ONAJ KOJI VOLI VIŠE
(The More Loving One)
Dobro znam da zvijezde ni trepnule ne bi
I da đavo me uzme ovaj čas k sebi.
No ravnodušnost je u zemaljskoj sferi
Najmanja prijetnja od čovjeka il zvijeri.
Kako bi nam bilo da zvijezde prema nama
Izgarati počnu od ljubavnoga plama?
Ako u ljubavi uvijek se nejednako diše,
Neka ja budem onaj koji voli više.
Poklonik premda oduvijek sam bio
Zvijezda kojima zbilja fućka se živo,
Dok ih gledam sada, moram da priznam,
Ni za jednom danima čeznuo nisam.
Da pogase se zviježđa i zauvijek minu,
Naviknut bih se morao gledati u tminu –
Do praznoga neba da mi bude stalo,
Mada bi mi za to trebalo malo.
Wyston Hugh Auden
*
OTISNUĆE
(Crossing the Bar)
Suton je, zvijezda sja,
Jasan zôv njen širi plâm:
Iz lúke ove, od svih vapaja
Otisni se sada sâm!
Utihlo je morsko gorje,
Šumnog vala nesta trag,
Kad iz dubina što poniklo je
Na kućni se vraća prag.
Na rastanak već zvono ječi,
Meni je sada poć’!
Al tužno “zbogom” nek ne priječi
Moj odlazak u tihu noć;
Jer premda daleko, van svih međa
Odnijet će me plime tôk,
Licem u lice moje srce žeđa
Kormilara susrest svog.
Alfred Lord Tennyson
*
INDIJSKA PJESMA
(Hindu dal)
Prodaj mi svoje oči:
mjesto njih tirkiz ću ti dati.
On pazit će na te, kao što nebo
na razigrane pazi vlati.
Prodaj mi svoje usne:
rubin ti zauzvrat pružam.
On čuvat će te, kao što divlji trn
izdanke čuva ružâ.
Prodaj mi svoje zube:
od bisera nîz nudim ti za njih.
On štitit će te, kao što sjena
putnika od pripeke brani.
Prodaj mi svoje srce:
moj vrt da pripadne tebi.
Krošnjama svojim on grlit će te,
da ostavila me nikada ne bi.
Sándor Weöres
*
OBALA
(A part felé)
Gladna smo usta.
Biljem oskudijeva zemlja
bez ljubavi i mora.
I proljeće je danas
kameno.
Iz luke naših želja
brod k obali kreće.
Toplo previru pjene:
u poljubac ćete srasti,
srčike jesti sreće.
Adam Rohan
*
POVRATAK
(O litus vita mihi…)
O žalo, od života mi draže, o
more! O
prebistra li dana!
Blažen ja,
što najzad sam tu – što vratih se
sebi.
Ovdje, davno, bješe moje sinje gnijezdo –
odavde potekoh.
I što mi kaza voden-vila
(često je budih oda sna,
plivajući jutrima), ništa od toga
zaboravio nisam.
Tu žubori ono vrelo – ondje,
morsko leluja cvijeće. Luka je ovo
za utihlu žudnju svijeta.
I sada – kad je kraj –
sada vidim: živio sam.
Sada znam – da nikad Sudba nemila ugrabiti neće
što prijašnji udijelio je čas.
Petronije
*
VEČER JE
(ESTE VAN)
Dok bi pokazao na mene: mene nema.
Kao zvijezda koja pada pred one što oklijevaju: takav je bio moj život.
Doista, tako je munjevito, tako silovito i brzopleto ovo bivstvovanje…
Baš teško mi je povjerovati da će se ovaj metež što u meni bubnja i caruje sada utišati.
Zar će nastati red? Odgovori, ako znaš.
Oko mene posvuda buja tama.
I nebo se širi, Zemlja je oblija,
I što neznatno je bilo: upija se.
I samo jedan glas žamori: da večer je.
I jedan prst ka nebu upire, pokazuje mi da ondje je moj put, jer,
na kraju krajeva, ipak…
dobar sam bio.
Jer zao nisam umio biti… iako sam se kolebao,
velike one zapovijedi nisam prekršio.
Zar tako je bilo? Odgovori, ako možeš.
Čak će se i ovo oblačno nebo sada rasparati, meni za utjehu –
Još obasjat će me neki tračak vedrine…
Daleko, ondje gdje nadima se Tihi Ocean
I poput golema kita svjetlucaju leđa mora,
Ondje zamišljam tebe, zeleni otok i tvoje zelene sjenke –
Gdje ničeg više nema. Ondje nagiba se
Zemlja i okreće k ništavilu. Onamo me još odvedi.
Da nađem još i dom, prije kraja, ja bezdoman. Kad čuje da stižem,
Ona koju snivah možda mi potrči ususret. Već me čekaju ondje… i to godi.
Reci, hoće li biti tako? – Odgovori, ako možeš.
Milán Füst
*
TUGA
(Bánat)
Nekoć, jelen ja sam bio,
s tihim bolom u očima;
vukove sam tada snio,
što progone me noćima.
Rogovlje sam ostavio
na šiblju ovom, odavna.
Jelen taj sam nekoć bio,
al vuk sad, evo, postah ja.
Vučina sam posto, prava.
Nasred šume stojim, slušam,
dok me čopor obigrava:
osmjehnut se plaho kušam.
Oko mene drug do druga,
san mi već na oči slazi.
Prekriva me sveđer tuga,
S mrkim lišćem na toj stazi.
Attila József
*
KAMENJE SE ORI
(As kingfishers catch fire…)
Vodomar evo bukti, evo mámi vretence plâm;
Kao u zdenaca oblih dubine da ponire
Kamenje se ori; i struna svaka trzajem,
I jêkom zvono zboreć sune ime svoje ván;
Smrtno sve tek jedno isto činiti zna:
Unutra što prebiva bíće podjeljuje;
Sebstvuje – ja sam ide, sriče i prebire,
Klićuć: što činim jesam – zato dođoh ja.
Kažem još: praveduje pravedni –
Milost čuva, u milosti kretnje mu sve:
U Božjem oku izvodi što u njemu jé –
Krista – koji na pozornicama bezbrojnim,
U udima, pogledima zaigran tuđim
Ocu sebe prikazuje kroz lica ljudi.
Gerard Manley Hopkins
*
PUT
(Ite nunc fortes…)
Pođite sada, jaki
strmom stazom onom, kamo velik
vodi put – što ste stali?
U ponor se zagledali?
Otresite jaram, sada,
s pleća golih i izmučenih,
znajte čvrsto: jednom savladana,
zemlja urađa zvijezdama.
Boetije
*
ŽÂL ZA ZEMLJOM
(Regret de la Terre)
Jednog dana, reći ćemo: “To je bilo vrijeme sunca,
Sjećaš li se, obasjavalo je ono i najmanju grančicu,
Vremešnu ženu jednako kao iznenađenu djevojku,
Davalo je predmetima njihovu boju čim bi ih dotaknulo,
U stopu je pratilo trkaćeg konja i stalo je s njime,
To je bilo nezaboravno vrijeme kad smo bili na Zemlji,
Kad su ispuštene stvari padale na tlo praveći buku,
Gledali smo oko sebe sa svojim znalačkim očima,
Naše su uši shvaćale sve tananosti zraka
I znali smo prijateljev dolazak po njegovu koraku,
Skupljali smo cvijeće jednako kao sjajne oblutke.
Vrijeme kada nismo mogli zahvatiti dim.
Ah, to je sve što naše ruke mogu zgrabiti sada!”
Jules Supervielle