Jean Genet u Tangeru (II.)

J

Uvodna bilješka
     U kratkom predgovoru američkom izdanju Choukrijeve knjige Jean Genet u Tangeru, William Burroughs, još jedan znameniti američki književnik koji je živio u Tangeru i ondje potkraj pedesetih dovršio svoje najpoznatije djelo, roman Goli obrok (Naked lunch), napisao je:

     »Uvjeren sam da Choukrijevoj knjizi o Genetu u Tangeru uopće nije potreban bilo kakav uvod. To je prvorazredan portret Jeana Geneta. Onaj tko pročita ovu knjigu jasno će doživjeti Geneta kao što sam ga ja imao priliku osobno upoznati i doživjeti na skupu o demokraciji u Chicagu 1968. godine.

      Čitajući Choukrijeve dnevničke zapise, imao sam osjećaj da prisustvujem snimanju dokumentarnog, biografskog filma o Genetu. Da bi ostvario takvu preciznost, i jednostavno prepričao ono što se dogodilo i što je netko rekao, čovjek mora imati rijetki dar jasnog pristupa i pronicljivosti. Choukri nedvojbeno spada među takve pisce.«

     Doista, Choukrijeva knjiga otkriva nam brojne zanimljive detalje o jednom manje poznatom, drugačijem Genetu od onoga kakvim ga znamo iz brojnih književnih portreta, sociološko-filozofskih eseja itd.

     Ipak, Genet je u svijetu književnosti osamljena, izdvojena i originalna ličnost, ikonoklast koji je svoj samotnjački put utirao rušeći uvriježene ideale i tabue, ponajprije u francuskoj, a potom i svjetskoj književnosti, baš kao što ga je i živio između brojnih skrajnosti.

     Na kraju, zanimljivo je napomenuti da je Mohamed Choukri svoje knjige prvobitno napisao na arapskom jeziku, ali ih je sam sve preveo na španjolski jer je žarko želio da ih na engleski prevede njegov dugogodišnji, stariji prijatelj, Paul Bowles. Nažalost, Bowles nije dovoljno dobro poznavao klasični arapski jezik da bi ih s njega mogao prevesti, pa ih je preveo s Choukrijeva španjolskog prijevoda. Tako se dogodilo da su Choukrijeve knjige tek poslije dvadesetak godina i uspjeha na raznim svjetskim jezicima, u njegovom rodnom Maroku bile ponovno prevedene na arapski jezik, i to s engleskih i francuskih prijevoda njegovih vlastitih prijevoda s arapskoga na španjolski jer su Choukrijevi originalni rukopisi na arapskom u međuvremenu bili izgubljeni.

30. 9. 1969.
     Sjedili smo na terasi kavane Mali Pariz. Sa sobom sam imao Camusjevu knjigu La Peste.

     »Sviđa li vam se taj roman?« upitao me.

     »Da, čitam ga po drugi put.«

     »Volite li Camusjeva djela?«

     »Da. Većinu sam ih pročitao.«

     Zašutio je a ja sam ga upitao za mišljenje o Camusju.

     »Piše kao razjareni bik.«

     Nasmijao sam se.

     A on je nastavio: »Nikad mi se nije svidjelo ono što je pisao. A nije mi se sviđao ni kao osoba. Nikad se nisam uspio sprijateljiti s njime.«

     »Znači da ste stali na Sartreovu stranu u poznatoj polemici koju su njih dvojica vodili.«

     »Naravno. Camus je više osjećao a manje mislio.«

     Mladi hipi nam je prišao i na engleskom se obratio Genetu: »Ja sam veliki štovatelj vašeg djela. Drago mi je što sam vas sreo.«

     Genet je pogledao u mene. Preveo sam mu ono što je mladi čovjek rekao. Rukovali su se i hipi mu se naklonio, a potom se udaljio, mahnuvši mu rukom u znak pozdrava dok se ovaj osmjehivao. Okrenuo se prema meni i rekao: »Američki hipiji su divni. Ali njihovi očevi su nepodnošljivi.«

     Prišao nam je padobranac Abdeslam. Ovog puta je sjeo pokraj Geneta i pokušao razgovarati s njime na narječju magrebi. Genet mu je odgovarao s da i ne. Tada se Abdeslam okrenuo prema meni. »Kaži mu da ima lijepe prste«, zahtijevao je.

     »Lijepe prste?« ponovio sam, zbunjen.

     »Da, prste! Kaži mu da ima divne ruke.«

     »Sâm mu to kaži, ako zbilja želiš. Polako govori i razumjet će te.«

     »Što mi to pokušava reći?« upitao je Genet tren kasnije.

     »Kaže da imate lijepe prste.«

     Iznenađen, Genet se zagledao u svoje prste. Pogledao je u Abdeslama i prasnuo u smijeh. Abdeslam se pomaknuo i vršcima svojih prstiju dotaknuo Genetovu ruku. Tada mu je rekao da ima divne ruke.

     Genet se okrenuo prema meni. »Pitajte ga što misli o mojoj ćelavoj glavi. Kako mu ona izgleda?«

     »Reci mu da mu je i glava divna«, dodao je Abdeslam.

     Preveo sam.

     »A vi njemu kažite da je ćaknut«, rekao je Genet. »Moja glava izgleda kao pavijanova stražnjica.«

1. 10. 1969.
     Sjedili smo na terasi kavane Mali Pariz.

     »Danas mi izgledate tužni«, primijetio sam.

     »Ja sam uvijek tužan, i uvijek znam zbog čega«, odgovorio je.

     Prihvatio sam njegovu tugu i nisam ga više gnjavio. I ja imam vlastitu tugu.

3. 10. 1969.
     U kavani Zagora.

     »Je li vam bilo teško dok ste pisali svoj prvi roman?« upitao sam ga.

