Odmah mi na početku pisanja ove recenzije padaju na pamet dvije stvari. Neki dan sam pisao o Jeffrey Luck Lucasu kao o autoru kojeg sam pronašao kopajući po internetu, a to je isti slučaj i sa Brent Florenom. Druga stvar je recka o Mando Saenzu prije par mjeseci koji me je jako podsjetio na Lylea Lovetta, a na neki način to se dešava slušajući i Florena samo na malo drugačiji način. Brent Floren je zanimljiva mješavina Lylea Lovetta i recimo Bocephus Kinga/Joe Henryja ili čak, kako neki navode, Toma Waitsa. Dakle, u country zvuk (u manjoj mjeri) nakalemljena je mješavina jazza, soula, bluesa i ritmičnog R&B-a. Najbolje bi bilo reći da je sve dobar mix tradicionalnog i modernog. Za taj rezultat je svakako odgovoran i Hans Martin Buff koji je sav zvuk smiksao i sredio (radio inače i sa Princeom, Son Volt i American Music Club). Album (drugi po redu, Fortune je debi iz 2002.) sadrži trinaest Florenovih skladbi. Najupečatljivije su Red Radio Light (lijepa priča o dječaku koji putujući autom od djeda i bake ne uspije čuti omiljenu pjesmu na radiju jer je od umora zaspao) s veoma zanimljivim ritmom bubnja. Naslovna High Horse se također može ubrojati u pjesme življeg ritma (''jahačkog''). Kad već toliko govorim o ritmičkom značaju ovog albuma trebao bi spomenuti dvojicu ljudi koji prate Brentovu gitaru, usnu harmoniku i vokal. To su Todd Doty (kontrabas) i Tom Duda (bubnjevi i udaraljke). Upravo njihovo međusobno živo i senzibilno sviranje daje poseban ton svim pjesmama bez obzira bile one brže (uvjetno rečeno brže, jer su to pjesme srednjeg tempa) ili sporije. Tako u I Don't Mean To Be Rude i Tinderbox (jako podsjeća na Lovetta) gdje njihova suptilna jazzy igra potpomognuta Florenovom usnom harmonikom stvara ugodu pri slušanju. Baladične I Should Know Better i Sweetheart govore o temi koja je veoma česta u Brentovim pjesmama, a to je odnos muškarca i žene doveden do raspada. Sundogs je možda moj favorit cijeloga albuma. Pomalo u latino ritmu (udaraljke) pomiješanom s pustinjskim ugođajem (usna harmonika) Floren pjeva o starcu koji mirne duše na svome trijemu razmišlja o svojoj smrti dozivajući u mislima svoju već davno umrlu dragu. I Got It Made je još jedna od pjesama o bračnom odnosu ispričana na carverovski način. Bolna svakodnevica bez komuniciranja. The Sandman je mračnog ugođaja u kojoj se ponavlja stih: Hey, you're going the wrong way! Mislim da je Brent Floren pošao u pravom smjeru. U ovoj hiperprodukciji glazbe kojom smo obasuti teško je pronaći albume kojima ćete biti zadovoljni, ali High Horse je dokaz da takvih albuma ima napretek. Mnoštvo je malih autora koji jednostavno nisu u mogućnosti da izbiju bar u drugi plan (a kamoli u prvi) da bi se pokazali široj publici. No, moguće je da im to i nije cilj. Jednostavno su odlučili snimati albume za svoj gušt i žive u svojim malim lokalnim okvirima ogromne američke glazbene scene. Ne žele laktovima doći do priznanja koje zaslužuju. Zadovoljni su i sretni. Nema strke, medija i zvjerinjaka u kojima mnogi od njihovih kolega pucaju po šavovima. Ne znam da li je Brent Floren jedan od takvih autora, ali mogu reći da ako i dalje nastavi snimati albume te ih prodavati na teško pristupačnim mjestima ja ću ih sigurno naći, slušati ih i uživati u njima. Vjerujte mi, takvih dobrih autora ima napretek po bespućima ovog našeg planeta. Treba samo pažljivo gledati i slušati.