Jean Genet u Tangeru (I.)

J

Uvodna bilješka:
Ovi dnevnički zapisi predstavljaju stvarne prikaze niza susreta iz 1968. i 1969. u Tangeru između tada mladog marokanskog pisca Mohameda Choukrija i znamenitog francuskog književnika Jeana Geneta. Choukri je ujesen 1968. slučajno ugledao Geneta na ulici, zaustavio ga i predstavio mu se. Začudo, samotnjak Genet se pokazao dovoljno pribranim, otvorenim i znatiželjnim za takav nametljiv i neformalan pristup, i sumnjičavost i netrpeljivost koje je Genet redovito pokazivao kada bi mu prišli radoznali Europljani, ubrzo su zamijenile simpatije i iskrenost.

Nakon svakog viđenja s Genetom, Choukri je savjesno i precizno bilježio sve o čemu su njih dvojica tijekom određenog susreta razgovarali ili gdje su bili i što su radili.

Kada se iduće godine Genet vratio u Tanger, prijateljstvo je obnovljeno i Choukri je nastavio praviti zabilješke o njihovim razgovorima i susretima.

Rezultat nije samo neočekivano upoznavanje s iznimno zatvorenim i tajnovitim francuskim piscem, već također i fascinantan prikaz kavanskog života u tom gradu, s nevjerojatnom galerijom raznolikih likova koji na prvi pogled nemaju ništa zajedničko jedan s drugim, osim činjenice da su se sreli na tom raskrižju kultura na ulazu u Mediteran.

Mohamed Choukri se rodio 1935. u selu Beni Chiker, u podnožju planinskog lanca Rif, nekoliko godina prije no što su početkom Drugoga svjetskog rata glad i oskudica natjerali njegove roditelje da se trbuhom za kruhom presele u Tanger. Djetinjstvo i godine odrastanja proveo je u skučenim uvjetima golog preživljavanja, i tek je u dvadeset i prvoj godini života odlučio naučiti čitati i pisati.

Nakon što je savladao čitati i pisati na arapskom jeziku, počeo je pisati poeziju i prozu. Također je naučio španjolski, francuski i engleski jezik. Uskoro su se njegova djela počela pojavljivati u književnim časopisima u Libanonu i Iraku. Sedamdesetih je godina čak predavao na koledžu Ibn Batuta u Tangeru.

Choukri neustrašivom iskrenošću piše o sebi i onome što najbolje pozna: svijetu siromaha, svodnika, pijanaca i prostitutki s ulica Tangera, grada kojem se obraća kao svojoj ljubljenoj – »bez obzira koliko se ružno ponašali jedno prema drugome«. 

Upravo zbog toga, Choukri je dugo vremena bio poznat kao marokanski Charles Bukowski. Njegove najznačajnije knjige – autobiografija Za malo kruha, roman Šator, dnevnički zapisi Jean Genet u Tangeru i Tennessee Williams u Tangeru – prevedene su na većinu značajnijih svjetskih jezika. Sve njegove knjige na engleski jezik je preveo Paul Bowles, koji je i sâm najveći dio života, baš kao i svoje posljednje godine, proveo u Tangeru.

Mohamed Choukri je umro 2003. godine.

18.11.1968.
Sjedio sam u kavani Central, zajedno s Gerardom Beattyjem. Iznenada je rekao: »Gle! Ono je Jean Genet.«

Sporo je hodao, s rukama u džepovima, neuredno odjeven. Napeto je gledao prema terasi kavane Central.

Zastao je, okrenuo se, i zagledao u smjeru kavane Fuentes. Onda se odlučio za kavanu Tanger. Gerardu sam rekao: »Moram ga upoznati.«

»Ma daj! Nemoj ni pokušavati.«

»Što da ne?«

»On se zatvara u svoju školjku i u njoj ostaje. Ne možeš uspostaviti kontakt s njime. Barem tako sam čuo.«

Odlučio sam se oglušiti o Gerardovo upozorenje. Mogao sam vidjeti Geneta kako na suprotnoj strani ulice u kavani Tanger sjedi za stolom s nekim mladim Marokancem.

