Drugi svijet

D

Glad

Iz mojih logorskih zapažanja proizlazi da žene znatno teže podnose fizičku i seksualnu glad od muškaraca. Jednostavno pravilo logorskog života tada je glasilo da, slamajući ženu koja se odupire fizičkoj gladi, udovoljavamo njezinim objema potrebama istodobno. Govorim o tome bez trunke cinizma. Ako prisjećanje na sve ono što se događalo u Europi tijekom posljednjega rata ima uopće bilo kakav smisao, onda je ono u tome da na trenutak zaboravimo na načela uobičajenog poimanja morala, kojima su se vodili naši djedovi i očevi u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća i u prvim desetljećima stoljeća koje je pred našim očima uspjelo ostvariti pozitivistički mit napretka. Ortodoksni marksisti tvrde da apsolutan moral uopće ne postoji, jer je sve što se s čovjekom događa predodređeno njegovim materijalnim položajem. To bi onda značilo da svaka epoha, svaka zemlja i svaka društvena klasa uobličuju svoj vlastiti moral, ili da ta sva tri činitelja zajedno tvore nešto što nazivamo nepisanim kodeksom ljudskog ponašanja u danom mjestu na zemlji. Njemačka i sovjetska iskustva potvrđuju tu pretpostavku do određenog stupnja. Naime, pokazalo se da donja granica nagonske izdržljivosti i okretnosti ljudskoga tijela, do koje smo dotad uobičavali računati na snagu karaktera ili svjesno djelovanje duhovnih vrlina, uopće ne postoji; riječju – kako ne postoji takva stvar koju čovjek ne bi učinio zbog gladi i boli. Ta «nova moralnost» više nije kodeks čestita ljudskog postupanja, nego kodeks umješnog postupanja s ljudima i, ispunjena danas domišljatim lažima, svojom tradicijom nalikuje još zubatom djetešcu španjolske inkvizicije. Nemojmo prebrzo previdjeti tu činjenicu. Zajedničko tim dvama pravcima je uvjerenje da čovjek prepušten sam sebi – bez povjerenja u izrečeni sustav duhovnih vrijednosti ili nametnut sustav materijalnih vrijednosti – predstavlja bezobličnu nakupinu gnoja. (…) 

