Ne brinite se, nema ničeg strašnog u ovom komešanju koje je nedavno nastalo u elitnom Klubu Velikih Suvremenih Kantautora. Jednostavno: Eitzel, Banhart, Chesnutt, Hershova i ostatak ekipe su morali ustati i iz predvorja pozvati Erica Bachmanna da sjedne za njihov stol. Prema prvim reakcijama, izgleda kako se Bachmann sjajno uklopio među poznate vedete. Bio bi red da mu na dostignuću čestitaju i slušatelji-smrtnici i raznorazni kritičari, no bojim se da će se simpatična Bachmannova ekipa pod imenom Crooked Fingers načekati relevantnih službenih lovorika. Zapravo, kako stvari stoje, one se možda nikada niti ne pojave, no to ipak ne mijenja na stvari. Bachmann ima neki čarobni štapić zbog kojeg njegova pjesma koja se bazira na bazičnosti i jednostavnosti zvuči tako svježe i toplo. Nema vrckavosti i frenetičnog tona njegove nekadašnje "adult punk" skupine Archers Of Loaf. Nema potrebe za potragom za neistraženim. Njegove teme pune ljubavi, fatalizma, depresije i nade predstavljene su uz duboki naklon "zdravoj tradiciji rocka". Estetika Crooked Fingers ne zaziva eksces i negativnost. Bachmann je nekada (osim što je obrađivao Princea i Springsteena) tako mirno pjevao o kraju svijeta, ubojicama i "mjestima koje su napustili čak i strvinari", no ta je njegova tmina ipak ponajprije projicirala optimizam i zdravu letargiju. Zvuk ohrabrenja nakon slamanja. Kod Crooked Fingers fascinira kako se igraju s onim što po svim pravilima označava klišej, a ne impresivnu i upečatljivu autorsku intervenciju. Npr. stih "You've got to carry your heart like a torch in the night", calexicoidni indie etno komad "Islero" ili linearni pop sjajne "Twilight Creeps" na papiru su obični potrošeni uzorci/obrasci koji mogu poslužiti samo kao gorivo sprdnje. Ipak, sve navedeno propušteno kroz Bachmannovu komornu Americanu nekim čudom uspijeva otopiti led i u srcu i oko njega. Čarobni štapić, rekoh već. Eric zna znanje. "Dignity And Shame" je sjajan album, nešto što su zadnjih 10 godina mogli napraviti Tindersticks da su skinuli odijela i uspjeli se riješiti pompoznosti i caveovštine. Ili možda još bolje: ovo je album kakvog bi napravio Johnny Cash da je rođen 1973. Onaj tko to ne uspije dokučiti preko briljantnih "Andalucia" i "Destroyer" ili himnične "Call To Love" neće razumjeti ništa od svega ovoga. Oni sretniji već razumiju i znaju sve, a koliko se može vidjeti, i u Klubu je pala prva ushićena zdravica. Eric, dobro nam došao.