Premda ime Candy Butchers vuče na još jedan garažni band iz Detroita, iza njega stoji Mike Viola, kantautor iz Bostona za kojega čujem prvi puta, premda mu je ovo treća ploča. Mike je, navodno, godinama važio za uspješnog polaznika imaginarnog power pop tečaja u aranžmanu The Posiesa, Fountains Of Wayne i Marshalla Crenshawa. Pločom "Hang On Mike" unovačio je dosta novih slušatelja, ali je navukao i gnjev mnogih starih poklonika, od kojih su ga neki gadno opleli na Amazon.comu zbog izdaje temeljnih vrjednota power popa. Naime, ovdje ga zatječemo u šmekerskoj pozi Grahama Parkera ili kasnijeg Nicka Lowea - s rukama u džepovima, naoružanog tek finim cinizmom i raybankama. Bilo da pjeva o djetinjstvu ("Kiss Alive II", "Superkid"), ovisnosti ("Painkillers") ili se šali na svoj račun ("Hang On Mike"), Viola zna sročiti preglednu, protočnu, melodičnu pjesmu, s dosta akustične gitare i klavirskih partija. Krasi ga i primjereno topli, nazalni glas. Premda ponekad teško usklađuje sjene svojega imidža i sebe samoga, tj. pravoga sebe, kada se sve zbroji i oduzme - Mike Viola je napravio dobru, zanimljivu ploču. (Uz "Hang On Mike" dobro pristaju albumi "Return In Kind" Neala Casala i "Soft Commands" Kena Stringfellowa. Casal je iznova stvorio "white soul music par exellance" (UNCUT), a Stringfellow je zaplovio vodama Burta Bacharacha i Jacksona Brownea i - pomalo se izgubio. Šteta.).