     »Ne osobito. Prvih pedeset stranica Notre Dame des fleurs sam napisao u zatvoru. Kad su me premjestili u drugi zatvor, tih pedesetak stranica sam nekako zaboravio ponijeti. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da ih dobijem natrag, ali to je bio bezuspješan trud. I tako sam se uvio u zatvorsku deku i iznova napisao tih pedeset stranica.«

     »Znam da se pisanjem niste bavili sve do svoje tridesete godine«, rekoh. »Do trideset i druge ili treće, nije li tako?«

     »Tako je.«

     »Prije toga nikad vam nije palo na pamet da išta napišete?«

     »Ja se oduvijek bavim pisanjem, čak i prije no što sam pokušao išta napisati. Život jednog pisca ne počinje u trenutku kad se počne baviti pisanjem. Život i pisanje mogu se podudariti, prije ili kasnije.«

     »Ništa niste napisali u posljednjih nekoliko godina, nije li tako? Smatrate li svoju šutnju i političke stavove drugim oblikom djelovanja, dijelom svoga pisanja?«

     »Književno, ja sam kazao što sam imao za kazati. Čak i da imam još nešto za dodati, zadržao bih to za sebe. Dok sam bio osuđenik, suci su imali valjane razloge da me zadrže u zatvoru. Unatoč toga, pustili su me na slobodu. Jesu li se bojali i dalje me držati tamo, ili su me pustili po slobodnoj volji i savjesti, ja to ne znam. U svakom slučaju, došlo je vrijeme da iziđem na slobodu. Ali ja bih isto tako mogao još uvijek biti u zatvoru.«

     »Želite reći da sreća katkada uspijeva pobijediti zakon?«

     »Da. I to je moguće. Ne postoji apsolutno NE i apsolutno DA. Ja sada sjedim ovdje s vama, ali isto tako bih lako mogao biti negdje drugdje.«

     Kasnije mi je prepričao zgodu o jednom francuskom slikaru koji je objedovao u nekom restoranu kad ga je vlasnik toga restorana zamolio da mu napravi crtež cvijeća kako bi njime mogao ukrasiti zid svoga ugostiteljskog objekta. Slikar je napravio crtež cvijeća i potom priopćio ugostitelju koliko će ga to koštati. »Zar toliko!« čovjek se iznenadio. »Usuđujete se tražiti toliku cijenu za crtež koji ste napravili za jedva pet minuta?«

     »Ne pet minuta već četrdeset godina«, uzvratio mu je slikar. »Želite li crtež ili ne?«

     Ugostitelj mu je odgovorio: »Ne po toj cijeni.«

     Slikar je uzeo crtež i poderao ga i spokojno nastavio jesti.

10. 10. 1969.
     U pet sati poslije podne sastali smo se u kavani Zagora. Zanimalo ga je kakav predosjećaj imam, hoće li dati putovnicu njegovom prijatelju Mohammedu Zerradu, kako bi mogao s njime otputovati u Pariz?

     Pokušao sam ga uvjeriti da je podmićivanje najdjelotvorniji način da mladi Marokanac koji ne radi za vladu a nema ni ugovor o radu u inozemstvu dobije putovnicu.

     »Takva vrsta situacije ne postoji niti u jednoj drugoj državi, osim ako određena osoba nije zločinac ili vojni bjegunac ili špijun«, potužio se. »U Londonu su produljili moju putovnicu za tri sata, ne upuštajući se u bilo kakve komentare o mojoj prošlosti.«

     »To se ovdje ne može dogoditi«, dodao sam. »Još nije vrijeme za takvo nešto.«

     U pet i petnaest smo uzeli taksi i zajedno se odvezli do Policijske uprave. Unutra smo naišli na dugi red ljudi koji su strpljivo čekali, bijedno odjeveni i zabrinutih izraza. Mršavi službenik je izletio iz ureda, očito jako bijesan. Glas mu je bio nervozan i grub. Genet se okrenuo prema meni. »To je čovjek koji mi je rekao da se vratim u pet.«

     »Zatvaraju u šest«, dodao sam.

     Taj službenik zadužen za izdavanje putovnica bi svakih petnaestak minuta izišao u hodnik i počeo gurati one koji su čekali. Onda bi nekoliko puta opsovao i vratio se u ured. Genet se uzrujao. Odmaknuo se nekoliko koraka niz hodnik, zaustavio i promrmljao: »Taj čovjek je običan gad. Zašto tako vrijeđa i gura te ljude? On je nečovječan!«

     Čekali smo dok su u međuvremenu svi službenici otišli. Svi osim onih koji su radili u uredu za izdavanje putovnica. Mršavi čovjek je nastavio psovati ljude koji su čekali u redu. Genet me zamolio da mu objasnim neke riječi kojima je taj mršavi službenik psovao ljude u redu, bahato prolazeći pokraj njih. Katkad im se obraćao tonom onoga koji u svojim rukama drži njihove gole živote. Odgurnuo je jednoga čovjeka s osobitom žestinom i doslovno se izderao na njega. Genet me je ponovno zamolio za prijevod.

     »Govori mu da sve dok radi u uredu, nikada mu neće dati putovnicu.«

     »Ali, zašto?«

     »Vjerojatno mito nije bilo dovoljno veliko. Katkada, ako se čovjek raspravlja s njime, on ga dade zatvoriti. Dok dospije na sud narastu mu nokti i brada.«

     Savjetovao sam Geneta da bi se trebao osobno vidjeti s načelnikom policijske uprave, ali on nije htio ni čuti za to. »Mrzim te birokratske gadove«, kazao je.

     Tren prije no što su zatvorili, mršavi službenik se obratio Genetu, kazavši mu da će moći ubrzati izdavanje putovnice ako su svi marokanski papiri u redu.

     Na povratku, dok je blaga kišica padala po nama, kazao je: »Taj čovjek želi jedino svežanj novčanica. Nije li tako?«

     »Baš tako«, potvrdio sam. »Odlično ste shvatili.«

     Sjeli smo u kavanu Mali Pariz i naručili dva viskija. Pućkao je cigaru Pantera. Prihvatio sam njegov poziv na večeru u Hotelu Minzah.

     Blagovaonica je bila puna američkih turista. Marokanski konobari su posluživali Geneta s vidnim oduševljenjem, ponašajući se prema njemu kao prijatelju a ne kao slučajnom gostu koji je odsjeo u hotelu, a on se nije prestao šaliti s njima na svom oskudnom arapskom. Američki turisti su jeli i razgovarali bez prestanka.