U obranu žena pristoji se ipak dodati da je moral u logoru – kao, uostalom, svaki moral – oblikovao isto tako svoje vlastito licemjerje. Nikome, npr., nije palo na pamet ni za što osuđivati mladoga čovjeka koji je, zbog poboljšanja svojeg usuda, postao ljubavnikom stare liječnice, ali lijepa djevojka koja se zbog gladi predaje odvratnome starcu iz chleborezke1 smatrana je jednostavno «kurvom». Nitko nije okarakterizirao kao «prostituiranje» dobroga glasa gotovo svih brigadira i tehničara njihovo mjesečno vraćanje dugova potkazivanjima u Trećem odjelu, ali žena koja je otišla iz zone k načelniku bila je «prostitutka» i to najgoreg tipa, jer je narušavala solidarnost zatočenika boraveći među slobodnim ljudima. Podrazumijevalo se da novopridošli logoraš brigadiru svojevoljno preda ostatke svoje odjeće, ne bi li postigao određenu naklonost pri postizanju norme (o čemu je ovisila veličina logorske porcije hrane) i podjeli rada, ali je neke užasavalo kad bi tom istom brigadiru jadna djevojka, svijajući se pod težinom sjekire u šumi, prve ili druge večeri prepuštala sve što je imala ili vlastito tijelo. To je licemjerje uostalom najčešće ovisilo o prirodi društvenih odnosa pojedinaca prije nego što su stupili u logor. Logoraš koji je ukrao kruh svojem drugu vjerojatno bi loše završio pod udarcima urki2, koji su općenito uzevši bili najviši zakonodavci i suci u domeni logorske etike; ali među Poljacima je bio poznat jedan svećenik koji je, skrivajući svoje dušobrižničko dostojanstvo u logoraškim dronjcima, za ispovijed i odrješenje uzimao 200 grama kruha (ili oko 100 grama manje od starog Uzbeka koji je gatao iz ruke) i hodao po svojoj župi poput sveca. Kad malo dublje razmišljam o uzrocima te složene i mučne pojave, dolazim do zaključka da u svakoj većoj ljudskoj zajednici postoji podsvjesna težnja da se izvrgnu javnoj osudi oni uhvaćeni na djelu, ne bi li se tim jeftinim trikom sami oprali. Žene su bile kao stvorene za takvo što, jer su rijetko imale prilike trgovati nečim drugim izuzev vlastitoga tijela, a osim toga su sa sobom u logor iz slobode ponijele teret tradicionalnog moralnog licemjerja prema kojemu se svaki muškarac koji uzme ženu tijekom prvih nekoliko sati flerta obično drži zavodnikom, a svaka žena koja se predaje muškarcu kojeg je netom upoznala smatra bludnicom. Za Ruse, naviknute na «brak za pet rubalja» i seks iz čisto fizioloških potreba u javnim nužnicima, to nije predstavljalo velik problem i više je služilo kao sprdanje s ravnopravnošću žena u novoj zajednici, ali su logoraši stranci (ne isključujući komuniste) ne jednom kršili ruke nad «sveopćom propašću moralnih načela u Rusiji». Ovako ili onako, glad je najčešće slamala žene i kad bi je jednom slomila, više nije bilo zapreka na strmoj ravni, po kojoj su se otkotrljale na samo dno seksualnog poniženja. Nekima je pritom pomagalo nadanje u ne samo poboljšanje svojeg položaja ili pronalaženja moćnog zaštitnika, nego i nada da će postati majkama. Ovo se ne bi valjalo odveć sentimentalno shvaćati. Cijela stvar je u tome da su trudnice u logoru bile oslobođene od rada tri mjeseca prije poroda i šest mjeseci nakon rođenja djeteta. Šest mjeseci je bilo razdoblje predviđeno za to da se dijete othrani toliko da ga se može oduzeti majci i odvesti u nepoznatome pravcu. Baraka za majke u Jercewu uvijek je bila prepuna trudnica koje su s dirljivom ozbiljnošću ispred sebe gurale nevidljiva kolica svojih ispupčenih trbuha, žureći se u kuhinju po juhu. O osjećajima je međutim, pravim osjećajima, teško govoriti, kad se ljubav vodi pred očima drugih logoraša ili, u najboljem slučaju, u skladištu stare odjeće, na znojavim i smrdljivim logorskim dronjcima. Nakon toliko godina osjećam na spomen toga gađenje, slično koprcanju u blatu ispražnjene jame, duboku odbojnost prema sebi i ženi koja mi je nekad izgledala toliko bliskom…  

