Pjesnik, esejist, prevodilac, predavač, ali ponad svega pjesnik, i to jedan od najvažnijih i najutjecajnijih među živućima u Kini, Xi Chuan je rođen 1963. u gradu Xuzhou, u istočnoj kineskoj provinciji Jiangsu, pod imenom Liu Jun. Odrastao je u Pekingu, gdje živi i radi i danas. Diplomirao je na Odsjeku za anglistiku na Pekinškom sveučilištu, a u to doba sebi je i nadjenuo ime pod kojim je znan kao autor, u prijevodu: „Zapadna rijeka“. Niz godina bio je profesor književnosti i glavni knjižničar na Središnjoj akademiji lijepih umjetnosti, a danas je profesor u Međunarodnom spisateljskom centru u sklopu Pekinškoga pedagoškog sveučilišta. U međuvremenu je bio pokretač i urednik raznih časopisa, glumio u jednom avangardnom filmu (Jia Zhangke, Platforma), objavljivao prijevode Ezre Pounda, Jorgea Luisa Borgesa, Czesława Miłosza, Olava Haugea, Garyja Snydera i drugih, predavao na raznim svjetskim sveučilištima, putovao po Aziji, Evropi i Americi. Dobitnik je niza kineskih i međunarodnih nagrada.
Na pjesničkoj sceni pojavio se sredinom osamdesetih godina, kao pripadnik naraštaja koji je uslijedio nakon tzv. „maglovitih“ ili „neproničnih“ (menglong) pjesnika koji su obilježili razdoblje nakon Kulturne revolucije i čiji je novi, na suvremenu zapadnu poeziju oslonjen imaginarij, bio povezan s manje ili više izričitim protestom protiv diktature Komunističke partije. Rano pak Xi Chuanovo pjesništvo krajnje je suptilna, gustom metaforikom nabijena lirika koja zrcali stanovitu vjeru u univerzalnu, bezvremenu i vizionarsku poésie pure, poezija krajolika i u isti mah apstraktne urbanosti, poezija kao uzvišeno, bezmalo religiozno iskustvo: „krilata životinja“.
A onda je došla 1989., vrijeme kresanja krila, teška godina za mlade intelektualce u Kini, a napose za Xi Chuana, sudionika krvavo ugušenog pokreta za radnička prava i građanske slobode, čiji je prijatelj i pjesnički srodnik Haizi, najglasovitiji kineski pjesnik modernog doba, iste godine legao na željezničku prugu u Shanhaiguanu i sačekao jureći vlak u dobi od samo dvadeset pet godina. (Xi Chuan će njegovu čudesno obimnu pjesničku ostavštinu kasnije priređivati za objavljivanje.) Dva mjeseca poslije, koji dan prije nego što će se tenkovi zakotrljati trgom Tiananmen, preminuo im je tek nešto stariji zajednički prijatelj i također važan pjesnik Luo Yihe.
Ništa više nakon toga nije bilo isto, pa ni Xi Chuanova poezija: premda i dalje, kako sam kaže, povremeno piše „dobre pjesme“, modernističku liriku odmijenile su refleksivne, počesto opširne pjesme u prozi ili lirski eseji (sâm je iznjedrio kovanicu „poeseji“) koji dovode u međuigru kinesku tradiciju i suvremeni zapadni kanon, nerijetko na rubu satire, satkani od paradoksa, prepuni povijesnih, književnih i filozofijskih referenci. Ponajbolji je primjer takve forme i takvog sadržaja ciklus Orlove besjede, svojevrsna ironično-svečana, u suvremeni ambijent smještena verzija Konfucijevih Analekta, čiji se muzikalni aforizmi čas vinu u eteričnu enigmu, čas se pak stropoštaju u grotesku, a sve to u jeziku koji iz arhaičnog idioma prelazi u uličnu šatru i natrag.
Nije slučajno što László Krasznahorkai, po svoj prilici najznačajniji prozaik današnjice, u svome prozno kamufliranom kineskom putopisu pod naslovom Razaranje i jad pod Nebom (2004.)1 svom pripovjedaču i protagonistu Lászlu, sekularnom Danteu koji putuje Kinom u potrazi za onim što je ostalo od njezine nesagledive tisućljetne tradicije, odnosno za onim što on misli i predmnijeva da bi ta tradicija imala biti, upriličuje susret i opsežan razgovor upravo sa Xi Chuanom, koji razočaranog Lászla u isti mah prosvjetljuje i prizemljuje ukazujući mu na ključne zablude što ih je uprtio u svojoj zapadnjačkoj popudbini.