     »Un moment… écoutez«, rekao je Genet. »Možete li razaznati što govore? Oni galame poput motora bombardera u kojima bi željeli da su. U Vijetnamu, ili na Srednjem Istoku.«

     Pijanist je završio jednu stvar i odmah prešao na drugu skladbu. »Nikada nisam čuo toliko slabog pijanista«, komentirao je Genet. »On svira na isti način na koji oni žvaču svoju hranu i riječi.«

     Genet je bio zadovoljan, ali jedva da je dotaknuo hranu. On jedino osjeća potrebu za alkoholom i pilulama Nembutala, kao što je i sâm priznao.

     Upitao sam ga: »Čitate li išta ovih dana?«

     »Ako mislite na knjige, ne, ne čitam baš ništa. Kad putujem, sve što nosim sa sobom su dokumenti i nekoliko komada odjeće.«

     »Izgleda mi da vam se sviđa u ovom hotelu.«

     »Poznam upravitelja«, objasnio je. »Pročitao je moje knjige. Ponekad razgovaramo o njima, o idejama koje se kriju iza njih. U ovom se mjestu barem osjećam kao kod kuće a ne kao puki turist.«

     Jedan marokanski prijatelj koji radi u Hotelu Minzah ispričao mi je ponešto o Genetovom ponašanju tamo. Ponekad se bosonog i u pidžami spusti u prizemlje do recepcije ili svrati u blagovaonicu da bi od konobara zatražio šibice. Ode u sobu na kat, ali se ubrzo vrati i zatraži nešto drugo. Izgleda da mu uopće ne padne na pamet da upotrijebi telefon pokraj uzglavlja kreveta.

     Nakon večere smo pola sata prošetali bulevarom. Kupio je nekoliko novina i časopisa i vratio se u hotel.

12. 10. 1969.
     Sastali smo se oko jedanaest i pol ujutro u kavani Mali Pariz. Mohammed Zerrad je bio u društvu s njime. Genet nas je obojicu pozvao na objed u El Mirador. Napomenuo mi je da pati od bolova u bubrezima, i da je tijekom jutra pozvao čak tri liječnika koji su ga pregledali. Svaki mu je dao injekciju i potom otišao.

     Rastali smo se u četiri poslije podne. Bio je zabavan sve vrijeme. Potom je otišao prileći.

13. 10. 1969.
     Došao sam po njega u hotel u šest uvečer i otišli smo u Brasserie de France. Još uvijek je patio od bolova u bubrezima, i jako sporo je hodao.

14. 10. 1969.
     Sastao sam se s njime u hotelu. Zdravlje mu se popravilo. Dao mi je primjerak Kur’ana na francuskom, kazavši mi da ga ne razumije u potpunosti.

     »Da bi znao protumačiti većinu poglavlja«, kazao je, »čovjek bi morao jako dobro poznavati arapsku povijest. Vi ste, dakako, knjigu pročitali na arapskom? Mora biti da je izvanredno napisana.«

     »To je jedino sjajno djelo na arapskom«, izjasnio sam se.

     Počeo je s uživanjem pričati o Mallarméu, kojeg znam da neizmjerno cijeni. Među stihovima koje mi je citirao, bio je jedan koji mi se osobito svidio, i ja sam ga zamolio da ga zapiše za mene. Nemajući papira pri ruci, potražio je praznu stranicu u Kur’anu, i zapisao: Et le vide papier que sa blancheur défend… Nije bio sasvim siguran sjeća li dobro tih stihova pa je na kraju dopisao upitnik. (Kasnije, kad sam provjerio, otkrio sam da je umjesto sur napisao et, i sa umjesto la.)

     Upitao sam ga što bi prezime Mallarmé moglo značiti na francuskom, ako uopće išta znači. Osmjehnuo se. »Njegovo prezime označava impotenciju: mal armé, n’est-ce pas? Slabo naoružan seksualno, ali s mozgom kojim je nadomjestio sve ostalo.«

     Potom sam ga upitao je li američki časopis Esquire objavio potpuni tekst njegovog izvještaja s demokratske konferencije u Chicagu, 1968. Odgovorio mi je da su objavili samo polovicu teksta. »Ali drugu polovicu sam prodao jednom drugom američkom časopisu«, dodao je. »Znam da ono što sam napisao kupuju jedino zato što nosi moj potpis, a ne zbog toga što zbilja žele čuti što imam za kazati o demokraciji u Sjedinjenim Državama.«

15. 10. 1969.
     Mohammed Zerrad je otišao u selo u kojem se rodio, negdje u blizini Tetuána, da bi pribavio papire koji su mu potrebni za izdavanje putovnice.

     Genet je bio zabrinut. »Mislite li da će tamo u planinama zbilja dobiti te papire? Ili će se ponoviti ista priča kao i ovdje, kada pokušate nešto dobiti od službenika?«

     »Ali već sam vam objasnio«, rekao sam. »Sve ovisi o osobnom odnosu sa samim službenikom ili o onoj osobi koja je u kontaktu s njim. A ako nikoga ne pozna, problem se može riješiti jedino pomoću novca.«

     Hassan Ouakrim je svratio u kavanu i sjeo za naš stol. Učinilo mi se da bi možda on mogao biti od pomoći. On pozna nekoliko viših dužnosnika u Policijskoj upravi, i izgleda da nikad nema problema pribaviti papire kad mu zatrebaju. (Ouakrim je vlasnik i umjetnički ravnatelj lokalnog plesno-folklornog ansambla, Troupe Inoziss.) Predstavio sam ga kao prijatelja koji bi možda mogao pomoći. Genet je pokazao znakove zanimanja kad ga je Ouakrim počeo uvjeravati da će učiniti sve što je u njegovoj moći, a još se više razvedrio kad je čuo da je Ouakrim vođa folklorne grupe. Tada je Ouakrim počeo naširoko govoriti o teškoćama ostvarenja projekta u kojem se spajaju glazba, ples i teatar. Genet ga je upozorio da umjetnik mora biti oprezan pred svakim utjecajem koje na njegovo djelo može imati vanjski svijet. »Inače će on neprestano željeti biti što suvremeniji, a to, ovdje u Maroku, znači sve više Europljana. Svoju glazbu i ples morate očuvati netaknutima«, savjetovao je Ouakrima.