Sjedili smo gotovo sat vremena i spominjali slikare i pisce koji su posjetili Tanger u novije doba. Jednim okom sam pratio prolaznike koji su poput mrava promicali trgom a drugim Genetovu glavu što je sjajila na suncu. Ugledao sam ga kako ustaje. Bila su oko tri sata poslijepodne. Gerardu sam hitro dobacio: »Pozorno promatraj.«

Gerard mi je doviknuo: »Ne znaš što činiš!« Okrenuo sam se prema njemu i potvrdno kimnuo glavom.

Za leđima, čuo sam njegov glas: »Ponašaš se nerazumno!«

Počeo je koračati. Polako sam krenuo ususret njemu. Zaustavio se, s rukama u džepovima, blago nagnut naprijed.

Prodorno se zagledao u mene. Rekao sam: »Vi ste Monsieur Genet, nije li tako?«

Okolišao je za čas, i ne odgovorivši mi, upitao: »Tko ste vi?«

Premišljao sam što da mu odgovorim i na koncu izustio: »Marokanski pisac.«

Pružio mi je ruku: »Enchanté!«

Ugledao sam Gerarda kako me promatra za izlogom kavane, i iznenađeno se osmjehuje.

Dok smo koračali ulicom Siaghines, upitao sam Geneta sviđa li mu se Tanger.

»Ça va«, odgovorio je suzdržljivo. 

»Ne mislite li i vi da je ovo jedan od najljepših gradova na svijetu?«

»Zasigurno nije! Zbog čega tako mislite?«

»Čuo sam da se tako priča«, odgovorio sam.

»Nije istina. U Aziji ima mnogo ljepših gradova.«

Tijekom dvadesetak minuta koliko nam je trebalo da od kvarta Zoco Chico otpješačimo do Hotela Minzah, razgovarali smo o marokanskim piscima i brojnim problemima s kojima se moraju suočiti, kako zbog autocenzure vlastitih tekstova tako i prilikom njihovog objavljivanja. Kada smo stigli pred hotel u kojem je odsjeo, rukovao se sa mnom i rekao: »Predvečer redovito malo odspavam. Ako želite, sutra se možemo naći u kvartu Zoco Chico. Oko dva poslije podne?«

19.11.1968.
Sjedio sam u kavani El Menara. Razmišljao sam: hoće li uopće doći? Ja sam još uvijek proživljavao jučerašnji dan, jer ono zbog čega sam čekao još se nije dogodilo.

Ugledao sam ga kako se približava, hodajući polako, kao i jučer. Mahnuo sam mu. Lice mu se razvedrilo i osmjehnuo se. Ustao sam. Srdačno smo se rukovali.

Izraz mu je prijateljskiji nego jučer. Sjeli smo. Naručio je čaj od metvice, pa sam i ja uzeo još jedan. Pojedini prolaznici prođu ulicom u jednom ili drugom smjeru i ne vrate se. Drugi neprestano šeću gore-dolje. To su većinom mladići i djeca u potrazi za  turistima.

»Nije mi jasno zašto ni jedna vaša knjiga nije prevedena na arapski«, započeo sam razgovor.

»Mislite na arapski jezik kojim je napisan Kur’an?«

Objasnio sam mu da je jezik kojim je napisan Kur’an onaj kojeg zovemo klasičnim arapskim jezikom.

»Ne znam. Nitko nije poželio prevesti moje knjige na arapski. Možda će jednog dana netko to poželjeti, a možda i neće. Sve ovisi o tome hoće li im moje stvari biti zanimljive u danom trenu. Osobno, mislim da su Arapi do krajnosti osjetljivi kad na red dođe pitanje moralnosti.«

Uza se sam imao primjerak romana Crveno i crno. Prelistao je knjigu. »Sviđa li vam se Le Rouge et le noir

»Da. Najprije sam ga pročitao na arapskom. Sada ga ponovno čitam ali na francuskom.« Nakon kraće stanke sam dodao: »Julienov obiteljski život donekle me podsjeća na moj vlastiti. Jedna stvar je gotovo identična: gospodin Sorel je za 300 franaka godišnje svoga sina Juliena iznajmio gradonačelniku, a mene je moj otac za 30 pezeta mjesečno iznajmio pušaču hašiša koji je imao kavanu u četvrti Ain Khabbaz kad smo živjeli u Tetuánu.«

»Shvaćam vaš problem. Niste jedini. Ali ako tako gledate na stvari, nikada nećete pronaći ljepotu u književnosti. Ne biste trebali čitati knjige i o tim stvarima razmišljati na takav način, s idejom da život jednog ili drugog lika ima bilo kakve veze s vašim životom. Na te stvari morate gledati odvojeno. Vaš život je samo vaš.«

Pomislio sam na lik Basila (u Slici Doriana Grayja) i njegov razgovor s Lordom Henryjem o umjetnosti i njezinoj međupovezanosti s osobnim životom umjetnika.

