Prošlo je samo par mjeseci od njihovog prvorođenog mini-albuma Cuban Green čiji prikaz također možete naći na stranicama Hombrea. Iskusna trojica britanskih indie glazbenika Gavin Clark, Ted Barnes i Ali Friend izbacili su dugosvirajući projekt kako su i najavljivali. Nakon vrlo dobrog Cuban Green moja očekivanja spram Small Circle su bila velika. Može se reći da su očekivanja većinom i ispunjena. Cuban Green bio je izvrstan sklop akustike, melankolije, kvalitetnog britanskog popa, folka i jazza podebljan vrlo zanimljivim vokalom Gavina Clarka. Ovdje je sve ono gore rečeno u nekim pjesmama podebljano malim dodatkom elektronike, zatim zvukom koji je malo pojačan i gušće instrumentaliziran. Tako se dobiva osjećaj da se Clarkov glas u nekim pjesmama pomalo muči ne bi li došao do ušiju nas slušatelja, kao da ga taj puniji zvuk guši. Puno bolja solucija je laganiji, melankoličniji pristup i decentnija instrumentalizacija koja daje puno više prostora Clarku i nekim divnim glazbenim fragmentima kakve ovaj trio zna isplesti. Na svu sreću ovaj tiši pristup je ipak više prevladao na Small Circle. Album sadrži deset pjesama (Grasscutter je uzet s Cuban Green) iz ruku i glave Clarka, Frienda i Barnesa. Iskustvo ove trojke je zasigurno najveća kvaliteta njihovog udruživanja, jer upravo to je bitan dodatak britanskom popu koji je temelj njihove glazbe. Jazzy, folk, pa čak i modernim elektro-rješenjima dobiva se rezultat koji Clayhill izdiže iz skupine sličnih glazbenih bandova. Alpha Male koja otvara album je jedna od pjesama u kojima prevladavaju neki novi elektronički elementi (sampliranje i loopiranje) te pomalo kaotična struktura. To se nastavlja i u Northern Soul (inače prvi singl s albuma. Da li tim izborom Clayhill hoće reći da su to njihove smjernice budućnosti. Nadam se da nisu). Taj zbunjujući početak albuma se ipak mijenja već od treće Moon I Hide gdje dolazi do izražaja laganiji ton i Clarkovo pjevanje (I'm not afraid to be taught/ But I've often thought that/ I might get crushed). Human Trace opet uvodi moderni elektronički background ali ovaj put u smirenijem tonu tako da podsjećaju na Starsailor. Even Though i Rushes Of Blonde su lijepi primjeri kako dobro Clayhill mogu zvučati. Precizan zvuk gitare, samozatajni bubnjevi, gudači i duhači u pozadini i Clarkov vokal koji se može opisati kao pjevanje umornog ljubavnika na rubu plača pred svitanje stvaraju suzvučje (uz pomoć teksta) moderno-urbanog tugaljivog popa koji bi po svemu tome trebao biti vrlo blizak mladim ljudima koji se smatraju tipičnim predstavnicima današnje novomilenijske urbane generacije. Nažalost, kod nas je ta generacija u manjini pred najezdom zatupljujućih glazbenih stilova (ili bolje reći smeća!). Kako bi bilo lijepo da navečer šetate gradom, a iz automobila dopire glazba Clayhill. Recimo Mystery Train, Afterlight ili End Refrain. To su pjesme koje kao i prethodne dvije odskaču ljepotom od ostatka albuma i svrstavaju Small Circle u prihvatljiv uradak. S ''otoka'' nam je ove godine došlo nekoliko albuma i autora koji su napokon izbacili u prednji plan ono što u glazbi britanci najbolje rade. Dobar pop duboko ukorijenjen u europsko glazbeno naslijeđe. Ako ih ne proguta, sažvače i ispljune ljigave njihova medijska industrija (ponajprije neki bedasti časopisi) ova scena bi i u slijedećoj godini trebala biti vrlo zanimljiva i darovati nam sate i sate ugodne glazbe. Upravo idem sjesti u auto, pustiti Cuban Green i Small Circle i otvoriti prozore ( makar se prehladio). Možda nekoga preobratim. Možda. Više cvijeća, manje smeća!