Treći album jednog od najzanimljivijih britanskih bandova koji su svoju diskografsku aktivnost započeli dolaskom novog milenija prvijencem Natural History. Cijela britanska scena s početka stoljeća (Starsailor, Turin Brakes, Badly Drawn Boy, Copenhagen, Damien Rice i dr.) donijela je svježinu, poletnost i kvalitetu koja me privukla njihovom radovima. U niz dobrih albuma raznih novijih britanskih grupa možemo ubrojiti i ovo izdanje mančesterskog tria I Am Kloot, iako je prethodni (I Am Kloot.2003.) ipak za nijansu bolji. No, kako su razlike između ta dva albuma relativno neznatne može se reći da su I Am Kloot bolje nastavili niz svojih albuma od recimo Starsailor koji su dosta zaoštrili zvuk na svojem drugom Silence Is Easy albumu, ili recimo od Copenhagen koji također nisu dostigli razinu kvalitete prvoga Tales From The Forest sa svojim Sweet Dreams... izdanjem. Badly Drawn Boy također polako posustaje, a Turin Brakes su još uvijek zanimljivi (JackInABox je vrlo dobar album). Nestrpljivo očekujem Damien Riceov novi album. Toliko o ovim gore nabrojanima, mada bi se o ostalom dijelu britanske nove pop-rock-acoustic struje moglo još podosta napisati, ali to nekom drugom prilikom (uskoro prikaz novog albuma Paula Armfielda i njegovih Four Good Reasons, no oni su nešto zasebno). Gods And Monsters donose opet zanimljive dramaturški obojane pričice Johnnyja Bramwella koje, kako je netko rekao, kao da imaju potrebu zaživiti u nekom filmu. Sivilo i otuđenje današnjice izvire iz njegovih tekstova i isprepliću se s ''bogovima i zvijerima'' koji vrebaju iz misli, strahova, pokreta - svakodnevice! Bramwell slika nemoć, tugu i očaj koju možete vidjeti ako izađete na ulice bilo kojega grada ''zapadnoga'' svijeta. Ljudi izbezumljena pogleda koji prolaze ulicama i treba im još samo ono nešto da ''puknu'' i definitivno se slome. Može se reći da je Bramwellova lirika lirika pred živčani slom. Nema tu puno svjetla na kraju tunela, ali nekakva točkica koja se jedva nazire postoji. CD-knjižica skup je slika (ilustrirao Jay Ryan) apatije, letargije, bijesa čudnih dehumanizirajućih djetinjih spodoba. Pročitajte dio izvrsne Avenue Of Hope i pokušajte proniknuti u Bramwellov duh: No one's born and no one dies/ No one loves and no one cries/ And we wait to see just what we become/ Don't let me borrow/ Don't let me bring/ Don't let me wallow/ Don't make me sing/ Let me see just who I will become. Teško je danas pronaći smiraj i sreću. Glazbena podloga je nešto što I Am Kloot dosta izdvaja od ostalih bandova njihove generacije. Mislim da su oni vrlo efektno spojili zvuk sedamdesetih, osamdesetih (Gang Of Four) i devedesetih (USM i Radiohead) te ga iz pjesme u pjesmu smiješali s raznoraznim utjecajima. Pjesme kao što su No Direction Home (čvrstog i zaraznog ritma), Gods And Monsters (nametljivi klavirski motiv i bas-bubanj ritam po kojem su prepoznatljivi), An Ordinary Girl (teatralna oda običnosti, inače prvi singl koji su izbacili s albuma), Strange Without You (možda najbolji primjer utjecaja zlatnoga doba osamdesetih tj. new wavea), Astray (neuobičajena kratka ljubavna laganica), Sand And Glue (teškog valjajućeg ritma), Avenue Of Hope (moj favorit u ritmu začudnog tanga) i zadnja I Believe (gdje je Bramwell opleo po potrošačkom mentalitetu) od ovog albuma čine djelo koje je dobro, dapače vrlo dobro. Ništa grandiozno, ali uredno i dobro. Da, nije loše.