Prokazivačka izravnost Johnnyja Dowda koliko ohrabruje, toliko i plaši. Johnny Dowd je, ako to niste znali, Norman Bates američkog rock and rolla, a njegove su pjesme manje "prave pjesme", a više cerebralne šetnje najmračnijim zapećcima ljudske prirode, nepredvidljive, animalne, kvarne. Nije to lijep svijet, ali je istinit. Zato i Dowdove ploče odreda zvuče sirovo i rasuto, prepune su zbrke, jeke i paranoje. I doista nisu za svačiji želudac. Čitav je njihov šlampavi, svjesno falširani gitaristički dekor potpuno u funkciji stihovane naracije koju odlikuje gusta, nepronična tama. Ondje gdje Tom Waits romantizira polusvijet i fingira prizore omamljene, ugodno alkoholizirane stvarnosti, Dowd šalje brze, telegrafske izvještaje s terena koji se katkada doimlju poput najcrnjih policijskih faksimila s prizorišta zločina. Takav je od početka do kraja i "Cemetery Shoes", njegov peti album i prvi za kanadsku labelu Bongo Beat. Poslije kultnog, niskobudžetnog prvijenca "Wrong Side Of Memphis", on je na svakoj novoj ploči lagano usložnjavao zvuk, dodajući pokoji studijski ili instrumentalni ures svojim prijeteće jednostavnim skladbama. Ovoga je puta to horror-surf-striptease instrumental koji se zove "Rip Off". U konačnici to je još jedna Dowdova moćna, mučna i divljenja vrijedna ploča. (P.S. Premda bih nakon albuma "Cemetery Shoes" najradije preporučio duge intervale tišine, probajte s anelgetičkim učinkom ploča "The Shining Path" i "Between Hell And Baton Rouge". Prva pripada skupini Bruces, pouzdanim prijateljima Vica Chesnutta. Druga je djelo skupine Starling TN. "Psihodelični bluegrass"? Da, i to postoji... i sasvim je ok.)