Premda je legendarni session iz Crkve sv. Trojstva u Torontu sada već daleko za njima ("Trinity Session" 1989.), Cowboy Junkies ni danas, ljeta gospodnjega 2004. godine, nisu šupljikavi relikt vlastite slavne prošlosti i ne rade ploče tupim automatizmom. Hoću reći, stvaraju pjesme kojih se nimalo ne moraju stidjeti. Ne znam drži li se još uvijek Margo Timmins navike da pri ulasku u studio priguši rasvjetu i upali svijeće, no "One Soul Now" jednostavno je ploča s duhom i dušom. I žao mi je što nisam mogao ugrabiti duplo izdanje albuma. Na drugom su cd-EP-u obrade Neila Younga, The Cure, Springsteena te, ako se ne varam, Jesse Collin Younga - i znam da su sjajne (potvrđuju to i recenzije po tisku i na internetu). No bez obzira na to, kada plamen gitare Michaela Timminsa klizne rijekom blues i rock uspomena (u furioznom youngovskom izdanju) i kada mu se na tom "sretnom plovu" pridruži Margo svojim "glasom bez težine", kako je to negdje lucidno zabilježio Imre Kertesz, tada je teško obuzdati treperenje vlastitog ošita. Čak štoviše, "One Soul Now" je ploča koja mi je minulih tjedana prirasla srcu više nego što bih to bio spreman javno priznati. Vrhunci: dramatski našpanovane "From Hunting Ground To City" i "Why This One". (P.S. U paketu s Junkiesima preporučam poslušati svježe albume dvojice Kanađana - "Retriever" Rona Sexmitha i "Slow Wonder" AC Newmana iz skupine The New Pornographers. Pametni pop u kantautorskom ruhu.).