Country-rock kao podžanr countryja trenutno ne izbacuje baš vrlo kvalitetne albume žednim slušačima. Ekspanzija i hiperprodukcija takvih bandova dostigla je kulminaciju prije par godina i onda smo imali prilike uživati u dobrom zvuku country-rocka i roots-rocka. Blue Rodeo, Farmer Not So John, Hangdogs, Honeydogs, Drag The River, Mertons, Mulehead, Go To Blazes i ini izbacivali su svoje odlične albume. Zanimljivo je tu reći da bandovi poput Drive By Truckers zadnjih godina dobivaju hvalospjeve za svoje albume kao jedni od rijetkih koji nekako probijaju rampu do publike i kritike. Da li je jednoobraznost (velika sličnost) zvuka dovela do zasićenja kod slušatelja ili neinventivnost tih bandova ugasila zanimanje teško je reći, ali neki bandovi su počeli u većim omjerima kombinirati country-rock s bluesom (Cary Hudson), psihodelijom (I See Hawks In LA), južnjačkim blues-rockom (Drive By Truckers), bluegrassom (Frog Holler), pop-melankolijom (Richmond Fontaine), urbanim rockom (Bellwether), bluesy-jazzy-soul mixom (Junkyard Jane) te su tako donekle ovaj segment glazbene scene držali (i drže ga još uvijek) zanimljivim i dobrim. Circuit Riders su jedan od bandova iz toga glazbenog odjeljka. Nisam baš siguran da im uspijeva privući neku veću pažnju no imaju neke zanimljivosti. U prvom redu to je pomalo začudan utjecaj zvuka teksaških trubadura (Townes, G.Clark...), Boba Dylana, country rocka sedamdesetih i storyteller tekstova pjesama ( Steve Fisher je 1995 dobio nagradu za najboljeg pjesmospisatelja godine od njihove domaće West Virginia udruge pjesmospisatelja i pjesmoskladatelja). Album sadrži dvanaest autorskih pjesama i obradu Roberta Johnsona Walkin Blues, sve skupa oko šezdesetak minuta glazbe. Kao što je maloprije rečeno ovo je ''klasičan'' country-rock zvuk baziran na gitari, basu, bubnjevima i vokalu dakle standardnoj rock'n'roll postavi. Na tom se temelju u nekim pjesmama sa sitnim dodacima pokušava malo obogatiti cjelokupan zvuk. Tako ima tex-mexa u Raphael, violine, Appalachiana i harmoničnog višeglasja u Tag Along i Lifted Up, klavijatura u Circus Is In Town, usne harmonike u Valentine's Night, Train Too Long i Walkin' Blues. Nekako mi se najbolje od svega čine tekstovi (da ne bude zabune pišu ih i ostali članovi banda Ray Fralin i Keith MacPhee), nekako tradicionalno nostalgičarskog tipa bez puno patetike. U tom segmentu su zaista prešli crtu prosjeka, ali sve ostalo je tako, tako. Možda se varam, no nekako mi se (čak i po njihovoj fotografiji) čini da oni nemaju nekakvih velikih pretenzija spram široke glazbene scene. Njima je sasvim dosta njihova ''West Virginia - country mama''. Zbog toga ih ne treba blatiti, glazba je jedno veliko veselje i njihov rad treba cijeniti. U nekim određenim okvirima!