16. 10. 1969.
     Sastali smo se u Brasserie de France. Mohammed Zerrad se vratio iz sela, i donio sve potrebne papire. Govori nam da ih je tako brzo uspio dobiti samo zato što je za njih platio poveći iznos. Čestitali smo mu na uspješno obavljenom poslu. Čekali smo na Ouakrima da se pojavi pa da svi zajedno odemo u Policijsku upravu.

     »Mislite li da nam on može biti od bilo kakve pomoći?« upitao me Genet. 

     »Mislim da može. On pozna nekoliko činovnika koji tamo rade, vjerojatno zbog grupe kojom upravlja.«

     »Shvaćam. Ali, može li mu se vjerovati? Hoću reći, može li čovjek pred njime otvoreno govoriti o marokanskoj politici?«

     »Vjerujem da nam ne može naškoditi«, rekao sam. »Sve što znam o njemu je da je stalno zaposlen sa svojom grupom. On želi otputovati u inozemstvo i tamo studirati.«

     Kada se Ouakrim pojavio, sa sobom je u Policijsku upravu poveo samo Zerrada. Tamnoputi konobar je došao i ukipio se pokraj mene. »Čujem da je to poznati pisac«, promrmljao mi je u uho.

     »Tako pričaju«, odgovorio sam mu.

     »Pravi je gospodin«, dodao je konobar.

     Genet mu se prijateljski osmjehnuo. Konobar je iskoračio i pružio mu ruku. Govoreći dijalektom darija, izjavio je: »Vi ste ljubazan čovjek.«

     »Vi ste isto tako ljubazan čovjek«, uzvratio mu je Genet, također na narječju darija. Netko je pozvao konobara i on je otišao.

     »Nećete li zamoliti francuskog konzula da vam pomogne?« upitao sam ga. »Za slučaj da do putovnice ne možete doći na uobičajen način.«

     »Nikada«, odgovorio je Genet. »To je nešto što nikada neću učiniti. Radije ću platiti bilo koju svotu novca no što ću francuskog konzula moliti za bilo što.«

17. 10. 1969.
      Sa sobom sam imao primjerak Kuge, koju sam bio gotovo pročitao. Sjeli smo na terasu kavane Mali Pariz.

     »Još uvijek čitate tu Kugu?«, upitao me.

     »Pri samom sam kraju.«

     »A moj Balkon? Jeste li to pročitali?«

     »Još nisam.«

     »A zbog čega?«

     »Čekam kraj mjeseca i plaću, pa ću kupiti još jedan primjerak«, odgovorio sam mu.

     »Ali, zašto?«

     »Zato što je primjerak koji imam s vašom posvetom.«

     »Pa što onda?«

     Objasnio sam mu da knjige koje čitam imam naviku nositi po kavanama, i da se bojim da bi se štogod moglo dogoditi knjizi ako je stalno vučem sa sobom. Napomenuo sam mu da je čuvam kao dragu uspomenu.

     Pomaknuo je ruku i dohvatio moj primjerak Kuge. Naglo je iščupao prvu, praznu stranicu.

     »Ovako postupite s mojom knjigom«, kazao je. »Iščupajte stranicu na kojoj je posveta. Pročitajte komad. Nakon toga zalijepite stranicu u knjigu. Nedvojbeno je bolje pročitati knjigu nego je čuvati na polici zbog straha da ćete je izgubiti.«

     Osmjehnuo sam se i oraspoložio na te njegove riječi. Razgovarali smo o cijenama knjiga, i ja sam se požalio da su sve njegove knjige odveć skupe.

     »Tako više zarađujem«, kazao je.

     »Ali zašto vaše knjige ne objavljuju u jeftinim izdanjima poput Livre de Poche

     »Ne znam.«

     »Ali trebali biste znati da si većina studenata ne može priuštiti kupnju vaših knjiga.«

     »To nije moja greška«, odgovorio je Genet.

     Nisam ga više želio gnjaviti takvim primjedbama pa sam prešao na drugu temu.

     »Kad ste prošle godine bili u Tangeru, rekli ste mi da Sartrea niste vidjeli već dvije godine.«

     »Istina je. Još uvijek ga nisam vidio. Jednom prigodom prošle godine imao je predavanje na Sorbonni, i ja sam se potrudio i otišao ga čuti, ali djevojka na ulazu u dvoranu mi je rekla da su sva mjesta već zauzeta. Mnoštvo drugih ljudi je stajalo ispred ulaza i pokušavalo ući, ali bilo je nemoguće.«

     »Valjda vas je ta djevojka prepoznala«, dodao sam.

     »Bila je to neka studentica. Nisam želio inzistirati.«

     Kasnije, dok smo koračali bulevarom Pasteur, Genet me upitao možemo li svratiti u neku knjižaru koja je istodobno i lokalni predstavnik njegova nakladnika Gallimarda. Potrošio je sav novac koji je ponio sa sobom. Nisam bio siguran je li Librairie des Colonnes ona prava ili ne, ali budući da smo bili svega nekoliko koraka od nje, pokazao sam u nju i napomenuo da je možda baš ta koju traži. Ušli smo unutra.

     Dvije dame koje su upravljale knjižarom, gospođa i gospođica Gérofi, obasule su nas pažnjom. Genet je objasnio gđi Gérofi da želi nakratko nasamo popričati s njom, i ona ga je povela u svoj ured na balkonu. Mogao sam ih vidjeti kako sjede i razgovaraju. Onda je gđa Gérofi uzela nešto tipkati na pisaćem stroju. Brion Gysin kaže da Genet nikada ne odlazi u banku. Njemu Gallimard služi kao banka, s glavnim uredom u Parizu i ograncima u svim knjižarama koje posluju s Gallimardom. Kad je u Parizu i zatreba mu novac, on ode k Gallimardu, a novac iznosi u maloj torbi koju sakriva ispod kaputa, gledajući oko sebe podozrivo kao da ga je upravo ukrao.

     Kad smo se našli na ulici opet je počeo: »Muž te gospođe mogao bi nam pomoći pri dobivanju putovnice. Trebam se sresti s njime za koji minut. Sjedimo i pričekajmo ga. Ona mu je telefonirala i on bi se svakog trena trebao pojaviti.«

     Otišli smo u bar Claridge. Opet smo zapodjenuli razgovor o poeziji, i Baudelaireu, Verlaineu i Rimbaudu. Na koncu smo došli do njegove svetosti Mallarméa, a on je predvodio razgovor.

