Moram priznati kako mi Australac Ben Lee nikada nije bio u fokusu interesa. Moj zadnji susret s njime čak i nema veze s glazbom - riječ je o njegovoj pristojnoj roli u dopadljivoj komediji «Ludi Placid Lake». Prema statistikama koje sam prikupio na internetu, «Awake Is The New Sleep» njegova je peta ploča. Riječ je o benignom, blagoglagoljivom indie-folku, koji povremeno skončava u licitarskom popu. Tako nam se u nepotrebnoj pjesmi znakovita naslova «Catch My Disease», s lirskim obrascem valjda preuzetim iz školskog spomenara, Lee predstavlja jako otkvačenim, neobuzdanim i raspojasanim. Pravi primjer zakašnjela puberteta na tragu uradaka Danijele Martinović. Zato je naš Ben slušljiv u skladbama u kojima pokazuje kako je krvav ispod kože, onda kada uspori i zamisli se nad sobom i kada prizna sebi i nama da je zapravo nagrižen kiselinom nemoći iznutra («Get Gotten», «Apple Candy», «No Right Angels» uistinu su vrijedne svakog opetovanog slušanja). Temeljni je njegov problem taj što premalo riskira, što ne unosi u svoj formatizirani folk-pop više drskosti, spontanosti... nečega svojega. Jer, čak i kada se dohvati «težih» tema, on najčešće tek natopi pjesmu pretjerano značajnim tišinama. Zato se jedan M. Ward prema njemu doimlje poput avangardnog ekscentrika, a «Awake Is The New Sleep» je ploča drastičnih oscilacija. Ukupno: negdje između onoga što rade Evan Dando i Natalie Imbruglia.