»Želio sam reći da mi lik Juliena pomaže da vlastitu prošlost sagledam u drugačijoj svjetlosti, pružajući mi utjehu u sadašnjosti«, objasnio sam mu.

»Maintenant je comprends«, rekao je. »Julienov život je zadivljujući. On je stvaran. Stendhal je bio jedan od najvećih pisaca svoga doba.«

»Mersault koji se odbija braniti na sudu (u Camusjevom Strancu), podsjeća me na Juliena u zatvoru.«

»To nije ista stvar«, usprotivo se. I počeo mi potanko opisivati razdoblje u kojem je Stendhal pisao. Onda je dodao: »Ali Camus je imao više sreće. L’Etranger je nastao u razdoblju kada Francuskom više nisu vladali vojska i crkva. U današnjim knjigama heroj ima mnogo veću slobodu da uskrati posluh. Iznimno je rijedak slučaj da glavni lik umre zbog žene koju voli. Ona može pucati u njega, ali ležeći u ćeliji on prema njoj neće osjećati bilo kakvu ljubav, niti će ponavljati njezino ime dok ga odvode na giljotinu. Moglo bi se reći da je Kafka bio prvi koji je opisao refus obscur. Na primjer, uzmite lik K.-a u Procesu. Optužbe protiv njega su teške. On mora surađivati, ali pravog sudskog procesa nema. U trenutku kada mu je vlastiti život ugrožen, on izigrava komičnog ljubavnika jednoj ženi.«

Poslije kraćeg oklijevanja, upitao sam ga za njegovog prijatelja Sartrea. »Nisam ga vidio u posljednje dvije godine«, odgovorio je.

»Pročitao sam većinu njegovih knjiga. Volio bih popričati s njime jednog dana.«

»To je lako dogovoriti.« Onda je dodao: »Poslijeratni i predratni Sartre se razlikuju. Iz njemačkog zatvora je izišao s novom kožom. I ja sam. Da obojica nismo promijenili kožu ne bismo bili prijatelji.«

Otpratio sam ga do hotela. Usput sam ga upitao govori li španjolski.

»Ne«, odgovorio je. »U kolovozu sam bio u Chicagu. Tamo sam naučio nekoliko španjolskih riječi.«

»A engleski?«

»Non plus

Oprostio sam se od njega pred ulazom u hotel, ne dogovorivši novi susret.

20.11.1968.
Šetao je Medinom, zajedno s Brionom Gysinom1 , dolazeći iz Calle Bencharqi. I ne pozdravivši me, odmah se upustio u tumačenje crvene boje u Stendhalovom romanu. »Čujte me! Crveno ne označava vojsku, unatoč onoga što sam vam jučer
rekao. To se odnosi na suce koji su nosili crvene pelerine. Suci crvene pelerine a svećenici crne mantije.«

21. 11. 1968.
Sreo sam se s njime u kvartu Zoco Chico, nešto poslije dvanaest sati. Razgovarali smo otprilike sat. Raspitivao se o Maroku, uglavnom o marokanskoj kulturi i gospodarstvu. Želio je znati da li se profesori i njihovi studenti druže u slobodno vrijeme ili izvan ustanova.

»Ne. Kako Marokanci tako ni Francuzi. Ovdje postoji nepremostiva pregrada između učitelja i učenika.«

»Ali, zašto?«

»Ne znam.«

Izgledao je razočaran. Ubrzo smo započeli razgovor o islamu i kršćanstvu, o onome što su četiri evanđelista napisala, i o izazovnosti Kur’ana.

»Osobno, mislim da se u Kur’an može više vjerovati nego u Mateja, Marka, Luku i Ivana«, dodao  je.

Zakratko je zavladala tišina. Ubrzo smo započeli razgovor u sasvim drugom smjeru. »Jeste li čitali išta od arapskih pisaca?« upitao sam ga.

