Da odmah razjasnimo nešto jednom i zauvijek: Interpol možda ponekad referiraju na Joy Division češće nego što je to poželjno, no tu počinje i završava stvar. Joy Division ne bi svoje pjesme nazvali "Public Pervert" niti "Take You On A Cruise", nisu imali fotografske seanse u odijelima skinutim s polica chic butika, a i pomalo je svetogrdno staviti znak jednakosti između lijene melankolije Interpol i delikatnog zvuka urušavanja ljudskih psiha i civilizacija koji je prije više od 25 godina stigao iz Manchestera. Osim toga, Curtisu se ni pod razno ne bi zalomili stihovi tipa "You make me wanna pick up guitar and celebrate the myriad ways that I love you". Toliko o eventualnoj tituli nasljednika mladih ljudi sa teretom na ramenima. Uostalom, što se mene tiče, Interpol i zvuk i ugođaj više duguju djelovanju primjerice Magazine i ranim U2. Ipak, neovisno o tome koliko tu ima štreberaja (a naravno, ima ga), Interpol su sve ono što brigade njihovih kolega koje se napajaju iz istog izvora nisu: intrigantan i zanimljiv band kojem su image i osvrt u retrovizor ipak samo mali dijelovi mozaika. Njihov prvijenac "Turn On The Bright Lights" odjeknuo je kao bomba i katapultirao band u zenit zbivanja. Istovremeno popaljiv, stiliziran i netrivijalan, te predstavljen sa savršenim osjećajem za timing, album je mainstreamu ponudio uvijek dobrodošao dašak svježine. Interpol su se tako odjednom našli na listi omiljenih bandova publike koja nije sklona dubokom kopanju, i koja ne vidi dalje od Mercury Rev i Massive Attack. Ovdje vijest zapravo nije neočekivana novost, već samo rutinska konstatacija, a glasi: Interpol su prema očekivanju snimili korektnu i dobru ploču. Zapravo, usudio bih se reći da je ovo maksimum koji se može dobiti od tipično larpurlartističkog banda kao što je Interpol. Glavni aduti su ekonomične i upečatljive gitarističke dionice, fino izvezene pjesme u kojima je sve na mjestu i gdje se nigdje ne brza, te ugođaj u kojem nema napadnog forsiranja. Izljevi rezignacije i izolacije na koju band igra su decentni i zakopčani. Band tako suspreže samog sebe bojeći se da u svim tim shemama perfekcionizma nešto ne ode izvan kontrole. Primjerice, Paul Banks na kraju "Narc" odbija pustiti glas, pretvoriti "You should be in my life" u "You should be in my life!!!" i tako dignuti intenzitet: kao da se boji da ne izgubi coolerstvo. Cool ljudi ne idu preko postavljenih granica, zar ne (ne mogu da se ovdje opet ne podsjetim Curtisa koji je PLEEEEESAO uz radio)? Jednako tako, vozeći i dinamični bas u "Slow Hands" priziva energični new wave ples i samo iskalkuliranost ostatka banda priječi pjesmu da zaista ode u visine. No, tu se cijela priča vraća na početak: Interpol su jednostavno takav band i to je u redu. Baš zbog toga sanjiva "A Time To Be So Small" (još jedan naslov koji ne bi pristajao na "Closer") zvuči tako dobro. Interpol su solidan band koji igra po svojim pravilima, ne podilazi nikome i radi uvjerljive albume. Kada malo bolje razmislim, to je velika stvar. Kada bi barem više po definiciji prosječnih bandova bilo tako dobro.