin Rufus oglasio na sva usta hvaljenim albumom «Want Two». Potom je tata Loudon III objelodanio dvadeset i koji album «Here Come The Choppers», a nedavno ih je obojicu, kao i veći dio recentne glazbene ponude, zasjenila Martha Wainwright, dvadesetdevetogodišnja kćer ekscentričnog južnjačka Loudona III i kanadske folk institucije Kate McGarrigle. «Martha Wainwright» je u najužem krugu mojih ovogodišnjih favorita i zasigurno je jedan od naj uzbudljivijih prvijenaca iz ovogodišnje produkcije. Prije ovog albuma, ona je objelodanila tek EP «Bloody Mother Fuckin' Asshole», a ja je pamtim i preko jednog dueta sa solo ploče Gordona Ganoa iz Violent Femmesa. Kada je ruska pjesnikinja Ana Ahmatova htjela pohvaliti neku pjesmu rekla je da «u njoj leže tajne». U Marthinim skladbama, baš kao i u njezinu glasu, leže tajne. Ona se služi obiteljskim navikama stvaranja preglednih, simetričnih, elegantnih kompozicija i folk sinkopira na jazz način. To je katkada u sukobu s eksplozivnim lirskim sadržajem i to njezine pjesme čini još zamamnijima. One su jasne, no istodobno lijepo zadržavaju tu svoju tajnovitost. One su spiritualne, čulne i prizivajuće, one uznemiruju i tješe, u njima se otvaraju cijele panorame jednog životnog iskustva. To mogu ponuditi samo veliki autori. To može predočiti samo osebujni glas. A ja bih ruku u vatru stavio da je Martha svoj vokalni «dribling» naučila od zatajne genijalke Mary Margaret O'Hara koliko i od svoje majke. Skladbe «Factory» i «These Flowers», duboko sam uvjeren, daju mi za pravo. U šokantnoj «Bloody Mother Fuckin' Asshole» (koju, usput, na koncertima posvećuje ocu !?), Martha je demonstrirala kako izgleda kolaps čitasvog jednog unutarnjeg svemira. «Ball & Chain», pak, emocionalna je oluja na način Patti Smith. U njoj se vrijeme okrenulo, zavrtilo unatrag, urušilo i iznova posložilo. Potonje su dvije skladbe i vrhunci ovog izuzetnog albuma. Ostatak materijala daje za pravo svima onima koji u referencijalni okvir Marthine pjesmotvoračke i izvođačke vještine guraju imena poput Carol King, Marianne Faithfull, Joni Mitchell, čak PJ Harvey ili Kristin Hersh. No sve je to manje važno. Pred nama je beskompromisna autorica, žena koja se nikome ne ispričava, a ponajmanje slušatelju. Zato naljepnicu «explicit lyrics», kojom bedasti američki distributeri promoviraju album, shvatite kao dodatni mamac. Ovo se ne smije propustiti!