     »Volio bih da sada sa sobom imam njegovu pjesmu Brise marine«, kazao je. »Volio bih vam je pročitati.«

     Rekao sam da ću otići preko puta do gđe Gérofi i zamoliti je da nam pozajmi traženu knjigu, i on se složio.

     U knjižari sam gđu Gérofi zatekao zauzetu računima. Objasnio sam joj da ju je gospodin Genet zamolio da nam nakratko pozajmi tu knjigu. Dala mi je traženu knjigu. »Prenesite gospodinu Genetu da će moj muž stići svakog trena.«

     Dok sam se vraćao u Claridge ugledao sam Ouakrima koji mi je rekao da upravo nas traži. Za stolom je obavijestio Geneta da vjeruje da postoji određena nada za izdavanje putovnice. Genet ga je upitao vjeruje li da gosp. Gérofi može biti od pomoći. »Moguće je«, složio se Ouakrim, »budući da je arhitekt i ima puno prijatelja među vladinim službenicima.«

     »On vam svakako može pomoći ako se želi iskreno potruditi«, kazao je Genetu.

     Gosp. Gérofi je stigao u pet sati. Sutra će se sresti s određenim vladinim službenikom pa će vidjeti što se tu može učiniti.

     Ouakrim je napomenuo da i on ima sastanak s nekim tko bi mogao pomoći. Ušli smo u kola gosp. Gérofija. Genet je u rukama držao onu posuđenu knjigu Mallarméovih pjesama. Bio je zapanjen brojnim teškoćama na koje je nailazio u pokušaju da jednom običnom Marokancu pomogne pribaviti putovnicu. Gosp. Gérofi nekoliko je puta kimnuo glavom i složio se, ponavljajući: »Tako vam je to ovdje.«

     Stigli smo pred Policijsku upravu. Ouakrim je sam ušao unutra dok smo ga mi ostali čekati u autu. Genet je počeo listati Mallarméove pjesme. »Ako mi dopuštate, pročitat ću jednu pjesmu svojem prijatelju«, rekao je gosp. Gérofiju.

     »Mais je vous en prie«, uzvratio mu je gosp. Gérofi.

     Genet je počeo čitati Brise marine, visokim, slabim glasom. Kad je završio, rekao je: »Nije li čudesna, ta pjesma?«

     Složili smo se da je izvanredna. Tada je izdvojio stih koji mu se osobito sviđao: »Et la jeune femme allaitant son enfant

     Ouakrim se vratio obavijestivši nas da nije uspio pronaći čovjeka s kojim je imao zakazan sastanak. Primijetio sam da je Genet bio sve obuzetiji svojom željom da dobije putovnicu za Zerrada i izgledao je odlučan da se stvar što prije završi.

19. 10. 1969.
     Sastao sam se s njime u jedanaest ujutro. Prošetali smo duž Avenida de España i sjeli u kavanu Puerta del Sol. Genetov prijatelj Georges Lapassade slučajno je prošao tuda. Izgledao je uzrujano i govorio vrlo nervozno. Njegova pojava nije mi se osobito svidjela.

     Poslije podne sam se opet sastao s obojicom u Brasserie de France. »Pozvani smo na čaj kod gđe Gérofi«, kazao je Genet. »I vi ste također pozvani.«

     Pomislio sam da odbijem poziv kako ne bih morao biti pokraj Lapassadea, koji mi zbilja ni po čemu nije bio simpatičan. Ali tada je stigao gosp. Gérofi i svi smo ušli u njegov auto. U stanu Gérofijevih smo zatekli i Emilia Sanza. Upoznao sam ga kod Edouarda Roditija. To je još jedna osoba koju smatram nepodnošljivom – tip čovjeka koji maše cvijetom po zraku dok govori, i njuši ga prije no što odgovori na vaše pitanje ili vas porazi svojim mišljenjem. 

     Soba je djelovala opuštajuće a ja sam bio umoran. Zamolio sam gđu Gérofi da mi umjesto čaja da čašu viskija. Razgovor se sveo na znamenite osobe koje su živjele u Tangeru. Gđa Gérofi je spomenula Tennesseeja Williamsa, kazavši da je običavao često doći, ali da nije dolazio od 1964. Viski mi je pomogao da se opustim. Polako sam ga pio. Gotovo sam utonuo u san kad sam začuo Genetov uzvik: »Iščezao sam u književno groblje.«

     Razgovarali su o kazalištu. Genet je kazao da teatar više nije vitalna vrsta umjetnosti. Pitao sam ga koju vrstu umjetnosti danas smatra vitalnijom.

     »Nešto što se još uvijek nije pojavilo. Sve dòsad upotrijebljene forme su se otrcale.«

     Da, pomislio sam, on to može izreći sada kad su njegova Sabrana djela objavljena. Ali da je tako razmišljao četrdesetih godina, on ne bi bio napisao svoje knjige, i postojao bi samo Genet prosjak i lopov, Genet osuđen na doživotni zatvor.

     Kad smo ustali da odemo, vidio sam da je Emilio Sanz uzeo jednu knjigu s police. Dao ju je Genetu da je potpiše. Genet je pogledao prema meni, pitajući me svojim pogledom. Blago sam slegnuo ramenima, kao da mu govorim: »Na vama je odluka. Vi bolje znate što osjećate prema takvoj vrsti ljudi.«

     »Žao mi je«, Genet mu je rekao. »Ne osjećam se dobro, danas nisam sposoban pisati posvete.«

     »Bravo!« pomislio sam. »Kakva intuicija.«

     Dok smo se spuštali dizalom, Genet me upitao: »Tko je taj tip, taj Španjolac s brkovima?«

     Objasnio sam mu da je sin bankara.

     »Uopće mi se nije svidio«, prokomentirao je.

