Odnos glazbenika spram glazbene prošlosti je u pravilu kritički i samoljubiv. Svaki umjetnik ima potrebu da neki vremenski period, njemu drag, kvalitativno i kvantitativno nadopuni te ga kao takvog reciklira i predaje u život. Uzeti sastojke poput francuskih evergreena 60-ih i 70-ih, soundtracka francuskih krimića 70-ih, jazz-popa i europske ''zabavne'' glazbe istog razdoblja te ih sve pomiješati s današnjom produkcijom i tekstovima odabir je koji garantira konačni produkt ugodan slušateljima melankoličnog svjetonazora. Dobijete fino uobličenu, prijemčivu, laganu glazbu za ''neobavezno'' slušanje. Godine provedene u Belle & Sebastian (čelo, vokal) i projektu Gentle Waves (dva albuma) zasigurno su imale gore rečenog utjecaja na Isobel Campbell. Definitivni odlazak iz Belle & Sebastian početkom prošle godine i samostalna karijera mislim da su jedan od dobitaka sveukupne glazbene scene. Njezina današnja vizija Gainsbourgove glazbe uvelike predstavlja osvježenje i ugodu. Album sadrži trinaest pjesama izjednačene kvalitete bez stilskih iznimaka (osim možda dixieland-jazz pjesmice The Cat's Pyjamas). U zadnje vrijeme navala ženskih šaptajućih vokala možda bi nekoga i odbila kad bi čuo da ga i Isobel koristi, no kad čuje cjelokupnu glazbenu sliku garantirano postaje zaokupljen Amorinom. Mješavina decentne jazzy gitare, suptilnog klavira, gudačkih instrumenata kao paučine koja je u pozadini isprepletena, ugodnih duhačkih dijelova, samozatajne ritam sekcije i nježnog vokala je u svakom slučaju nešto najbolje od melankolične glazbe (urbano-jazzy-art-pop miljea) što je u zadnje vrijeme ponuđeno na tržištu. Prekrasan zvuk klavijatura (ili bolje rečeno zvuk klavičembala) u uvodno-naslovnoj Amorino popraćen završnim francuskim tekstom; The Breeze Whispered Your Name donosi u sebi interesantnu dionicu na trubi; bliskost s Belle & Sebastian se možda najviše osjeti u Monologue For An Old True Love; easy-listening zvuk i njegovi ljubitelji sigurno će zavoljeti October's Sky začinjenu flautom, trubom i zvukom ksilofona (nekako zvuči kao da je pobjegla s albuma De-Phazz); harmonika je dominantna u instrumentalu francuskog šlifa Why Does My Head Hurt So?; ljubavna zamolba Johnny Come Home i još jedan instrumental Poor Butterfly su pravi primjeri glazbe Isobel Campbell, glazbe za svako doba dana; u Love For Tomorrow Isobel pjeva I come to you offering a rainbow i time svima nama postaje jasno da je ljepota njene glazbe nešto kao sunce poslije kiše popraćeno dugom; ljubav je jedina preokupacija njezinih tekstova i u There Is No Greater Gold nekako najljepše rečeno; jedna od najljepših je svakako i This Land Flows With Milk s minimalističkim klavirom, tihim gudačima i začudnim pomalo psihodeličnim zvukovima (sve skupa djeluje kao dobar soundtrack nekakvog tajnovitog filma); u posljednje dvije pjesme Song For Baby i Time Is Just The Same u pomoć joj pristižu i muškarci (Philipe Pourhashemi i Eugene Kelly) sa svojim vokalima tako da me ova posljednja podsjeća na Nick Drakea ili Cicero Buck. ''Love is never changing, only time'', a vrijeme provedeno s Isobel Campbell je u svakom slučaju ugodno i nezaboravno. P.S. Nedavno je izašao i mini album Time Is Just The Same s šest pjesama i jednim video spotom, tako ako ste se odlučili za ovo (a ja vrlo preporučam) i svidjelo vam se u mogućnosti ste dobiti i još malo ugode za Vaša oba uha.