Nekoliko tjedana nakon mojeg dolaska u logor – ako me sjećanje ne vara, bilo je to u siječnju 1941. – transportom je došla mlada Poljakinja, djevojka časnika iz Mołodeczna. Bila je uistinu prekrasna: mršava i vitka, poput klasa koji se povija na vjetru, djevojački svježeg lica i malenih grudi, koje su se jedva nazirale ispod plave bluze gimnazijske odore. Žiri sastavljen od urki ocijenio je mladu djevojku vrlo visoko i otad su je nazivali – vjerojatno ne bi li pospješili svoj proleterski apetit – «generalskom kćeri». Djevojka se usprkos tomu sjajno držala; odlazila je na rad ponosito uzdignute glave i gnjevnim bi pogledom presjekla svakoga muškarca koji bi se usudio približiti joj se. Uvečer bi se u zonu vraćala malo krotkija, ali i dalje nepristupačna i skromno ponosita. Ravno iz stražarnice otišla bi u kuhinju po juhu i nakon sumraka više ne bi izlazila iz ženske barake. Izgledalo je, dakle, da neće tako lako upasti u klopku noćnog lova, a mogućnost slamanja je glađu tijekom rada otežavala je činjenica da je bila dodijeljena miješanoj žensko-invalidskoj 56-oj brigadi, koja je u skladištu živežnih namirnica prebirala povrće ili krpala vreće. (Logoraši iz 56-te nisu doduše imali pristup našim izvorima krađa, ali njihov je posao bio razmjerno lagan). Tada još nisam dobro poznavao prilike u logoru da bih mogao predvidjeti kako će završiti ta tiha borba, ali sam ipak bez ustezanja prihvatio okladu u pola sljedovanja kruha s inženjerom Polenkom, voditeljem skladišta rezervi povrća, da djevojka neće pokleknuti. Cijela ta igra uzbuđivala me na, da tako kažem, patriotski način – želio sam da bijelo-crvene boje ponosito zavijore na jarbolu pobjedničke vrline. Nakon sedam mjeseci boravka u logoru ni na kraj pameti mi više nisu bile žene i uistinu sam bio sklon povjerovati prijetnjama istražnog suca da ću «živjeti, ali neću poželjeti spavati sa ženom». Iskoristivši svoj položaj nosača u prijateljskom odnosu s urkama, zaigrao sam nečasno protiv Polenka i predstavivši se djevojci kao student iz Varšave (ne bi li izbjegao kao da želim vezu), predložio joj fiktivan brak koji bi je u okvirima logorskoga morala na određeno vrijeme sačuvao od lova zbog posebnog ius primae noctis. Više se ne sjećam što je odgovorila, ali moralo je biti nešto poput «kako se usuđujete», jer sam odustao. Polenko ju je zaposlio u skladištu povrća i pomno motrio da ne krade napola pokvarene mrkve i usoljene paradajze iz bačvi. Manje-više mjesec dana nakon oklade došao je navečer u našu baraku i bez riječi bacio na moju pričnu poderane djevojčine gaćice. Izmjerio sam točno pola sljedovanja i, isto tako u tišini, predao mu kruh.

Otad se djevojka potpuno promijenila. Više se nije žurila kao prije u kuhinju po juhu nego se, vrativši se iz skladišta, poput nezajažljive mačke koja se tjera vucarala po zoni do kasno u noć. Imao ju je tko god je htio, ispod prične, na prični, u samicama tehničara, u skladištu odjeće. Svaki puta kada bi me srela okretala bi glavu, grčevito stisnuvši zube. Samo je jednom, kada sam je, slučajno ušavši u skladište krumpira, uhvatio na djelu s brigadirom 56-te, grbavom rugobom Lewkowiczem, stala grčevito plakati i vraćajući se navečer u zonu otirala suze dvjema sitnim šačicama. Sreo sam je 1943. u Palestini. Bila je već potpuna stara žena. Umoran osmijeh na naboranom licu otkrivao je rupe u šupljim zubima, a znojna košulja od grubog platna pucala je od dvije obješene dojke, velikih poput onih u dojilje. 