Orlove besjede
I. O mislima koje su i štetne i strašne
1. Čuo sam da je u nekom selu zbog nekakve bolesti sve ljude spopalo odumiranje mozga, samo je mozak seoskoga glavara odumro napola. Stoga bi ljudi često u ponoć odjurili do glavareve kuće, izvukli ga iz postelje i naložili mu: „Razmisli o ovom umjesto mene!“
2. Kao što vidiš, razmišljanje je teret i škodi dostojanstvu.
3. Čuo sam za dječaka koji je imao naviku da se sakrije u željezni lonac ili ptičje gnijezdo kako bi razmišljao o ljubavnim jadima, a njegova majka bila je uvjerena da ne može umaknuti iz njezina okrilja. Dok jednoga dana nije posve iščeznuo: ni on sam nije znao gdje je, a kamoli njegova zabrinuta majka.
4. Kao što vidiš, razmišljanje je i štetno i zastrašno.
5. Ono što znaju zvati „lošim navikama“ beziznimno očarava i utažuje.
6. Moj je predak nekoć napisao pismo svome vladaru s prijedlogom da zabrani razmišljanje, i vladar je taj prijedlog sa zadovoljstvom prihvatio. Ali nedugo potom ipak je odlučio odgoditi njegovu provedbu.
7. Pogriješio je. To jasno pokazuje da je bio zakinut u pogledu mišljenja. Jer nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da će, kad otvori vrata mišljenja, s druge strane izaći ljepotica a ne tigar; nitko nije siguran da ljepotica neće zarikati, a tigar pokazati nježnost.
8. Stoga je bolje nasmijavati nego razmišljati! Zato su ljekarnici izmislili tablete za spavanje. Tablete za spavanje mogu otjerati zloduha mišljenja, samo što na bočicama za lijekove to nikad ne piše.
9. U besanoj noći čuo sam nekoga kako me doziva po imenu. Pratio sam odakle dopire povik, gacao protiv vjetra kroz vodu, zamalo se poskliznuo, ali nisam dostigao nikoga. Pa sam zaključio da je to početak moje opsjednutosti.
10. Stoga se stadoh šuljati podno zida, kao da kod sebe držim ključ kakve riznice. Neprestano sam se osvrtao za onime koji me možda prati, dok se nisam zabio u stablo, dok nisam nabasao na nekog drugog za koga se činilo da drži ključ od riznice kod sebe.
11. Mislim da sam zastranio: užitak je opovrgnuti samoga sebe. Kad opovrgnem samoga sebe nikad nisam sretan, no srećom opovrgavam samoga sebe.
12. U zrcalu vidim samoga sebe, ali ne vidim svoju misao; ako bih je ugledao, moja bi misao zastala i zapela.
II. O samoći, to jest o žudnji koja se ne može utažiti
13. Mjesec potiče žudnju, luk potiče pohotu, lijek potiče bolest, upala očiju potiče želju za umiranjem. Što se teka tiče, ne umijem odrediti potječe li od mene ili od glista u mojoj utrobi. Što se glista tiče, ne umijem odrediti jesu li djelatne u mojoj svijesti.
14. Stojeći sučelice žudnji, sučelice vladaru, pod vlašću žudnje luda će pokazati i svoju lukavost. Iako uopće ne znaš što to sve prohuji s vjetrom, ipak znaš da ti je žudnja posvema prazna: iz nje ulaziš kroz vrata samoće.
15. Ili napuštaš kuću da iskušaš svoju izdržljivost. A kad se umoriš od nedaća i poželiš se ponovo vratiti svojoj radosti, otkriješ da štakori su u toj kući izgradili svoj sustav: odande ulaziš kroz vrata samoće.
16. Ili iz dana u dan sve više sumnjaš u sebe, pa se počneš slijepo kažnjavati. Kao da si svojim rukama posadio suhonjavo jabukovo stablo, a onda se od po glavi ti popadalih jabuka srušio u nesvijest (jabuke te zamijenile za Newtona): odande ulaziš kroz vrata samoće.
17. Ili dvoličnim ustima prokazuješ dvolični svijet. Ili si ti u krivu, ili je svijet u krivu. Natjerao si samom sebi crvenilo u obraze, ostao bez argumenata, pokazao pravo lice: odande ulaziš kroz vrata samoće.
18. Ili izmišljaš sebi poslanje pa prianjaš na posao poput radnika u podzemlju. Ali to poslanje na koncu ti ugrozi život: odande ulaziš kroz vrata samoće.
