Jim Thirlwell je čovjek koji istovremeno razgovjetno može izgovoriti termine «disco», «buka», «humor», «opasnost» i «bizarnost». Dapače, to čini već gotovo četvrt stoljeća. Foetus je izdao monumentalne albume kao što su «Hole» i «Thaw» mnogo prije nego što su poznati i nepoznati paraziti prisvojili samo najočitije s površine njegovog stvaralaštva te onako usput zgrnuli više novca nego što su poželjeli. Tako je u vrijeme kada su jedni NIN ložili tinejdžere širom svijeta, praotac Foetus za nagradu dobio probleme s ovisnostima i zaboravljenost. Album «Flow» iz 2001. bio je fini povratak iz katakombi, ali njegova svježa ponuda «Love» prvenstveno je signal da je naš heroj još među živima, a tek onda eventualno nešto drugo. Pjesme na «Love» su vezane okovima, obasute velikim dozama letargije i sporo se vuku između rijetkih i jalovih klimaksa. Sinteza zvukova detektivskih noir filmova 50-tih, istočnjačkog melosa i lijenog loungea sa zlokobnim riffovima, komornim gudačima i post-industrial zvukovljem odrađena je korektno, no Foetus nakon svih tih silnih godina i albuma zvuči kurtoazno i ne pretjerano lucidno. Npr. besciljnost jedne «Don't Want Me Anymore» ne može parirati suludim i grotesknim motivima s kojima se Foetus u zenitu svoje kreativnosti bahato razbacivao. Njegove su teme i dalje slojevite, intrigantno uvezene i primjereno producirane, no nedostatak strasti i sklonost narkolepsiji se osjeti već i na prvu loptu. «Love» je nerazbarušen, blag i pomalo mlitav album, možda i prvi znak umora u Foetusovoj karijeri. Unatoč ovom proklizavanju, ja od Foetusa još nisam odustao i ne želim se pomiriti s tim da je Jim rekao sve što je imao za reći. Mislim, mnogi veterani njegovog kova su prošli fazu dezorijentiranosti u kojoj se on sada nalazi i mirno krenuli dalje. Jim, sve će biti u redu.