Ako je vjerovati Čehovu da «melankolični uvijek pišu veselo, dok su djela onih iskreno radosnih ljudi uvijek depresivna», onda je Lou Barlow jedan od najsretnijih ljudi na svijetu. Svakome, pak, tko se imalo upoznao s bilo kojim segmentom njegova bucmastog opusa poslije Dinosaur Jr., bilo da je riječ o pjesmama potpisanima imenom Sebadoh, The Folk Implosion, Sentridoh ili, jednostavno, Lou Barlow, tada ništa neće biti jasno. Bilo kako bilo, Barlow je profitirao kao autor onog trenutka kada je od sebe sve manje pravio žrtvu neuspjelih ljubavih veza i poniznog roba imaginarnog matrijarhata. Kažem «sve manje» jer on to radi i danas, no danas je njegov amblem češće «ironija» nego «viktimizacija». Ironija je, pak, «čista, ako se čisto rabi». Na prvom pravom albumu koji je potpisao tek svojim imenom i prezimenom, ovom pred nama, zove se «Emoh», Lou Barlow ne stenje pod čizmom ironije, zna se opustiti i ispovijediti uz gitaru i - evo nam sjajnog urbanog folkera! «Emoh» («Home») je ploča koju su «redila» tri producenta. Najpoznatiji od njih zove se Mark Nevers (Lambchop, Bonnie «Prince» Billy) i on je pjesmama podario potrebitu mekoću i prozračnost. Veći je dio sviračkog posla Barlow uradio sam, no u povremenim «studijskim» epizodama pojavljuju se Russel Pollard, njegov compadre Jason Loewenstein i još poneki ljudi. «Emoh» je album odjeka. Odjeka kakvi postoje samo u praznim sobama, praznim kućama, kućama tuge. Zato je Barlow svoj «Home» nazvao «Emoh», a ispod jedne pjesme kao instrument naveo je «namještaj» (»furniture»). Osim rezonancije koju mu je pružalo pokućstvo, on je vlastitu tišinu «opcrtao» i efektnim ornamentima, zvucima casia, ukulelea, glockenspiela... Posebice su takvi uresi dojmljivi u uvodnim skladbama «Holding Back The Years» i «Home». Iznenađujući utjecaji Nicka Drakea, čak CSN&Y i Alexa Chiltona daju se osluhnuti u skladbama «Mary», «Confused», «Monkey Begun», «Puzzle». Pomiren sa položajem indie-božanstva, on danas ne gnjavi svoje uporne i vjerne slušatelje zakašnjelom adolescencijom. Nakon fenomenalnog albuma «Bakesale», izvrsnog «Harmacy» i vrlo dobrog «The Sebadoh» (potpisanih sa Sebadoh), te «One Part Lullaby» (The Folk Implosion), Barlow je u potpunosti zavrijedio svoje «pravo na rock», kojega je svojevremeno tako žučljivo zahtijevao. «Emoh» je krajnja ovjera takvog slijeda događaja. Album za sam vrh njegova opusa, njegovo najosobnije i najnježnije izdanje do sada i jedna od najboljih ploča objelodanjenih tijekom zimskih mjeseci 2005. godine! (P.S. Još nam ostaje provjeriti istinitost tvrdnji o ponovnom okupljanju originalnog postava Dinosaur Jr.-a.)