19. Samoća, vlastiti labirint. U tom labirintu bilje ne cvate zato da zavede, zato da se proda (ima druge razloge): plodu tog bilja se ne kliče, ne pjeva mu se i ne pleše (kako bi ta unutarnja radost bila raspoznatljiva).
20. Držiš pticu da pretvoriš taj labirint u krletku; držiš psa da pretvoriš taj labirint u štenaru. Kad poželiš poreći da sâm si ptica, tad si sa pticom u sporu: kad poželiš poreći da si pas, tad mora da kao pas laješ.
21. Opasni samotniče, bole li te još šuljevi? Ta nas bol podsjeća da vrijeme nije hipoteza nego ritam krvi, vrtnja stroja, trvenje među supružnicima, gubljenje duševnih moći. Dugotrajan pljesak nuka samotnika da nastavi kliziti po ledu.
22. Jer si propustio gozbu, uvalio si se u tučnjavu. Jer nisi mogao postati mudrac, namrtvo se opijaš na ulici. Pjevaš, a drugi misle da urlaš. Zahtijevaš, a na koncu nudiš sebe. Tip koji te pratio zajedno s tobom upada u zamku.
23. Samoća je golemog obujma.
24. Labirint samoće je prenapučen.
25. Da malo čitamo ovaj zemljovid? Tuga je prvo račvanje putova: jedna cesta vodi pjevu, druga vodi izgubljenosti; izgubljenost je drugo račvanje: jedna cesta vodi nasladi, druga vodi u ništavilo; ništavilo je treće račvanje: jedna cesta vodi u smrt, druga vodi potpunom uvidu; potpuni uvid je četvrto račvanje: jedna cesta vodi u ludilo, druga vodi u spokoj.
III. O lažnoj uzročnosti i istinskoj slučajnosti u mračnoj sobi
26. U mračnoj sobi prislanjam uho uza zid, pomno slušam, ali ne čujem nikakav zvuk od susjeda. No odjednom začujem kako i netko s druge strane prislanja uho uza zid. Žurno odvojim uho, obuzdam se tako da budem pristojan.
27. U mračnoj sobi ne trebam se buditi iz lijepog sna dok se moj otac budi iz ružnog sna. On me kudi, pokuda mu je opravdana; dubinski se propitujem, ufam se da sam sinovski odan. Ispričam mu lijepi san, tako da i on može usnuti svoj, ali on taj lijepi san zaboravi u kupaonici.
28. Izbjegavši smrt, isposnik postane kicoš.
29. Naočiti mladić ubije drugu dvojicu naočitih mladića samo zato što sva trojica izgledaju isto.
30. U mračnoj sobi jednostavne stvari obavijam maglom tajanstva i prizivam duhove. Neka luda zaista uđe kroz vrata i preda mnom se baci na koljena. Izbacim je šutnuvši je nogom i nastavim sa svojim užicima, a onda još jedna luda obije vrata i uperi u mene kuhinjski nož s namjerom da me svrgne.
31. U mračnoj sobi palim radio. Romantična radio-drama izazove u meni samosažaljenje. Uto mi se neki tat došulja od ispod kreveta i najprije zapodjene sa mnom raspravu o smislu ljudskog života, a onda mi se zakune da će okrenuti novu stranicu u životu.
32. Revni čitalac Konfucijevih Analekta pobije do daske drugog revnog čitaoca Konfucijevih Analekta.
33. Du Fua su odviše veličali, tako da svaki drugi Du Fu nužno ostaje praznih ruku.
34. U mračnoj sobi ulagujem se mrtvom čovjeku. On mi nije predak, nego susjed. Izmišljam mu veleban život, pepeljasto lice oblijeva mu se rumenilom. Poslije mnogo godina prejedam se u kući njegova unuka.
35. U mračnoj sobi slikam portret izmišljene djevojke. Prijatelj mi kaže da poznaje djevojku sa slike: ona živi u okrugu Dongcheng, u Ulici proljetne trave na broju 35. Nađem to mjesto, a njezin susjed kaže da je netom otišla na dalek put.
36. Poletni pljačkaš grobova nailazi na ispražnjeni grob i nema više što raditi.
37. Nemajući što raditi, kuhar se vraća u svoju mračnu sobu.
38. U mračnoj sobi moj zlatni prsten, nasljeđivan kroz tri naraštaja, pada na pod i zauvijek se gubi iz vida. Stoga slutim da ispod moje mračne sobe postoji još jedna mračna soba; stoga slutim da svi koji nose zlatni prsten žive ispod mene.
