Osamdesetih i početkom devedesetih intenzivno sam slušao (gotovo da sam samo to i slušao) garage-punk! Pronalazio sam bandove sa svih strana svijeta i izvlačio ih iz njihovih dobro čuvanih skrovišta kako bi uživao u energičnoj, direktnoj, nepatvorenoj i jednostavnoj glazbi koja vam podiže adrenalin. Preko jednog od najmilijih bandova (malo laganijeg zvuka) The Fuzztones i njihovog člana Jordana Tarlowa saznao sam za The Morlocks. Uz sva nastojanja kako bi nekako nabavio njihov jedini LP (Emerge, Midnight Records 1985.) uspio sam samo doći do snimljene kasete. Njihov energični i sirovi zvuk zauvijek mi je ostao negdje u svijesti. Kako i dalje volim kopati i rovati u potrazi za dobrim i kvalitetnim autorima i bandovima prije nekoliko mjeseci sam naišao na ovaj album i iznenadio se, čuvši ga, njegovom jačinom te saznanjem da je Jeffrey Luck Lucas bivši član The Morlocks (što sam jednostavno u gomili podataka koji me svakog dana bombardiraju izbrisao iz svoje male moždane datoteke). Lucas je inače klasično obrazovan violončelist te je to svoje umijeće već pokazao gostujući na nekim albumima (Steve Von Till, Tom Heyman, Chuck Prophet) njemu domicilne San Francisco scene. Hell Then Divine sadrži jedanaest pjesama mračne atmosfere, ništavila, lutanja, ljubavne gorčine, izgubljenosti i osamljenosti. Njegov okoliš su ceste, mračni barovi i opskurni hoteli. Jedan je recenzent napisao: ''On se ne boji, on osjeća prazninu''. Već početnom Cascade podsjeća na recimo Tom Waitsa u kombinaciji s Calexico kako sviraju u nekakvom zabačenom pustinjskom mjestu. Lap steel zavija, a Jeffreyev vokal zapomaže. Sličan se glazbeni ugođaj osjeti i u cijelom daljnjem tijeku albuma. Lagane, spore, pospane i umorne pjesme teške od boli. Old Mexico (I've got my star-spangled boots on/ My head's hanging loose down this highway/ Lord, I was tired of bitching, hissing and spitting every goddamned day/ And though I love you like water/ I feel like I'm drowning if I stay) najbolje ocrtava Lucasovo raspoloženje i raspoloženje sve veće vojske sljedbenika izgubljenih u traženju smisla života i ljubavi. Pažljivim slušanjem dosta podsjeća na Roberta Fishera i njegove Wilard Grant Conspiracy posebice u Slower To The Water u kojoj se na kraju pita, Is it so sweet in hell? Lucas je mračni trubadur u kojem stanuje gorčina i bol. Time je blizak i velikom Townesu Van Zandtu. Kako vidite utjecaji i sličnosti su uglavnom s one mračne strane americane, no kad čujete We Were On Fire (zapitate se koliko je jak taj oganj i koliko traje. Da li je vječan?) stvarno vas počnu prolaziti žmarci. Moram tu spomenuti i producentsku ruku Desmonda Shea (isti posao s Tarnation, Court And Spark) jer je stvorio vrlo upečatljivu atmosferu korištenjem raznih instrumenata. The Devil On Me kao da se nastavlja na onu vatru iz We Were On Fire, a teška valjajuća melodija vodi vas u neistražene prostore ljudske svijesti. Slušajući i dalje album pa tako i pjesmu Shine dobivate osjećaj da je bol koju Lucas opjevava ona viša bol, moglo bi se reći weltschmerz, bol iznad pojedinca, bol društva. Ovdje je zvučna slika potpomognuta violinom kao vodilicom kroz mračne predjele. On The Llano je instrumental koji bi se lagano mogao iskoristiti u kojem od filmova novije američke mračne provenijencije. Mračna niska balada polako završava s Midnight, Texas u kojoj Lucas toliko vjerno pjeva svoj tekst da vam stvori vrlo živu sliku dolaska oluje. Za kraj je ostavljena Burnt Water s predivnim decentnim upadima jedva čujne trube. Znate onaj trenutak kad se budite iz teških snova, pa ne znate u onom prvom časku buđenja da li ste još u snovima ili na javi te grozničavo u mraku tražite neki orijentir koji bi vam pokazao s koje ste strane? Jeffrey Luck Lucas pjeva upravo o tom trenutku.