U Jercewu je svima bio poznat jedan drugi slučaj, ne zato što je bio izniman ili nesvakidašnji, nego zato što je njegova junakinja isto tako pružala dosta dug, u slučaju logora, otpor. U ovom se slučaju radilo o crnokosoj Tanji, pjevačici Moskovske opere, koja je desetogodišnjom robijom platila nekoliko programom nepredviđenih plesova na diplomatskom balu. Smjesta su je kao «politički sumnjivu osobu» uputili u brigadu «šumara». Što je ta krhka djevojka nježnih, njegovanih ruku mogla raditi u šumi? Vjerojatno samo dobacivati cjepanice u vatru, kad bi naišla na humanog brigadira. Imala je ipak nesreću svidjeti se nižem urku Vanji i ogromnom je sjekirom sa srušenih jela gulila koru. Vukući se nekoliko metara iza brigade stasitih momaka, navečer bi se dovukla do zone i ostacima snage žurila se u kuhinju po svoju «prvu porciju» (400 grama kruha i dva tanjura najrjeđe juhe – za one koji rade ispod 100% norme). Vidjelo se da ima vrućicu, ali lekpom (pomoćnik liječnika, nešto slično vidaru) se družio s Vanjom i nije je oslobodio od rada. Trajalo je to svega dva tjedna; nakon isteka tog, po standardima šumske brigade, rekordnog roka Tanja je navečer došetala do barake «šumara» i ne gledajući mu u lice, svalila se na brigadirovu pričnu. Imala je sreće te je cijelu stvar primila veselo i postala je nešto slično brigadirskoj prostitutki sve do trenutka kada ju neka požudna upraviteljska šapa nije izvukla za kosu iz blata i posjela za stol logorskih računovođa. Čuo sam je potom nekoliko puta, dok je pjevala lijepe ruske pjesme u baraci chudożestwiennoj samodejatelnosti3 uz pratnju potmulog mrmljanja moskowskaja bladź, koje je dolazilo iz barake «šumara». Što bi se dogodilo, da se prestala sviđati svojem «upravitelju» i da se vratila «momcima iz šume»?

Glad, glad… grozan osjećaj, koji se na kraju pretvara u apstraktnu ideju, u priviđenje, pojačano sve slabijom groznicom postojanja. Tijelo podsjeća na pregrijani stroj koji radi na povećanim obrtajima i smanjenom pogonu, tim više što u trenucima prenapregnutosti otežale ruke i noge sliče uništenom prijenosnom remenju. Koja je granica njezina rada nakon koje, naginjući propasti, ljudsko dostojanstvo iznova povrati svoju narušenu uravnoteženost? Ona ne postoji. Koliko sam puta i sâm, pritisnuvši vruće obraze o zaleđen kuhinjski prozor, šutljivim pogledom molio lenjingradskog lopova Fiedźku još jednu šeflju «rijetkoga»? A nije li mi moj najbolji prijatelj, stari komunist i prijatelj Lenjina iz mladenačkih dana, inženjer Sadowski ne jednom na pustom prolazu pored kuhinje istrgnuo limenku s juhom ne bi li, ne stigavši čak ni do nužnika, posrkao putem kipuću tekućinu žednim ustima? Ako Bog postoji, neka nemilosrdno kazni one koji ljude more glađu.

Jedinu mogućnost da povremeno utole glad imali su nosači u trenucima smanjene budnosti u skladištu živežnih namirnica i zatvorenici bez pratnje, koji su odlazili na posao izvan zone uz pomoć posebnih propusnica. Ipak, nije uvijek bilo najbolje biti izvan zone. Iz stražarnice smo ne jednom vidjeli redove ispred male, drvene kućice na ulazu u gradić. Cijela straža i logorska administracija imali su pravo u njoj svakodnevno normalnim priznanicama kupovati dva kilograma crnoga kruha i komadić konjske kobasice, a jednom na tjedan pola litre votke. U gradiću je doduše postojao još jedan dućančić, tzv. speclarok, ali on je svoja vrata otvarao samo na prste poimence nabrojenim logorskim glavešinama. Na čelu tog popisa nalazio se upravitelj Kargopolskih logora, kapitan gosudarstwiennoj bezopasnosti Kolicin, slijedio ga je upravitelj Trećeg odjela NKVD-a Kargopolskih logora, na trećem je mjestu figurirao upravitelj opskrbe Kargopolskih logora Blumen, na četvrtom upravitelj logora u Jercewu Samsonov, a zatim šest upravitelja glavnih lagpunktova4. Od svih njih najbolje se sjećam Blumena, jer se cijelo skladište živežnih namirnica treslo od straha kad god bi dolazio u inspekciju. Debele trbušine, s ogromnim zlatnim satom na zglobu desne ruke i nepreglednom količinom prstenja na prstima obje ruke, uvijek ga je u ledenom zraku pratio nevidljiv oblak parfema. Govorio je malo i gotovo uvijek jedno te isto: Nada czestno rabotat´, zakluczonnyje, eto vam nie kurort, ali mi je još živ pred očima pogled na njegovu bijesnu, pijanu njušku kada je, primijetivši trulu mrkvu ispod pazuha jedne od radnica, razderao njezinu bluzu i košulju na prsima i išamarao je masnom ručetinom po oba obraza. Taj je događaj bio u bazi predmetom ne odveć teških za odgonetnuti komentara. Nitko tko nije preživio sovjetske logore nije svjestan razmjera antisemitizma u Rusiji, strasnijeg i sve žešćeg, mnogobrojnijeg i zatupljujućeg što se penjete više po društvenoj ljestvici. Tako je, dakle, šačica glavešina bila nešto bolje snabdjevena i ne jednom naš dobrodušni stražar nije uspio suspregnuti nezadovoljstvo dok bismo istovarivali szampanskoje ili konfiette za speclarok. I oni tamo – na slobodi – imali su svoju hijerarhiju, svoje sitne zavisti i probleme…