39. U mračnoj sobi neki svat uđe na pogrešna vrata i pokuša iz toga izvući najbolje. Spusti naprtnjaču, umije se, opere zube i potom mi naredi da odem. Ja kažem da je to moj dom, moj život, da ne idem nikamo. Zbog toga se u mraku počnemo hrvati.
IV. O glupavom dobru i prijepornom zlu
40. Ružno lice se smiješi, lišeno otmjenosti; može li ga se usprkos tome zvati „dobrohotnim“? Netko pjeva u falsetu, i premda ga je ugodno slušati, može li se to nazvati „iskrenim“? Cui Yingying2 nikad ne očijuka naokolo, ali čini grijeh preljuba, a prodavaču ulja3 lice blista od sreće, ali nema djevojku.
41. Ptičica leti uz vjetar, lađar vesla niz rijeku. U dvorani, na groblju, gazde i gazdarice obavljaju svoje dužnosti, sluge i provodadžinice odaju se svatko svojim užicima.
42. A s obje strane pruge razbojnici čekaju pomilovanje; u prijestolnici, pak, bezdušni bogataši čuvaju se bankrota… Zlikovci mi se katkad grohotom smiju. Da ne bi ispali budale, dobrotvori se katkad grade zlobnima, a zlikovci se srame zla.
43. Dobro mi nanosi štetu, divim se debljini filmskih zlikovaca, priželjkujem njihove povlastice. Samo stoga što sam kadar uplesti se u opaku urotu, vraćam se svojoj čestitoj obitelji i podučavam njezine članove estetici zla.
44. Vidiš da sitni kradljivci ne mogu uništiti svijet; a oni su što su milosrdni i dijele milodare ne traže da se dokine patnja.
45. Ta dobrota na sve strane, bože moj, koliko osrednjosti! A zlo – koliko nadahnuća iziskuje!
46. Izjavljujem da nisam od okrutna soja, iako nesmiljeno gonim toga krotkog zeca i onda ga još jedem. A on je zacijelo potajice odlučio da u sljedećem životu pojede mene, da se jednom dobrano zasiti. Ali nade u uspjeh su mu slabe, jer u sljedećem životu ja kanim letjeti.
47. Ili netko sâm kao duh hoda tisuću kilometara, pošteđen kletvi mudraca i kreposnika. Mudrac kaže: „Zli ljudi rado žive zajedno.“ Ali u njega i među njima načelo dobra prenosi se podignutom rukom: taj što sâm kao duh hoda tisuću kilometara izgleda kao da ima zadnje namjere.
48. Iskrzani slamnati šešir padne mudracu na glavu i postane svet, a komarca treba ubiti čim popije malo mudračeve krvi. Ukazivanje na to jedno je od zala koja izazivlju nevolje.
49. Kad zlikovac oda suučesnike, kazna za zločin može mu se ublažiti, a kada dobar čovjek obaspe svoje suučesnike hvalom, moramo reći da je više nego dobar. Ukazivanje na to drugo je od zala koja izazivlju nevolje.
50. Ah, u čiji ću se čelični nož pretvoriti i sraziti se s protivnikom? S čijim ću se željeznim kopljem sudariti tako da iz njega frcnu iskre? I čiji će strah, čija radost vitlati tim čeličnim nožem?
51. Načas sam se našao iza svojih leđa. Ti kažeš: „To je nemoguće!“
52. Nikada, dakle, ne objavljujem svoj zakonik, samo oglašavam početak suđenja (Hamurabi je objavio svoj zakonik i zato mu je kraljevstvo propalo), a zakonik koji nikad nisam proglasio gromovi su i munje, cvijeće.
- A čini se da je taj naslov (mađ. Rombolás és bánat az Ég alatt) slobodan prijevod kineskog izraza天下大亂, što će reći „nered/kaos/previranje pod nebom“, pri čemu ovo „pod nebom“ označava istovremeno cijeli svijet i samu Kinu kao njezino središte, 中国 iliti „središnje carstvo“, kako ta zemlja sebe od davnina naziva.
- Ženski lik iz fiktivnog „Životopisa Yingying“, pripovijetke Yuan Zhena (779. – 831.) i drame Zapis o zapadnom krilu Wang Shifua (1250. – 1337.?).
- Protagonist pripovijetke „Prodavač ulja osvaja Kraljicu cvijeća“ Feng Menglonga (1574. – 1646.); protagonistica je kurtizana, pravim imenom Mei Niang, koju osvaja i ujedno izbavlja čestiti trgovac Zhu Zhong.