     »Ni meni.«

20. 10. 1969.
     Sjedio sam zajedno s Brionom u Brasserie de France. Genet je stigao oko pola šest, u društvu s Mohammedom Zerradom. Ubrzo po njihovom dolasku Brion je otišao. Razgovarali smo oko dva sata. U međuvremenu je i Mohammed Zerrad otišao kući a ja sam se s Genetom zaputio tražiti Georgesa Lapassadea po četvrti Zoco Chico. Pronašli smo ga u kavani Central s nekim marokanskim mladićima. Potom smo otišli u restoran Chez Maria i naručili bocu vina. Genet je popio samo jednu čašu. Nije želio večerati. Georges i ja smo ga otpratili do hotela a zatim sam Lapassadea odveo u stan k Brionu. Razgovarao sam s njima pola sata ili nešto dulje. Dok su čavrljali o starim danima u Tangeru, ja sam zaspao. Kad sam se probudio u dva sata ujutro, još uvijek su razgovarali. Ostavio sam Lapassadea da i dalje sluša Brionovu tiradu o Maroku a ja sam otišao kući.

21. 10. 1969.
     Genet, Lapassade, Brion Gysin i ja smo se zaputili u šetnju uličicama iza četvrti Zoco Chico. Potom smo otišli u kvart oko Calle Bencharqui. Tamo smo naišli na Manolovu kuću. U vratima je sjedio stari Alberto, Talijan, i promatrao tko prolazi ulicom. Donio nam je nekoliko prastarih stolica koje su zaškripale čim smo sjeli na njih. Unutra je bilo hladno kao u ledari. Plijesan po zidovima. Sve je bilo vlažno, prljavo i staro. Brion je počeo pripovijedati o tome kakav je to lokal bio u vrijeme Internacionalne Zone.

     »Ovaj grad je potpuno mrtav«, kazao je Lapassade. »Što je ostalo od njega?«

     Ne bez razloga, sjetio sam se onoga što je Genet napisao u Dnevniku lopova, kada zadrijema oslonjen o zid, videći u svom snu Tanger kao repaire de traîtres.

     Stari Talijan nam je ponudio dopola punu bocu vina. Zahvalili smo mu i ustali da pođemo. »I sami se možete uvjeriti«, rekao je. »Ovdje više ništa nije ostalo. Pitate se je li bilo ovako mrtvo prije dvadeset godina? Tada je pet ili šest gostiju redovito čekalo da uđe. A sada, ako tri gosta navrate tijekom cijeloga dana možemo reći da smo imali sreće. Dogodi se da nitko ne uđe puna dvadeset i četiri sata.«

     Složili smo se da je u prošlosti u ovom gradu bilo mnogo bolje nego sada, i da se ništa slično takvoj prošlosti neće nikada više ponoviti.

     Genet, Ouakrim i ja smo oko pola pet otišli u Policijsku upravu. Oukarim je bio dogovorio sastanak s osobnim tajnikom načelnika Policijske uprave, koji nas je srdačno primio. To je bio prvi put da sam za vrijeme bilo kojeg posjeta Policijskoj upravi na Genetovom licu vidio zadovoljan izraz. Čovjek je upitao koju vrstu posla će Zerrad obavljati u Parizu a Genet mu je odgovorio da će ga zaposliti kao vrtlara. Nasmijao sam se u sebi budući da Genet ne posjeduje ni kuću a ni vrt.

     »Znači da potpada pod kategoriju sluga«, kazao je tajnik.

     Genet se zamislio za čas. »Je vous demande pardon«, kazao je. »Nikada, za bilo koga ne bih upotrijebio riječ sluga. On će jedino raditi u vrtu. U svakom slučaju, imam namjeru naći nekoga tko ga može podučiti francuskom jeziku.«

     Čovjek se osmjehnuo. Očito je razumio Genetovu želju da nikome ne želi izreći riječ sluga. Objasnio je da mu je potrebno Genetovo pismo u kojem izjavljuje da je financijski odgovoran za Zerrada tijekom njegova izbivanja iz Maroka. Pismo će biti pohranjeno u Policijskoj upravi kao garancija. Genet se složio i kazao da će mu sutra donijeti potrebno pismo, a čovjek je obećao da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi dokument bio gotov za dan ili dva. Osjećali smo se bolje kad smo izišli na ulicu. Genet je bio zamišljen. »Izgleda da je uljudan čovjek«, promrljao je, sebi u bradu.

22. 10. 1969.
     Sreo sam se s Lapassadeom, nakon što je Genet otišao na poslijepodnevni odmor. Otišli smo u Maria’s restoran. Dok smo jeli, Lapassade je rekao: »Izgleda mi da je Genet gotov. Gdje je onaj Genet pustolov, Genet iz Barcelone, Tunisa, Grčke?«

     Lapassade je u pravu, pomislio sam. Samo prepričava detalje iz prošlosti. Kad god bih ga upitao za neku njegovu knjigu, on bi mi odgovorio: »Oh! To sam napisao prije puno godina.« Jednog poslijepodneva sam mu rekao: »Danas ne izgledate dobro.« Pogledao je u mene beživotnim očima i odgovorio: »U pravu ste. Pri kraju sam snaga.«

     Kasnije, dok smo sjedili u Brasserie de France, Genet me šapatom upitao, diskretno pokazujući prema Ouakrimu koji je sjedio s nama: »Očekuje li on da mu platim za pomoć?«

     Pitanje sam glasno ponovio Ouakrimu.

     »Non, monsieur Genet«, rekao je. Potom je prešao na arapski: »Mi smo prijatelji. Ali, možda biste mi mogli pomoći. Ima jedna stvar do koje mi je jako puno stalo.«

     Genet je kazao da će mu rado pomoći, na koji god način to bilo. 

     Ono što mu treba, počeo je objašnjavati Ouakrim, je pismena preporuku nekomu u Sjedinjenjim Državama tko bi mu mogao pomoći da se upiše u neku tamošnju plesnu školu.

     Genet je kazao da će rado napisati takvo pismo. Svratili smo u Hotel Minzah i sjeli u salon dok je Genet otišao u sobu po svoj adresar. »Genetova pismena preporuka vrijedi više od milijun franaka«, kazao je Ouakrim.