»Nažalost, nisam. Jedino nekoliko stvari koje je napisao Katib Yacine. On mi je prijatelj.«

Da bih otklonio svaku dvojbu, izravno sam ga upitao: »Niste čitali pisce kao što su Taha Hussein? Ili Tawfiq el-Hakim?«

»Tko su oni?«

»Dva egipatska pisca. Neke od njihovih knjiga su prevedene na francuski, ali i druge jezike. Osobito Tawfiq el-Hakim.«

»Ne znam za njih. Nadam se da ću jednog dana imati priliku pročitati nešto njihovo.«

24.9.1969.
Jutros mi je Gerard Beatty rekao da je vidio Jeana Geneta u kvartu Zoco Chico. Poslije podne sam naletio na Briona Gysina u kavani Zagora. Gysinovo stopalo kojem su liječnici morali amputirati jedan prst još je bilo loše pa nije mogao koračati. Zamolio me je da odem do Hotela Minzah i pozovem Geneta da sutradan dođe na objed koji je Gysin organizirao u svom stanu.

Iz prizemlja hotela s Genetom sam razgovarao pomoću kućnog telefona. Odmah je prihvatio poziv, a potom me upitao jesam li pročitao La Chartreuse de Parme. Osjetio sam se nelagodno pa sam se nasmijao prije no što sam mu odgovorio: »Nisam. Još ga nisam pročitao. Ali sigurno ću ga pročitati. I to skoro.«

»Prošle godine sam vam savjetovao da pročitate taj roman«, rekao je. »Oprostite što neću sići dolje. Uzeo sam nekoliko Nembutala. A demain, chez l’Américain

Brion me je čekao u kavani Zagora. Otpratio sam ga do njegovog stana. Usput mi se počeo jadati na svoju bolnu nogu, i određene prijatelje koji mu ne dopuštaju da počne raditi na novoj knjizi koju je želio napisati. Zaustavili smo se u baru Parade. Brion je naručio viski a ja pivo. Inzistirao je na tome da ga je princeza Ruspoli urokljivo gledala i da je zbog toga na motorkotaču doživio prometnu nesreću prilikom koje je ozlijedio nogu.

»Još uvijek mi je pred očima taj njezin urokljivi pogled koji je uputila Johnu i meni prije no što smo se popeli na motorkotač. Uopće ne sumnjam u to. Ona prakticira magiju.«

»Genet je opet u gradu«, usput sam dodao.

»Da«, složio se Brion. »Ali to kontinuirano uzimanje Nembutala će ga ubiti, ako ne ode u privatnu bolnicu i podvrgne se pravilnom tretmanu.«

»Prošlo je već nekoliko godina kako ništa nije napisao«, primijetio sam.

»Ne vjerujem da će išta više napisati«, izjasnio se Brion. »On je svjestan toga da je već stvorio ono što je morao stvoriti.«

Nastavio mi je pričati o tome kako je nedavno ponovno pročitao Genetove knjige. »Jednostavno ne mogu povjerovati da nije imao klasičan odgoj. Postoji neka tajna koju pokušava sakriti. Njegov život je jedna od najvećih književnih zagonetki ovog stoljeća.«

Upitao sam ga na osnovu čega vjeruje da je Genet možda imao takav odgoj. Odgovorio mi je da je o tome razgovarao s Genetom, ali da mu Genet nikada nije želio otkriti ništa više do poznatih podataka da su za sav njegov odgoj zaslužni jedino lopovi i beskućnici koje je upoznao u godinama svojeg odrastanja. Brion mu je bez imalo uvijanja rekao da ne vjeruje u takvo njegovo objašnjenje, i dodao da sumnja da je bio odgojen u nekoj katoličkoj ustanovi.

»Jezik kakvim je pisao Racine ne uči se na ulici«, nastavio je Brion. »Ne bih se iznenadio da Genet zna grčki i latinski.«

Bio sam znatiželjan kako je Genet reagirao na takve njegove riječi.

