Kada sam preslušao treći album Jeffa Finlina «Epinonymous», moje su prve asocijacije bile Terry Allen (slijeva) i Joe Henry (zdesna). Zašto? Npr. pjesma «Forever Evergreen» s fino doziranim sintovima i sinkopiranim jazzom kao da je odlutala s Henryjeva albuma «Trampoline». «Nothing Enough», pak, svojim vašarskim ugođajem podsjeća na Allenov «Lubbock» (Finlin s Allenom dijeli i sklonost ka slikarstvu). Krajnji argument - «suhi» vokal Jeffa Finlina milimetarski je točna oktava smještena na sredini između prepoznatljivih glasova spomenutih velikana američke glazbe. Henry sada kroči nekim drugim putovima, Allen je, po običaju, u hibernaciji i vreba prigodu da nadahnuće učini svoje. U međuvremenu, na američkom kantautorskom nebu danas blista skladateljska zvijezda Jeffa Finlina. Tradicionalan koliko je to potrebito, moderan toliko da razbije iluziju o još jednom folky prašinaru, Finlin sve što radi - radi s mjerom, ukusom i pokrićem. Sirovinu za svoje stihovane priče on nalazi u tzv. «Carverovu kraju» («Carver Country»). Pomno uočene sitnice iz života u zoni očaja ( šljakera, lutalica i drugih «besprizornika» koji ne žive američki san), nemilosrdno su poštene, iskrene i jasne. Ta jasnoća, «poput slatke svježine izvorske vode na ustima», ne traži isprike. Ni vama ne treba isprika da pružite šansu Jeffu Finlinu. Nećete se pokajati. (P.S. A nećete se pokajati ni ako svoje vrijeme poklonite albumima dvojice rasnih trubadura - «Stripping Cane» Jeffreya Foucaulta, te «No Never Alone» Justina Rutledgea. )