Washingtonski kvintet Black Eyes bio je prototip banda su unutarnjim izgaranjem. Ovi momci su izdali dva albuma, odsvirali par turneja i raspali se prije nego što ste se uspjeli osvrnuti oko sebe. Ako to nije najzdraviji punkerski stav u kojem nema mjesta karijerizmu i kalkuliranju, onda ne znam što je. Pošteno i iskreno, bez muljarenja i natezanja. BE su na prvom albumu bili gotovo bezobrazno divlji, a na ovom su albumu u dekonstrukciji otišli i korak dalje: kao da su konceptualno odlučili razvaliti svoje pjesme i zatim sa nasladom kružiti nad njima svih 37 minuta kao strvinari. Suvereno koračajući od nasljeđa The Pop Group i The Ex do free jazza i duba, BE su abrazivni, neumiljati te ponegdje (naročito u neobuzdanom tretmanu vokala) naprosto primalni, te ni pod razno neće sjesti na prvu loptu. BE zvuče kao da je netko u The Residents ili Blurt uštrcao enormne količine energije, a ako vas (kao i mene) kod srodne glazbe često smeta nedostatak živosti i forsiranje improvizacije/jamminga nauštrb dinamičnosti, onda će vam to biti sjajna vijest. Mahnitanja i akcije na sve strane. BE ne ljenčare, nemaju praznog hoda, sve pjesme su im male pobune i ne miruju niti sekunde. Saksofoni, tri frenetična vokala, poliritmičnost, poneka naznaka melodije i rastrgana gitara ovdje tvore impresivnu beefheartovsku kakofoniju, i kada se svi zajedno nakon svog tog silnog krša na rubu kolapsa nekako dovuku do kraja završnog urnebesa «A Meditation», stvarno se ne zna da li su iscrpljeniji izvođači ili slušatelj. Uglavnom, jasno da band s ovako strmoglavim pristupom i intenzivnim izrazom nije mogao još dugo izdržati na životu. Eh, ta neurotična naložena mladež koja (ne) zna fokusirati svoju energiju. Kako ide ona stara: najsjasnije zvijezde se najranije gase.