»Uopće nije reagirao, ali mi se učinilo da je  malo problijedio i izgledao jako začuđen. Onda se nasmijao i zanijekao to. I opet je počeo raspredati  svoju staru priču. O lopovima i svodnicima. On i dan danas tvrdi da je to bio izuzetan period koji nije potrajao dugo, kad su svi zločinci govorili savršenim francuskim jezikom. Nije tako. Postoji Genet genij, i Genet lopov. Ali postoji još jedan, treći Genet. Genet tajanstveni čovjek.«

25.9.1969.
Svi smo jeli rukama iz zajedničkog lonca. Genet jedva da je dotaknuo bilo kakvu hranu. Nakon objeda, H. je potaknuo razgovor o religiji. Genet je izgledao zainteresiran za Kur’an. Tada je H. upitao Geneta zašto je opet odsjeo u Hotelu Minzah ako mu se sviđa društvo siromašnih Marokanaca. Genet se nasmijao.

»Znate li zašto?«

»Ne.«

»Zato što sam stari pokvarenjak. Odsjedam u hotelima kao što su Minzah ili Hilton zato što volim gledati otmjene ljude koji čekaju na staru hulju poput mene.«

Svi smo se nasmijali. H. je nastavio. »A zašto mislite da ste stara hulja?«

»Jer oni tako misle o meni.«

Brion je i dalje bio zabrinut za svoje stopalo. Uza se sam imao nekoliko knjiga na francuskom: L’Etre et le néant, La Chartreuse de Parme, i Le Balcon. Genet je podignuo Stendhalovu knjigu: »Sartre je moj prijatelj, ali La Chartreuse de Parme je bolja knjiga od L’Etre et le néant.« (Bitak i ništavilo).

»Sartreova je knjiga odveć komplicirana«, rekoh. »Za tri godine uspio sam pročitati jedva stotinu i trideset stranica. Ponekad me jedna jedina rečenica nagna da pročitam čitavu knjigu.«

»I ja sam imao problema s tom knjigom kad sam je prvi put čitao«, dodao je Genet. »Jednog dana sam ponio knjigu sa sobom i otišao k Sartreu u njegov stan i rekao mu: ‘Ova tvoja knjiga je teška za čitanje.’ Uzeo mi ju je iz ruke i počeo u nju zapisivati objašnjenja i brojke, kako bi mi točno naznačio redoslijed kojim trebam čitati pojedine njezine dijelove. Nakon toga je dodao: ‘Vjerujem da ćeš je sada moći razumjeti bez većih problema.’ Imao je pravo. Uspio sam je razumjeti upotrijebivši metodu koju mi je preporučio.«

»A zašto je nije objavio onim redoslijedom kojim je vama označio da je čitate?« upitao sam.

»Jer ju je napisao za mali broj stručnjaka. Barem je meni tako rekao.«

Tada je H. upitao Geneta: »Vjerujete li da Bog postoji?«

Genet se nasmijao. »Ne znam. Znam jedino da ovaj svijet postoji. Ali samo Bog zna postoji li On ili ne.«

»Filozofi su u pravu«, dodao je H. »Bog ne postoji.«

Genet je šaljivo kazao: »Znači, vi ste ateist?«

U razgovor se umiješao Brionov kuhar. »H. se uvijek ovako ponaša. Ali on ne zna objasniti zašto je ateist. On ovako govori jedino kad je sa strancima. Kad je s muslimanima on je licemjer i kukavica. Zato što on zna da Bog postoji.«

»A ti?« H. je podignuo glas. »Možeš li ti objasniti svoju vjeru?«

»Da. Bog postoji. To je dovoljno.«

»Bog ne postoji. I to je sasvim dovoljno.«

Zamolio sam Geneta da potpiše primjerak Balkona za mene. Napisao je posvetu na arapskom i na francuskom.

Od stola smo ustali oko pola šest, i na Place de France se rastali od Geneta, poželjevši mu laku noć. Tamo smo sreli dvije djevojke. H. je poznavao jednu od njih pa smo otišli u njegov stan i tamo pili vino i pušili kif. Tijekom noći probudilo me svojevrsno komešanje. Djevojka koja je bila s H.-om upala je u moju sobu plačući, sjela pokraj mene polugola i počela se tužiti koliko su muškarci grubi. H. je došao za njom i uspio je nagovoriti da se vrati u njegovu sobu. Tada sam primijetio da je djevojka koja je ležala u krevetu pokraj mene također plakala. Nisam se usudio upitati je zbog čega plače.

Usred noći iz daljine je doprla svadbena glazba. Udaljeni zvuci veselja uvijek me oneraspolože. Pomislim: čovjek je vrlo krhko biće.