Jedino su se tijekom kupanja mogle očevidno procijeniti posljedice gladi, jer su u barakama zatočenici uglavnom spavali odjeveni. Mala izba uvijek je tonula u sumraku svjetla koje je polagano kapalo kroz prljave prozore i u oblacima pare koji su se podizali iz velike, drvene kade pune vrele vode. Prije ulaska u kadu, na željeznim se obručima ostavljala odjeća i rublje za raskuživanje, a u zamjenu bismo uzimali komadić sivog sapuna veličine kamena, kakav se koristi pri igranju domina. Raskuženu odjeću, navučenu željeznim motkama na dugi štap, nakon trideset minuta donio bi stari pop i spustivši štap bacio bi sve na trijem. Bilo je ugodno osjetiti na čistom tijelu tvrde komade ugrijanoga platna. Drugog načina promjene rublja nije bilo: išli smo na kupanje manje-više svaka tri tjedna i bili su to jedini trenuci kada smo se uistinu prali, ne zadovoljavajući se vlaženjem snijegom zagnojenih očiju, nosnica tvrdih poput ljuske i zablaćenih usta. Mršav i polugol učitelj iz Novosibirska – nalik indijskome jogiju kada je zatvorenih zamagljenih očiju promatrao one koji su se kupali – davao nam je u kupaonici po dva vjedra vode: jedno s kipućom i jedno s hladnom. Blijede sjene upalih trbuha i prsnih koševa, zagnojenih nogu koje su provirivale iz špula bedara poput dviju slomljenih šibica i omlitavjelih genitalija koje su visjele u probušenim vrećama, povijale su se pod težinom vjedara, teško dišući od umora u zaparenom smradu izbe. Učitelj iz Novosibirska je ondje vršio ulogu eunuha iz turske kupelji, jer je svoj posao postojano odrađivao kad bi na kupanje došle žene. Za malo duhana za cigarete moglo se od njega doznati imaju li lijepe grudi i butine, jesu li se stare već spljoštile kao klade udarene mehaničkim čekićem, tako da im glave rastu ravno iz stravično nabreknutih bedara i nogu svinutih slično kvrgavim debelim granama, a jesu li mlade još sačuvale ostatke djevojačke sramežljivosti i izraženu liniju ramena. 

Tog mi je dana netko iz klupice ukrao komadić sapuna i nesvjesno sam srdito opsovao na materinjem jeziku. Stojeći pokraj mene, iznad vjedra vrele vode, nizak, sijedi starčić podigao je svoj topao pogled i upitao me, izgovarajući s mukom svaku riječ na poljskome:

  • Poznajete li možda Tuwima?

– Osobno ne – odgovorio sam, zbunjen tim neobičnim pitanjem – ali čitao sam ga…

  • No, molim vas da mi onda operete leđa.

