Uopće ne sumnjam u ozbiljnost i namjere ova dva momka iz Montreala, jednako kao što im se ne može poreći maštovitost cijelog koncepta. Počnite sa omotom i nazivom albuma i završite drskošću i bezobrazlukom kojima band gradi svoj plesni hard rock noise mišung, i doći ćete do istog zaključka. Ipak, usprkos tome što im instrumenti zvuče kao nešto iz garniture i ponude Stihla, te unatoč katarzičnom proživljavanju ljubavnog kraha ("Now that it's over I love you more and more"... hm, ne bi li noiseri trebali biti hladni dokumentaristi?), DFA1979 često balansiraju na granici groteske. Tom dojmu završni glans daju vokal koji je često u domenama nakaradnog hard rock i grungerskog zavijanja, ali i često oslanjanje banda na melodiju a ne samo na potpirivanje vatre galame. Ukoliko vam ta (nenamjerna?) ironija previše ne smeta, shvatit ćete kako su DFA 1979 nevjerojatno zabavni, i po tome se razlikuju od pravocrtnosti jednih Lightning Bolt koji su autentičniji, ali i teže dostupni. Tako općenito u odnosu na bandove iz recentnije noiserske bratije, ovi momci kroz cijeli album zvuče možda manje uvjerljivo, no nepobitno su prohodniji i otvoreniji. Band uporno i fino vozi iz decibela u decibel i sve fino štima, no pravo iznenađenje vreba na samom kraju albuma. Bingo se zove "Sexy Results": uz cca. 25-30 godina stari funk, kravlje zvonce, pljeskanje dlanovima, štimung a la Blues Explosion i primjereno banalni/urnebesni tekst jednostavno se zaboravlja prethodnih pola sata bučenja. Tko još želi u diskoteku? Stoji kako su DFA 1979 ispred svega samo još jedan sarkastičan band koji djeluje po postmodernističkim principima, odnosno kako bi John Zerzan rekao, "reciklira krhotine i poprima oblik parodije i kiča". Ne znam da li je upravo to ono što nam treba, no smicalice kojima se ovaj band služi su neodoljivo zabavne i cijela priča oko ovog banda i albuma drži vodu. Ponegdje šaljivi, ponegdje malo ozbiljni, no uvijek glasni, DFA 1979 su OK. Samo da na sljedećem albumu ne zazvuče kao Beck ili kao neki dancepunk zombiji.