26.9. 1969.
Danas sam se s Genetom sreo u kavani El Menara. Uza se sam imao Idiota Dostojevskog i nekoliko arapskih časipisa: al-Adab, Maouaqif, i al-Maarifa. Primijetio je da prema onome što je mogao pročitati a što su o arapskoj književnosti napisali nearapski pisci, arapska se literatura ne bavi općim problemima, već se isključivo temelji na arapskim osjećajima i nazorima.

Čovječanstvo koje leži izvan njezinih granica ne zanima je osobito.

Uzvratio sam mu: »Neki arapski kritičari vas smatraju za egzistencijalista, dok neki drugi govore da pripadate školi apsurda.«

Pogledao je u mene, preneraženo. »Tko je pisao takve stvari o meni?«

»Neki arapski kritičari.«

»Griješe, ma kakvi autoriteti da su. Ja ne pripadam ni egzistencijalistima a ni piscima apsurda. Ne vjerujem u takvo klasificiranje. Ja sam jedino pisac, dobar ili slab pisac.«

Jedan dječak je prišao za naš stol. Genet se veselo rukovao s njime. Okrenuo se prema meni i rekao mi: »Poznajem ga, drag mi je. Prošle godine sam ga upoznao.«

Njih dvojica su se zagledala jedan u drugoga, ne progovarajući ni riječi. Kad je počeo razgovarati s dječakom, Genet je upotrijebio mješavinu marokanskog i tuniskog arapskog. Dječak se nasmijao. Genet je pokazao prema iznošenim cipelama koje je dječak imao na sebi, i upitao ga: »Koliko bi novi par cipela mogao koštati?«

Dječak je promrmljao: »Tisuću franaka.«

»Samo toliko?« priupitao ga je Genet. Dječak je kimnuo glavom, a Genet mu je dao tisuću i pol franaka, upozorivši ga: »Ako smjesta ne odeš i ne kupiš si nove cipele, ti i ja više nećemo biti prijatelji. Neću razgovarati s tobom ako te sretnem.«

Dječak se nasmijao i otrčao.

Genet se okrenuo prema meni. »Bistar je dečko. Zašto nije u školi?«

Objasnio sam mu.

»Razumijem«, kazao je.

Poslije nekoliko trenutaka upitao sam ga slaže li se s onim što je Sartre napisao o njemu u svojoj knjizi.

Bez imalo oklijevanja je odgovorio: »Dakako da se slažem. Sartre mi je prvih stotinu stranica pročitao naglas. Želio je znati što mislim i slažem li se s onim što je napisao, i treba li nastaviti  dalje ili odustati.

Neki su ljudi skloni mišljenju da je mnogo više bio zaninteresiran da izloži nekoliko svojih omiljenih tema no što su ga zanimale knjige o kojima je pisao. Istu stvar govore i za njegovu knjigu o Baudelaireu.

Ali ja se ne slažem s takvim mišljenjima.« Nakratko je zašutio a potom nastavio. »Da Sartrea prije svega nisu zanimale sve moje knjige, ne bi mogao napisati knjigu kakvu je napisao. On pozna ono što sam napisao jer je to temeljito proučio. Osim toga, on također pozna moj privatni život jer smo prijatelji. On je upotrijebio to znanje i izložio svoje ideje o meni.«

Poslije kraće šutnje ja sam mu rekao: »Brion mi je kazao da sin Paula Claudela ima namjeru prirediti zvaničan prijem u Francuskom konzulatu u vaše ime?«

»Neću prihvatiti. Nikada ne odlazim na takve stvari. Kubanski konzul u Parizu pozvao me je na odmor na Kubu. Fidel Castro mi je prijatelj, ali ja nikada ne prihvaćam zvanične pozive, ni njegove ni bilo čije. Jedini glavešina s kojim sam sjeo za isti stol je Pompidou, i to samo zato što je određenim mojim prijateljima koji su živjeli u izgnanstvu dopustio da se slobodno vrate u Francusku. Ja mrzim svaku vladu. Na primjer, ja nisam dobrodošao u Sjedinjene Države, kako zbog svoje homoseksualnosti tako i zbog kriminalne prošlosti. Kao da u Sjedinjenim Državama nema bivših kriminalaca ili homoseksualaca! A ne mogu otići ni u Sovjetski Savez, jer je Ždanov, pod Staljinom, zabranio sva moja djela tamo.«

Pogledao je u moj primjerak arapskog prijevoda Idiota.