     Složio sam se da bi prihvaćeni novac uništio prijateljstvo. Kad se vratio, Genet je sjeo za stol i napisao dva pisma, jedno za Barneyja Rossetta a drugo za Richarda Seavera, dvojicu urednika u nakladničkoj kući Grove Press u New Yorku. Nisam mogao a da ne primijetim da je jedno od tih pisama završio riječima: »Et puis, j’aime tellement les dollars américains!«

23. 10. 1969.
      Danas je Mohammed Zerrad dobio svoju putovnicu. Larbi Yacoubi je odlučio proslaviti taj događaj tako što je organizirao Gnaoua-zabavu za nas. Počela je oko osam sati navečer. Bili su prisutni Marokanci, kako muslimani tako i Židovi. Kao i Francuzi, Englezi i Amerikanci. Vođa Gnaoua, crn kao ugljen, uspio se sprijateljiti s Genetom već u prvoj pauzi između nastupa. Dakako, glazba koju su izvodili bila je sudanska, a njihovi plesovi su izražavali temeljne osjećaje.

     Dječak koji je sjedio pokraj mene povremeno bi poskočio i pridružio im se u mahnitom plesu. Svako nekoliko bi dio teksta pojedine pjesme preveo s jezika Bambara na narječje magrebi a ja bih to ponovno preveo Genetu.

     Genet je upitao vođu grupe koliko je star. Starac mu je odgovorio: »Ne znam točno, ali kad je car Wilhelm II. došao u Tanger 1905., ja sam upravo učio hodati.«

     Genet se okrenuo prema meni: »On je zgodan, jako zgodan čovjek. Pogledaj! Puši kif kao da je dvadesetogodišnji mladić.«

     Fotograf među gostima je ustao i počeo snimati brojne fotografije. Primijetio sam da je Genetu bilo jako drago kad bi ga fotograf snimio s Gnaoua-muzičarima, a da bi se natmurio svakog puta kad bi ga snimio dok razgovara s Europljanima. Po prvi puta me je njegovo ponašanje razočaralo. Izgledalo mi je uobraženo, ali ja sam to prihvatio kao dio njegove ličnosti.

     Lapassade je neprestano pušio kif, njišući glavom u ritmu zvukova sudanskih glazbenika. Zabava je potrajala do pola dva ujutro. Uočio sam da se Genet nije osjećao dobro u društvu Europljana. Stalno je kružio uokolo, i neprestano mijenjao mjesto na koje bi sjeo.

     Kad smo odlazili, iz džepa je izvadio svežanj novčanica i tutnuo ga vođi grupe u ruku. (Muzičari su već bili plaćeni za svoj nastup.) Dok su među sobom dijelili novac pogledavali su u njega. »Mir s vama«, Genet je poželio crnoputom vođi grupe koji mu je uzvratio istim riječima, osmjehujući se.

     Na ulici se okrenuo prema meni i rekao: »Bili su sjajni, ti Gnaoua-muzičari, nisu li?«

     »Jesu. Ali ja osobno ne volim Gnaoua-priredbe.«

     »Ali zašto?«

     »Odveć su primitivni. Ja mrzim sve primitivno.«

     »A kakvu vrstu glazbe vi volite«, upitao me.

     »Oh, Mozarta, Beethovena, Čajkovskog, Berlioza i slične skladatelje.«

     »Izgleda mi da ste prihvatili podosta toga zapadnjačkog.«

     »Možda.«

     »Meni se mnogo više sviđaju ti Gnaoua koje smo upravo čuli. I ja sam nekoć bio takav. Sjajni su!«

     Lapassade se okrenuo prema meni: »Vi jednostavno ne shvaćate njihovu vrijednost.«

     »Njihova vrijednost me ne interesira«, odgovorio sam. »Jednostavno mi se ne sviđaju.«

     Genet je kazao Lapassadeu: »Pusti ga na miru. Ima pravo voljeti ono što mu se sviđa.«

     Kad smo se približili Hotelu Minzah, Lapassade mi je rekao: »Idem se prošetati do četvrti Zoco Chico. Hoćete li sa mnom na jedan čaj?«

     »Neću, hvala«, odbio sam ga šturo. »Idem u krevet.«

     Pozdravio sam se s Genetom i otišao svojim putem.

25. 10. 1969.
     Genet i ja smo se oprostili jedan od drugoga na Avenida de España. Bio je u pratnji Lapassadea i grupe francuskih učitelja koji su iz Rabata došli na izlet. On i njegov prijatelj Mohammed Zerrad danas odlaze za Pariz preko Španjolske.

     Napomenuo sam mu da sam u hotelu za njega ostavio nekoliko fotografija snimljenih na Gnaoua-zabavi. Nisu mu ih predali, ali zahvalio mi je a ja sam otišao.

1. 2. 1970.
     Naletio sam na Mohammeda Zerrada u četvrti Zoco de Fuera. Obojica smo se nasmijali čim smo se sreli, i prije no što smo progovorili. Izgledao je dobro raspoložen. Upitao sam ga gdje je Genet. Odgovorio mi je da ne zna. On posljednjih mjesec dana radi na Gibraltaru.

     Upitao sam ga za put kroz Španjolsku. Grupa novinara ih je došla pozdraviti još u zračnoj luci, uz nekoliko fotografa. Učinilo mu se da je Genet neke od njih osobno poznavao, jer se šalio s njima kao da su stari prijatelji. Potom su mu postavljali razna pitanja i bilježili njegove odgovore. Upitao sam ga jesu li možda i njega nešto pitali. Odgovorio mi je da su i njega pitali, ali budući da ne zna španjolski osim nekoliko riječi, samo im je objasnio da je on Genetov prijatelj. Odveli su ih u nečiju kuću, gdje su raskošno živjeli tijekom boravka u Madridu. Ali kad su stigli u Pariz, nitko živ nije obraćao pažnju na Geneta, i to ga je iznenadilo. Kazao mi je da su otišli u neku veliku zgradu punu knjiga i da mu je Genet tada rekao: »Ovdje živim.«

     Genet je predstavio Zerrada nekim ljudima koji su sjedili za radnim stolovima. Onda je neku djevojku zamolio da njegovog marokanskog prijatelja povede u šetnju njezinim autom, i da mu pokaže grad. »Pariz je lijep grad«, kazao je Mohammed, »ali u njemu se čovjek može jako lako izgubiti. Sat smo se vozili uokolo u krasnom autu. Išao je kao golub«, kazao je. »A ona je bila poput golubice. Golubica koja je upravljala  golubom.«

     Zanimalo me kako su komunicirali jedno s drugim.

