Svakodnevna osmosatna vožnja kamionom po cestama američke sjeverozapadne države Oregon može čovjekove misli usmjeriti k raznim stvarima i pojavama, naročito ako je krajobraz šumovit i nepregledan, mračan i tajanstven, začudan i hladan. Sam u kabini čovjek slabijih živaca može imati velikih problema s raznim projekcijama koje stvara njegov umorni duh. Takvi predjeli mogu iscrpiti psihički i fizički tako da postanete opsjednuti svojim vizijama, slikama i riječima. Al James je jedan od tih kamiondžija. Svoje misli u kojima ima straha, mraka, zla, ljubavi i čežnje James pretače u pjesme koje uglazbljuje u svom bandu Dolorean već četiri godine. Violence In The Snowy Fields je njihov (njegov) treći album (prvi Sudden Oak je samo pokušaj početka koji će navodno ove 2004. biti reizdan) ili možemo reći sljedbenik vrlo dobro ocijenjenog Not Exotic (Yep Rec Records 2003.). Već na njemu James je pokazao svoju sklonost mračnjačkim tekstovima (najbolji primjer je možda Hannibal, MO, priča o ljubavi koja završava ubojstvom. Podsjeća dosta na Where The Wild Roses Grow) i lagano-ugodnoj glazbenoj strukturi na tragu Nicka Drakea, Neila Younga, Townesa Van Zandta, Elliotta Smitha i Clem Snide. Njegov vokal upravo dosta podsjeća na vokal Eefa Barzelaya (Clem Snide). Producentski posao na oba albuma obavio je Jeff Saltzman (Stephen Malkmus, Green Day, Offspring) i to vrlo decentno. Dakle, svoje mračno-atmosferične tekstove James je uobličio u vrlo ugodnu glazbu, a ne kako bi neki očekivali i napravili (recimo Elysian Fields) u tešku baroknu razvučenu instrumentalizaciju podvučenu dubokim potezima gudala. Doduše, na Not Exotic je cjelokupni background podvučen čelom, ali lepršavog ugođaja. Na Violence In The Snowy Fields (parafraza na naslov zbirke pjesama američkog književnika Roberta Blya Silence In The Snowy Fields) više ne nalazimo toliko gudača, a ono što ih ima nekako su više countryficirajući (u par pjesama tu je i pedal steel gitara koju oživljava poznati Bruce Kaphan iz American Music Club) i sve se čini u maloj mjeri žešće strukture od prethodnika. Moram tu odmah spomenuti i vrlo bitne klavijature (Jay Clarke, jedini koji sa Jamesom radi od njegovih početaka) koje nisu istaknute u prvi plan već nekako u pozadini stvaraju blagu zvučnu sliku To je pravi album za hladne zimske večeri začinjene fijukanjem vjetra, igranjem sjena i svjetala i ugođajem topline doma iza zatvorenih prozora. The Search i Put You To Sleep su tradicionalnije skladbe ovoga albuma temeljene na country-folk obrascu. Dying In Time je romantična balada s gudačkim kvartetom (Baby, let's die at the same time) kao i šestominutna dirljiva Holding On. U To Destruction se opet pojavljuje pedal steel, ali ovaj put u prekrasnoj zajedničkoj zvučnoj igri s klavirom. Naslovna pjesma zvuči kao da joj je pljusku opalio Neil Young u 70-ima, dok James pjeva stihove nadahnute biblijom (In the end, St.John says all thing shall be revealed/ Like a violence in the snowy fields). My Grey Life (Second Chances) donosi nam još jednog tužnog ljubavnika punog bijesa. Religijski začinjenu mrakaču dobivamo i u The Righteous Shall Destroy The Precious koja kako ide prema kraju gitaristička slika postaje sve žešća dok se u daljini čuje zvižduk. Mora se priznati da James ima dara u stvaranju ovih svojih Lynchovsko-Chabrolovskih slika. In The Fall je intimistička balada s gitarom (If you are with him in the summertime/ You better love me in the fall/ You better let me know/ If you love me at all). Tiho, lagano, mračno i upečatljivo. Jednom riječju dobro. Za zanimljivost na kraju moram reći da se Al James upisao na koledž s nogometnom stipendijom, ali je tamo otkrio sebe kao pjesnika. Da li si možete zamisliti da jadni Niko Kranjčar u svoj svojoj trenutnoj jadi što mu nitko ne daje 500 milijuna eura za njegovo nogometno umijeće otkrije svoj pjesnički talent, odluči voziti kamion i usput snimi album. Koeficijent događaja 5000000000000000....