»Tko je to napisao?« upitao je. Objasnio sam mu o kojoj se knjizi radi.

»Više mi se sviđaju Braća Karamazovi«, prokomentirao je.

»Brion misli da je Idiot mnogo bolja knjiga«, dodao sam.

»A vi?«

»Ja sam je tek počeo čitati. Ali obožavam Braću Karamazove

Kasnije sam ga uočio u četvrti Zoco de Fuera. Bio je u društvu visokog, krupnog Marokanca kojeg sam slabo poznavao. Ja sam se bio zaputio iz kvarta Zoco Chico prema Bulevaru, a oni su išli u Sidi Bouabid. Vidjevši ih tako osamljene u gomili, pomislio sam na njegov Dnevnik lopova. Na sličan je način koračao sa svojim prijateljem Stilitanom po kvartovima Barcelone. Kod kuće sam potražio taj odlomak. Mes vêtements étaient sales et pitoyables. J’avais faim et froid. Voici l’époque de ma vie la plus misérable.

(Nekoliko mjeseci kasnije sreo sam tog Marokanca i upitao ga je li mu se Genet javio. »Oh, onaj bogati Francuz? Obećao mi je poslati nešto novca, ali nije ništa. Kad jednom odu, takvi ljudi te se nikad više ne sjete.«)

27.9. 1969.
Približavali smo se hotelu u kojem je odsjeo. Upitao sam ga je li pročitao išta od Tennesseeja Williamsa.

»Ne, ništa njegovo uopće ne želim pročitati.«

»Zašto?«

»Sve što sam pročitao o njegovim djelima navodi me na zaključak da me ne bi interesirala.«

»Poznate li ga osobno?« zanimalo me.

»Nazvao me jednom kad se zatekao u Parizu. Tada se nisam osjećao dobro. Dogovorili smo susret za sutradan, ali ja sam se jednako slabo osjećao pa nisam otišao.«

Ugledao sam Gerada Beattyja kako nam prilazi.

Predstavio sam mu Geneta, a on je počeo s oduševljenjem govoriti o Dnevniku lopova. Potom su prešli na razgovor o Tangeru i njegovim stanovnicima. Odjednom je Gerard kazao: »Ovdje su čak i policajci uljudni. Jučer su me priveli u komesarijat jer uza se nisam imao putovnicu. Ali poslije nekoliko minuta su me pustili. I oni su čovječni.«

Genet, koji je još od samog početka ove anegdote bio očito kritički nastrojen, prasnuo je: »Čujte me! Vi ste odveć uvredljivi. Ako ste čitali moje knjige, onda znate da imam vrlo nisko mišljenje o policiji. Usprkos tome, vi imate hrabrosti da mi govorite koliko su humani. Policajci nikad nisu bili humani a onog dana kad budu humani više neće biti policajci.«

»Oprostite«, Gerard je rekao. »Nisam vas mislio uvrijediti. Samo sam mislio…«

Genet je hitro kazao »laku noć« i ušao u hotel.

29.9. 1969 – jutro
Ugledao sam ga kako se zaputio prema nama pa sam svojoj sestri kazao: »Ovaj čovjek koji nam prilazi sjest će za naš stol.«

»Tko je on?«

»Tata«, rekao sam joj kroz smijeh. »Jednom sam mu pričao koliko me naš tata mrzi, i on se ponudio da bude moj duhovni otac.«

Osmjehnula se na te moje riječi. »Jadnog li čovjeka. Kako je samo prljav.«

»On je vrlo bogat. On je poznati pisac«, rekoh joj. »Mi smo ti koji smo jadni.« 

»Nije istina!« povikala je.

»Ustani i poželi mu dobrodošlicu«, rekao sam joj. Prišao nam je i pogledao u nas. Onda joj se osmjehnuo. Kad je ustala i pružila mu ruku, ja sam dodao: »Moja sestra, Malika.«

»Jean«, on se predstavio.

»Koliko ti je godina?« upitao ju je.

