Jedna od mojih najljepših koncertnih uspomena jest prvi nastup Chrisa Cacavasa u zagrebačkom KSET-u 12. ožujka 2002. godine. Cacavas je upravo okončao višegodišnji diskografski post, objelodanio dvije nove ploče koje nitko nije čuo - "Kneel" i "Bumbling Home From The Star" - i postao stanovnik njemačkog Hamburga, s očitom nakanom da radi ploče i karijeru u Europi. Kao i za mnoge druge velikane američkog rock and rolla, niti za njega više nije više bilo posla u domovini. Koncert je bio izuzetan, Cacavas i band raspoloženi, a nove i tada nepoznate pjesme savršene. Na koncu sam zaboravio da sam došao čuti legendarnu "Pale Blond Hell". Nije je bilo niti je nedostajala te večeri. Dojam su upotpunili primjerci novih ploča koje sam uskoro nabavio. A one su predstavile Chrisa Cacavasa u posve novom izdanju. Gotovo ni traga youngovskoj gitarističkoj dinamici na kakvu smo kod njega navikli, s puno loungea, ambijentalnog folka i pokojim centimetrom Europe u njegovoj krvi. Za album "Self Taut" njegov je band doletio iz LA-a, a pridruženi gitarist Jason Victor (prateći band Stevea Wynna The Miracle 3) potegao je u Njemačku iz New Yorka . Ugođajem, nove pjesme baštine i od "starog" i od "novog" Cacavasa. "Already Gone", "Certain Now", "Walk On Water" ili "Heaven Is Hell" nisu snažne i uvjerljive kao one na netom hvaljenim povratničkim pločama od prije dvije godine, vjerojatno najboljima u karijeri. No, koga briga. Dvogitarska vožnja (Victor- Cacavas) i uvijek impresivni Chrisovi pasaži na orguljama i klaviru, uokvireni skladnim potezima njegove "narativne kičice" (istinski "storyteller", emocionalne gravitacije ka polusvijetu), jamče užiće svakom slušatelju namjerniku. A ja, nesretnik, nisam mogao na njegov drugi zagrebački nastup, u travnju ove godine...