Malcolm Holcombe je iz Weavervillea u Sjevernoj Karolini, miljenik je Lucinde Williams, a o njegovoj reputaciji u američkim roots i rock krugovima govori i podatak kako je otvarao koncerte grupi Wilco, potom Merleu Haggardu i Shelby Lynne. Holcombe pripada vrsti koja možda izumire, no koja stvara djela trajne vrijednosti. Djela kojima ćete se moći vraćati i za pedeset godina, a ona neće izgubiti ni trunku svojega osjećajnog naboja. Mislim na tipove poput Johna Prinea i Davea Alvina, Chipa Taylora, pokojnoga Blazea Foleya. «I Never Heard You Knockin'» njegova je četvrta-peta ploča, odsvirana je uživo u studiju (glas i gitara) i objelodanjena je u Malcolmovoj vlastitoj nakladi. Pjesme «Sittin' Sad», «For The Love Of The Good Woman», te moji favoriti «Kiss Me When I'm Sleepin'» i «Cathy's Creek» «pigmentirane su od zemlje i stvorene od mnogih krvi». To su grube zabilješke života kojega je on sudionik, a ne puki promatrač. Grube zabilješke označavaju nuljepšanu istinu, a o njoj Malcolm Holcombe pjeva svojim oporim, no nježnim, «vjeruj mi -ili-odstupi» baritonom. U konačnici, «I Never...» doimlje se kao da Dave Alvin pjeva pjesme Blazea Foleya ili možda Waits interpretira Johna Prinea. Kako god bilo - Holcombe briljira! (P.S. Ako ste imalo skloni korijenskim žanrovima, ne propuštaje niti poslovično supješnu suradnju Chipa Taylora i violinistice Carrie Rodriguez. Album se zove «Red Dog Tracks». Preporuka vrijedi i za albume «Valentine Roadkill» Ronnyja Elliotta, te «The Other Side» veterana Chrisa Hillmana. )