Kakav precizan naslov! Iako na omotu albuma piše Bic Runga, teško da ćete se moći oteti dojmu da slušate prehlađenu Bjork, koju je bolest limitirala na oktavu i pol, otpjevanu sa pol snage. To ne znači da vas Bic Runga neće odvesti u snovite predjele, na onoj finoj granici između jave i sna, kamo ste već išli u društvu Joni Mitchell ili Bjork, nego samo postoji opasnost da vas asocijacije na ove dvije autorice probude prije nego vas Rungica uspije odvesti na to tajnovito, oniričko mjesto. Dodajte svemu tome povremen ispade pozadinske vokalne podrške u stilu ozloglašenih hipi sastava šezdesetih, i evo vas kako zdvajate da li da ovaj cd bacite kroz prozor ili vrata... No poklopi li se to preslušavanje sa jednim od onih dana u mjesecu kada nemate pametnijeg posla, pa odlučite album poslušati do kraja, ne bi li odgonetnuli da li iza ovog promoćurno odabranog naslova stoji nekakva ironija, možda se i zabavite malo. No tko je, prije svega, ta Bic Runga? Radi se o velikoj novozelandskoj zvijezdi , rođenoj u obitelji glazbenog backgrounda-time je vjerojatno objašnjiv lahor šezdesetih u pjesmama- njena majka je tijekom tog desetljeća pjevala po malajskim noćnim klubovima. Tako da se mala Bic Runga već u formativnom, predadolescentskom periodu zaputila u glazbene vode- već sa jedanaest je svirala bubnjeve, a nekoliko godina poslije već je možemo vidjeti kako pjeva i svira sa lokalnim jazz sastavima. Iz ovog posljednjeg već i sami možete zaključiti da je-naravna stvar-paralelno učila svirati gitaru, klavijature i vjerojatno, jer edukaciji nikad kraja, još pet-šest instrumenata, tek tako, da joj se nađe, ako je slučajno snijeg zatrpa na putu. No umjesto snijega, sredinom devedesetih našla se zatrpana ugovorima. Ili ugovorom, jer je potpisala za Sony. Za taj moćni label snimila je 1998. album 'Drive' (snijeg, sjećate se?), i automatski postala novozelandska Vanna, tj. zvijezda. Bic Runga pravi glazbu kojom se pokušava, povremeno sasvim uspješno, smjestiti na teritoriju koji omeđuju Aimee Man, Joni Mitchell i Bjork. Znači radi se o poprilično slobodno aranžiranim pjesmama, sa onom iz opusa spomenutih autorica već poznatom lebdećom, sanjivom, skoro pa livadskom atmosferom-livadom punom maka, recimo. Opijum podignut na razinu glazbe, glazbe koja sastavljene od raznih nabadanja, gitarskih, klavijaturskih, ksilofonskih (sve sama svira!), koji će vas svi skupa jako podsjećati na spomenute jače autorske iskaze, ali, ako vas ne dira previše priča o nedostatnoj količini identiteta, nego vam je do proćućenih melodija, Bic Runga i njen dalekoistočni malajski country otpjevan i odsviran na kasnonoćni barski način vam možda i kaže nešto što već dugo niste čuli.