     »Osmijesima«, odgovorio mi je. »A nekad i znakovima. Bila je jako obrazovana. S takvom djevojkom se teško može razgovarati. Nakon toga smo se vratili u veliku kuću s knjigama, i Genet me poveo u mali hotel u kojem je unajmio sobu za mene.«

     Izgleda da je Genet kasnije Zerrada upoznao s francuskim studentom kojem je također plaćao sobu, i njih dvojica su se naviknuli izlaziti zajedno kad je Genet bio odveć zaposlen da bi se vidio s jednim od njih. Student je živio u istom hotelu u kojem i Zerrad.

     Jednog dana je Genet došao k Zerradu i dao mu nešto novca, objasnivši mu da odlazi u zemlju koja je »jako daleko« da bi prisustvovao premijeri jedne svoje drame. Ali čim je Genet otputovao, student se preselio u Zerradovu sobu. »A u njoj je bio samo jedan krevet«, potužio se Zerrad. Ali student mu je stalno govorio da će tako biti jeftinije.

     Student je vodio Zerrada sa sobom po cijelom Parizu. Zerrada je stalno bilo strah da bi se mogli razdvojiti a da bi se on mogao izgubiti. Veličina velegrada ga je užasavala. Kazao mi je da je mladi Francuz bio jako dobar prva tri dana, ali da se iznenada sasvim promijenio. Počeo je odlaziti u dućane i kupovati razne stvari, a Zerrad je morao plaćati za njih.

     »Novac je letio iz mojih džepova!« potužio se. »A ja nisam Genet. Ja ne mogu otići tražiti novac gdjegod se zateknem, poput njega. Jedino što mi je palo na pamet je da što prije otputujem dok sam još imao toliko novca da sam mogao krenuti na put. Već sam se vidio kako izgubljen po ulicama ispruženom rukom prosim milostinju. Zato sam se vratio u Tanger i sav novac koji mi je preostao dao svojoj ženi. Onda sam otišao na Gibraltar i dobio posao već prvog tjedna.«

     Kazao sam da je to pravo čudo. Onda sam ga upitao što misli o Genetu.

     »On je dobar čovjek, ali ja ga ne razumijem«, odgovorio mi je. »U svakom slučaju, on je puno toga učinio za mene, i ja to neću zaboraviti. Da nije bilo njega, ja bih ovdje još uvijek zarađivao pet ili šest dirhama na dan. To jest, ako bih uopće imao posla. To se nikad ne zna.«

28. 9. 1970.
     Sjedili smo u Brasserie de France. Abdeslam, prijatelj Edouarda Roditija, prišao je za naš stol, sjeo pokraj mene i počeo mi šaputati nešto na uho. »Je li to onaj poznati francuski pisac? Želim razgovarati s njime. Hoćeš li prevoditi moje riječi?«

     Izgledalo mi je da će od Geneta tražiti novac, pa sam se osjećao nelagodno. Upitao sam ga o čemu to želi razgovarati s njime. »O velikom projektu«, prišapnuo mi je. »Želim da mi on pomogne da ga dovršim.«

     Još uvijek sam imao dojam da je u pitanju novac, pa sam mu kazao da s Genetom može razgovarati i na arapskom i da mu za to ne treba moja pomoć.

     »Kif entaya, mossieu?« kazao je Genetu.

     »Labess.« Genet se osmjehnuo i znatiželjno pogledao u mene.

     »Jedan moj znanac«, bio sam primoran reći.

     Abdeslam je i dalje želio da prevodim njegove riječi. »Pravim knjigu, i želim da on napiše jednu dugu pjesmu za nju. Jako dugu. Stavit ću je umjesto predgovora pa će je svi pročitati.«

     Preveo sam njegove riječi. 

     »Što bi trebala biti tema te duge pjesme?« upitao je Genet.

     »Želim pjesmu o Tangeru«, Abdeslam je dodao.

     Genet se ponovno osmjehnuo. »Kaži mu da ja ovdje radim za Gallimarda, mojeg nakladnika. Objasni mu da sam već potpisao ugovor i primio predujam za tu knjigu, pa zbog toga ne mogu napisati pjesmu za njega, ni dugu a ni kratku.«

     Da tijekom ovog besmislenog razgovora Genet nije nastavio govoriti savršenom ozbiljnošću, ja bih bio prasnuo u smijeh. Abdeslam jedva zna svoje ime napisati čitko na arapskom. Vjerojatno mu je Edouard Roditi nekom zgodom kazao da rukopisi poznatih autora vrijede dosta novca, i on je u svojoj glavi već imao nekoga kupca za Genetovu pjesmu. Abdeslam je bio uporan. »Kaži mu, ako je već sada ne može napisati, može je napisati kasnije u Parizu, i poslati mi je poštom.«

     Sakati dječak je prišao našem stolu, i Genet mu je dao novčanicu od tisuću franaka, dok je Abdeslam promatrao svaki njegov pokret. Potom je patuljak imenom Mokhtar, koji je stajao pred kavanom, uletio unutra i dotrčao do stola ispružene ruke. Genet nije imao više novca pri sebi pa mu je rekao da taj novac podijele on i sakati dječak. Ovo je izazvalo borbu između sakatog dječaka i patuljka, usred kavane. Da bi ih zaustavio, Genet je pozvao konobara i zamolio ga da mu pozajmi pet stotina franaka. »Dajte to patuljku«, zamolio me, i platio račun.

     Kad smo on i ja izišli na ulici, Genet me upitao: »Tko je bio taj tip?«

     »Onaj koji je želio pjesmu? On je padobranac«, odgovorio sam mu. »Ali dezertirao je ili bio otpušten iz vojske.«

     »A što radi ovdje u Tangeru?« želio je znati.

     Pomislio sam da mu kažem istinu, to jest da je zarađivao za život tako što je odlazio u krevet s turistima, ali sam se sjetio da je i Genet radio istu stvar kad je bio mlad. Zato sam mu kazao: »On ne radi ništa. Jedan francuski pisac mu šalje nešto novca svakog mjeseca.«

     »Želite mi kazati da su marokanske snage sigurnosti u rukama ovakvog stvorenja? Taj ne bi znao oprati suđe u kuhinji.«

Autor

Mohamed Choukri

Kategorije

Objave