Kad sam namazao njegova mršava leđa sapunom, sve mi je objasnio, kašljucajući bez prestanka. Profesor Boris Lazarovič N. svršio je prije rata rusku gimnaziju u Łódźu i nakon revolucije otputovao je u Rusiju. Iz tog se vremena sjećao mlađeg od sebe gimnazijalca Tuwima, a tek je kasnije iz novina doznao da je ovaj postao poznati poljski pjesnik. 1925. profesor N. je, tada još profesor francuske prozne književnosti na Institutu Brjusova u Moskvi, iz Łódźa doveo mladu djevojku Olgu, oženio se njome, upisao je na Politehniku i nakon nekoliko godina pronašao za novopečenu inženjerku elektrotehnike mjesto u jednoj od moskovskih tvornica. 1937. oboje su uhićeni i osuđeni na deset godina zbog vođenja književnog salona u Moskvi, u kojem su se bavili isključivo poljskom književnošću. Nakon tri godine razdvojenosti slučajno su se sreli u jednim od Kargopolskih lagpunktova i sada su zajedno doputovali (slučaj nezabilježen u kronikama sovjetskih logora) u Jercewo. 

Još iste večeri upoznao sam gospođu Olgu, mladu i privlačnu ženu koja je pogledom punim tuge i prešutnog divljenja pratila svog nevještog supruga, a sutradan smo već svi troje bili srdačni prijatelji. Mili starčić nedavno je bačen na otpad kao potrošeni radnik i s ceduljom na kojoj je pisalo «prvi obrok» poslan u «mrtvačnicu»5; njegova je žena u Jercewu pridodana 56-oj brigadi u skladište živežnih namirnica, gdje je krpala vreće i prebirala trulo povrće. Profesor N. nije uspio podnijeti glad i živio je s mišlju o hrani kao najvećoj, staračkoj strasti svoga života. Ne jednom sam mu iz baze donio nekoliko pečenih krumpira ili komadićak slane treske (velika sjeverna riba, slična okusa kao bakalar) i tek kad bi halapljivo proždro sve što sam mu neopazice stavio u ruku, uspio sam izvući iz njega neke podatke. U Institutu Brjusova – koji je bio zamišljen kao škola budućih proznih i dramskih pisaca, pjesnika te književnih kritičara – predavao je francusku prozu, prije svega Balzaca. Pričao mi je o čudnim vihorima sudbine kroz koje je prošlo Balzacovo djelo u sovjetskoj Rusiji, kormilareći među olujama i orkanskim vjetrovima koji su se neprestano mijenjali pod utjecajem političkih zaokreta. U prvim godinama nakon revolucije Balzac je bio posvuda slavan kao autor Seljaka; u tridesetim se godinama to oduševljenje izgubilo u križarskoj vatri marksističke kritike koja je dopustila sveopću hajku na njegove rojalističko-konzervativne rovove Svetoga Trojstva; neposredno prije Velike čistke ponovno je došao u modu kao nenadmašan pjesnik koji je opjevao bogaćenje skorojevića svih vrsta iskoristivši nepažnju vladajućeg režima. Isto tako se sjećam kad me izgladnjeli starčić sa suzama u očima zaklinjao da – ako ikad budem pušten na slobodu – pročitam samo najvećeg ruskog pisca Gončarova, a napose njegovu «genijalnu studiju o Cervantesu». Jednom mi je pak, u znak prijateljstva i povjerenja, donio primjerak Internacjonalnoj Literatury i s nezadrživim gnušanjem naredio da pročitam članak nekog engleskog komunista Upadok i razruszenje Brytyjskoj Imperii