»Četrnaest.«

»Jesi li sigurna da imaš toliko godina, da nisi mlađa?«

Kao da se osjetila uvrijeđenom, pa mu je odgovorila: »Ne! Ja imam četrnaest godina!« Sjeo je i naručio viski. Pogledavši u njezinu čašu s Coca-colom, rekao je: »A ti? Zašto ti ne piješ viski?«

»Ja ne pijem alkohol. Ja sam muslimanka.«

»Ali neki muslimani piju.«

»Samo oni neposlušni«, odgovorila je.

Pridružio nam se Mohammed Zerrad. Genetov prijatelj. Ušli smo u podulji razgovor o tome koji su sve papiri potrebni da bi mlada osoba dobila putovnicu.

Moja sestra je ustala, spremajući se za odlazak. Genet je ustao. »Pardon, mademoiselle

»Vraća se u Tetuán«, objasnio sam mu. Ona se osmjehnula, pokušavajući izvući svoju ruku iz njegova srdačnog stiska.

»Vidimo se jedan od idućih dana u Tetuánu«, kazao joj je na magrebi narječju.

Kad je Malika prigovorila na Genetovu neurednu pojavu, podsjetila me na ulomak iz Dnevnika lopova, u kojem Genet govori da nikomu iz kvarta Barrio Chino u Barceloni nikada ne bi palo na pamet da opere svoju odjeću. U najboljem slučaju opere se samo košulja, i to jedino njezin ovratnik. Gledajući u njega danas dok nam je usporeno prilazio, čovjek je mogao zaključiti da se još uvijek drži takve navike. Premda više ne živi u prljavim sobičcima niti mu je potreban prijatelj poput Stilitana koji je spreman jednom tjedno spavati s gazdaricom da mu ne bi naplatila stanarinu.     Nekoliko je puta izrazio svoje oduševljenje velom i djellabom kao pravom vrstom odjeće za Marokanke. Također je kazao: »La femme a toujours été un mystère pour l’homme. Muškarca neka žena privlači zato što je tajnovita i krije se iza odjeće. Je li lijepa ili nije? Marokanke izgledaju privlačnije lica zaklonjenih velovima.«

29.9. 1969. – poslijepodne
Zatekao sam ga kako me čeka ispred ulaza u hotel. Dok smo pričajući polako ulazili unutra, rekao sam mu: »Prošle godine me nisu htjeli pustiti da uđem unutra, premda me bio pozvao jedan engleski prijatelj koji je odsjeo ovdje.«

»Zašto?« zanimalo ga je.

»Vjerojatno zato što nisam bio dovoljno dobro odjeven.«

»Tako sam i pomislio. Ne želite li možda da odemo nekamo drugdje?«

»Ne! Baš suprotno. Bit će mi zadovoljstvo da s vama uđem tamo gdje mi prije nije bio dopušten ulazak.«

Sjeli smo u vrt i naručili dva viskija. Unatoč hladnoći u bazenu je plivao neki mlađi čovjek.

Genet se nervozno osvrnuo oko sebe, potom podignuo pogled uvis i zavirio ispod stolica, ne govoreći ništa. Imao sam dojam da se želio uvjeriti da kojim slučajem nema skrivenih mikrofona. Na koncu, sve je moguće, osobito ako se radi o čovjeku koji se zove Genet.

»Dobro. Da popričamo o problemima koje imate sa svojim pisanjem i objavljivanjem«, rekao je. »Neću vam dati savjet, jer nema toga savjeta koji vam ja mogu dati a koji bi mogao odlučiti vašu budućnost. Reći ću vam jedino to da se morate odlučiti i izabrati. Ili ćete ostati ovdje onakvi kakvi jeste, ili ćete otići nekamo drugamo gdje možete slobodno pisati o onome o čemu ovdje ne možete pisati. Imam dojam da su muslimani otišli mnogo dalje od etike i tradicija iz Kur’ana. Unatoč tome, Kur’an je i dalje sjajno štivo koje jednako čitaju muslimani i nemuslimani. Na isti način možete čitati pjesme Baudelairea, Mallarméa i Rimbauda osjećajući njihovu privlačnost. Zašto? Zato što je njihov stil zadivljujući.«

Tren kasnije je dodao: »Situacija ovdje je jako nezdrava. Sve smrdi na bijedu i siromaštvo. Stranci su ovdje jedini koji žive kao ljudska bića.«

  1. izgovara se: Brajon Gizin

Autor

Mohamed Choukri

Kategorije

Objave