O njima će te se načitati po glazbenim revijama, ne bi se čudio ni da se pojave u "Storyu", nagledati ih se na TV-u, iskreno se nadam i naslušati putem radija. Jer BLOC PARTY su ovogodišnji hype, oni su jednostavno najbolji britanski bend još od, pa, FRANZ FERDINAND naovamo. Imaju super styling, stav militantnih socijalista, pjevača čija karizma uvelike zasjennuje većinu britanskih zvjezdica, uključujući i drogiranog Pete Dohertya, jedinog krivca što je jedan od boljih britanskih bendova posljednje desetljeće završio u sjećanjima. Ali jedina stvar koju junaci ove priče dijele sa FRANZ FERDINAND su zajedničke reference na 80-te, da sviraju, a ne slažu na kompjuteru, plesnu glazbu, ali oni su politički osvješteni barem upola kao MANIC STREET PREACHERS u vrijeme "Holy Bible". Što možda zvuči kao bogohuljenje, jer neki tekstovi su im kao da ih je pisao nekakav novo izabrani pop idol, ali kada pogode, onda to naprave točno gdje treba. Očigledno je kako Kele Okereke voli propovijedati, bacati nam pred noge te socijalne i rasne probleme koji ga okružuju, a sve to bez dobre glazbene podloge bi zvučalo kao pišanje uz vjetar. I dok neke pjesme zvuče kao da su snimljene prije 15 godina, iz vremena kada su GANG OF FOUR bili početak i kraj, uz primjese synth grijeha 80-tih, "Silent Alarm" u sebi ima dovoljno punka, ali i funka da bi se svidio baš svima. Ili barem onima sa dobrim ukusom. I trude se održati nas budnim tijekom preslušavanja, da se ne uhvatimo zijevajući, što gotovo uspijevaju do samog kraja, kada dvije balade počnu kvariti kompletnu sliku, što znači da je mrvicu predugačak. Ali pjesme poput ""Banquet", "Like Eating Glass" ili "She's Hearing Voices" su među najboljim singlovima posljednjih nekoliko godina pristiglig preko La Manchea, što je gotovo dovoljno za jedan lijepi početak, nadam se kvalitetnog i dugog druženja.