Stari me profesor iskreno zavolio i čak smjelo tvrdim da me pomalo smatrao svojim učenikom, a ja ga pak još i danas – premda nisam mogao mnogo toga od njega naučiti u logoru – sa zahvalnošću ubrajam u uzore moje mladosti. Događalo se da me nakon noćne smjene čekao u stražarnici kao nervozan profesor u sjemeništu i ne dajući mi da završim jutarnju juhu, izvukao bi me na sunčan dan i posjeo na malu klupu u blizini žičane ograde. Sjeli bismo tada jedan nasuprot drugome – on tresući se od uzbuđenja, ja polumrtav od umora – i zagledani u bijelu liniju ravnice pokrivene snijegom, poravnanu dugim nizovima žice i ispresijecanu svakih nekoliko metara violinskim ključevima stupova, pjevali smo u notu naša jutarnja predavanja. Morao sam polagano ponavljati sve što sam naučio prethodnoga dana; kad bih pogriješio, starčić bi me ispravljao razdraženim glasom, a kad bih uspio pobjednički se izvući iz vučje jame, prepune naziva, činjenica i njegovih omiljenih izreka, dao bi mi atliczno, pripisavši sve sitne pogrješke snenošću i nocznowo truda. Katkad bi se, na moju veliku radost i čuđenje, naše uloge na predavanjima izmijenile i profesor bi pozorno slušao sve što se dogodilo u europskoj i poljskoj književnosti tijekom njegova boravka u logoru. Sjećam se kako su njegove oči prigušene uzaludnom borbom s glađu nakratko zasijale, a obješeni se obrazi zarumenili, kad sam mu pričao o Maritainovoj tomističkoj teoriji umjetnosti s kojom sam se upoznao na Varšavskom sveučilištu neposredno prije početka rata. Ta je idila trajala samo tri mjeseca. U ožujku 1941. profesora N. poslali su transportom u Mostowice – u pravi čas, jer je u Jercewu otpočela strašna glad, a u bazi je bilo sve teže pronaći dva-tri pečena krumpira. 

Prve naznake velike gladi pojavile su se koncem zime 1941. godine, a u proljeće je već cijeli logor odumro i pritajio se u očekivanju odlučujućeg udarca. Juha u kuhinji postala je još rjeđa, kruh je bio sve tanji, haringe, koju su katkad dodali kao «treći obrok» (stahanovski) na neopisivu radost staroga Dimke, više uopće nije bilo. Brigade su se vraćale s posla sve sporijim korakom, navečer bi se jedva mogao progurati na stazu u zoni kroz skupinu «gomile slijepaca» koji su naslijepo tumarali, u čekaonici ambulante čekale su – već ranije pripremljene za liječnički pregled – natečene klade razgolićenih nogu prekrivene zagnojenim ranama skorbuta, velike su saonice svakodnevno iz šume dovozile jednog ili dvoje «šumara», u nesvjestici od iznurenosti. Glad noću ne prestaje, baš suprotno, kriomice i točno nemilice napada iz sveg oružja. Samo se Iganov, stari Rus iz stolarske brigade, molio do kasno u noć, prekrivši lice rukama. Ostali su spavali u mrtvoj tišini barake grozničavim snom agonije, hripajući hvatajući poluotvorenim ustima zrak, prevrćući se nemirno s boka na bok, buncajući i jecajući bolnim šaptom kroz san. Ja sam tada sanjao erotsko-kanibalističke snove; ljubav i glad stopili su se u zajedničkome biološkom korijenu i iz najdubljih zakutaka podsvijesti oslobodili žene oblikovane iz sirovog tijesta, izgrižene u čudesnim orgijama, s kojih su tekli krv i mlijeko, ovivši raspaljena čula ramenima koja su mirisala poput svježih mladica. Budio sam se obliven znojem i opijen obično u ono vrijeme, kada bi na udaljenosti od dva kilometra od zone brzinom svjetlosti projurio ekspres iz Moskve do Arhangelska. Iganov se još molio, a Dimka ga je – usprkos tomu što je bio pop – promatrao pogledom punim mržnje, odbrojavajući drvenom žličicom svoje svjetovne sate gladi na ispruženoj krutoj protezi. Dimka se prije nekoliko dana pogodio za treći tanjur juhe pomagati trima nesposobnim asanatorima i prije ponoći bi se šepesajući vratio u baraku mokar i smrdljiv poput zahodskog štakora. Po staroj navadi običavao je katkad zaviriti u vjedro s pomijama, ali već odavno nije bilo moguće pronaći ni komadićak glave haringe. Jednom se vratio neobično tajanstvena i vesela izraza lica i, izvukavši ispod pazuha komad krvavog mesa, dugo ga je pekao na vatri koja se gasila. «Neka se on samo moli – smijao se šaptom, dok smo zubima kidali drvenasto pečenje – a mi ćemo u međuvremenu u četvero, uloviti zalutalog psa u klozetu». «Naravno – odgovorio sam, smijući se isto tako – psi Gospodina bdiju na lancima kraljevstva nebeskoga i ne zalutaju nikada u logor». U baraci je, kao u mrtvačnici, san iz dvojice koji su ležali nepokretni među živim leševima istiskivao sve slabije uzdisaje, rominjajući poput mjehurića na površini otrovane bare tihim plačem.

