Kontekst je ponekad nužan, ponegdje poželjan, a katkad pak jednostavno nepotreban. U slučaju novog albuma islandskog kompozitora Jóhanna Jóhannssona vrijedi ovo posljednje: pred nešto više od sat vremena ove glazbe možete slobodno stupiti bez ikakvog predznanja o silnom kargu koji je natovaren uz nju. Za uživanje u Jóhannssonovoj hipno seansi ne treba se znati kako je ovaj komad premijerno izveden jedne proljetne noći u crkvi u Reykjaviku niti to da sam Jóhannsson tvrdi kako su na njegovo stvaralaštvo utjecali Pynchon, Nietzsche i kibernetika. Naravno, poznavanje pozadinske materije ne može odmoći, no ovdje je nužan preduvjet za uživanje ipak naivno prepuštanje samoj glazbi. Zaboraviti sve. Barem se ovaj put pokušati suzdržavati od simbola i uspostavljanja korelacija. Tabula rasa. Zen uči kako je prirodno stanje uma ono kada se nalazi izvan čovjekove glave. "Englabörn", prethodni Jóhannssonov album bio je divna komorna sinteza arhaičnog i digitalnog, te njeno sabijanje u trominutnu pop formu, no Jóhannssonu poigravanje sa repeticijom očito ide još bolje. Strogo gledano, ovih 65 minuta je zapravo kruženje himnične i jednostavne, ali gotovo trivijalne melodije od par taktova. Čak nema niti nekih velikih trikova niti naročito raskošnog instrumentarija: za sve se brinu samo duhači i elektronika. No, građenje ugođaja i sitne varijacije kojima se Jóhannsson služi pri tretmanu tog cikličkog gibanja ostavljaju bez daha. Minimalističku petlju melodije Jóhannsson pušta da se smireno vrti, a usput njenu pozadinu dozirano fila diskretnim i gotovo neprimjetnim zvukovima, te joj povremeno suptilno mijenja tempo. U njegovom pristupu nema ničeg kompleksnog niti zahtjevnog: tek osjećaj za mjeru i strpljenje. Naizgled statičan, taj četverodijelni komad tako ne prestaje biti intrigantan i interesantan od početka do samog kraja kada melodija nakon završnog uzleta sporo dogorijeva i rasplinjava se do najsitnijih čestica. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja ti komadići teme odumiru i na kraju nestaju, no osjetila je iz utočišta spokoja ovog albuma teško opet vratiti u bojno polje stvarnosti. Tko bi mogao pomisliti da utjehu i radost pokraj svih tih silnih mogućnosti izbora možemo dobiti na danas gotovo prezrenom mjestu: tamo gdje manje nije samo više, već gotovo sve. Zaista, velike stvari su u svojoj suštini jednostavne i "Virthulegu Forsetar" je još jedan dokaz, gotovo programatska potvrda te tvrdnje. Sjajan, blažen album. Još samo nisam odlučio da li ga je bolje slušati tiho ili glasno.