Običava se govoriti da je «nužda majka pronalazaka», ali trebalo mi je gotovo dva mjeseca, ne bi li shvatio kako se iz brašna pokupljenog nakon istovara svakog vagona može pripremiti kaša koja lijepo ispunjava rupe u želucu. Otad smo po bazi hodali s malim limenkama i u vrijeme stanke za ručak, postavivši nekoga da stražari, miješali smo štapovima na vrućem limu lijek za glad. U drugoj polovici svibnja usavršio sam tu tehniku još bolje, i pola sata prije svršetka rada i na povratku u zonu miješao sam u kotliću poveći komad kvasca, ne bi li potom smjesta tankim i ravnomjernim naslagama sirovog tijesta u najmračnijem kutu šivačnice vreća premazao grudi gospođe Olge. Tako podstavljena, prolazila je štiteći se rukom kroz sve pretrese u stražarnici, strepeći jedino od pomisli da će jednoga dana stražar na vratima logora, koji se zadovoljava samo letimičnim pipkanjem žena, biti zamijenjen prištavom nadzornicom Nadeždom Mihajlovnom. U sumrak bismo se sastali u skladištu stare odjeće, dijeleći gotovu tjesteninu na četiri ravnopravna dijela: jedan za skladištara dronjaka zbog toga što nam je ustupio «lokal», jedan za Dimku i dva za nas. Događa se da i u logoru možete ostvariti najodvažnije snove.

Iz Mostowica su u međuvremenu stigle tužne vijesti. Zatočenici koji su transportom prošli kroz peresylnyj6 pričali su mi da stari profesor umire od gladi, da se ne pere i ne brije, ne izlazi iz «mrtvačnice» nakon objeda i da, dok prosi za hranu ispred kuhinje, često dobiva napade paranoje od gladi. Iz prljavog komadića papira, koji je gospođa Olga slučajno dobila od njega nekoliko dana prije izbijanja rusko-njemačkog rata, iščitali smo ipak rečenicu iz koje se vidjelo da mu se razum još uvijek nije u potpunosti pomutio.

Skażi, pożalusta, Gustawu Josifowiczu – pisalo je – czto ja ponimaju tepier wielikolepno kak charoszyj socrealist był Knut Gamsun

  1. U logorskoj šatri naziv za prostoriju u kojoj se dijelio kruh (nap. prev.)
  2. U logorskoj šatri naziv za logoraše recidiviste, uglavnom iz kriminalnog miljea (nap. prev.)
  3. Prostor namijenjen «kulturnim» djelatnostima u logoru, gdje su se uglavnom držala predavanja s ciljem preodgoja zatočenika, a katkad prikazivali filmovi ili održavale kazališne predstave u sličnom duhu (nap. prev.) 
  4. Mjesta u logoru predviđena za fizički rad (nap. prev.)
  5. Baraka za logoraše koji više nisu sposobni za rad, dakle za one kojima su dani bili odbrojeni (nap. prev.) 
  6. Tranzitna baraka u logoru (nap. prev.)

Autor

Gustaw Herling-Grudziński

Kategorije

Objave