Šesti dan

Š

Heidegger i Glas. Jezik nije glas živoga bića čovjek. Čovjek je na mjestu jezika bez imanja glasa. Stimme i Stimmung. Mišljenje smrti i mišljenje Glasa. Glas [La Voce] kao glas bitka.

Postoji li u Heideggerovu mišljenju nešto poput »mišljenja Glasa«, u kojem se pokazuje izvorna povezanost problema onog negativnog s Glasom?

Prije svega, treba reći da se problem glasa (glasa životinje) ne postavlja u Heideggerovu mišljenju, zbog toga što, misleći čovjeka kao Dasein, ono nužno ostavlja po strani živo biće. Dasein nije živo biće koje ima jezik, animal rationale; štoviše, ta se definicija izrijekom pripisuje onoj metafizičkoj koncepciji koju Heideggerovo mišljenje pokušava ostaviti za sobom. U razlici spram Hegela, živo biće, animal je za tubitak ono u najvećoj mjeri strano, »najteže za misliti«: 

Po svoj je prilici za nas od svega bića što jest najteže misliti živo biće (das Lebe-Wesen), zato što nam je ono s jedne strane na određeni način najsrodnije, a s druge ipak u isti mah bezdanom odvojeno od naše ek-sistentne biti. Nasuprot tome moglo bi se činiti kao da nam je bit božanskoga bliža negoli ono začudno živih bića, bliža, naime, u nekoj bitnoj daljini, koja je kao daljina ipak prisnija našoj ek-sistenoj biti od naše jedva zamislive bezdane tjelesne srodnosti sa životinjom. Takva razmišljanja bacaju neobičnu svjetlost na uobičajenu i stoga uvijek još ishitrenu oznaku čovjeka kao animal rationale. Budući da su biljke i životinje, doduše, vezane za svoju okolinu (Umgebung), ali nikada slobodno stavljene na čistinu (Lichtung) bitka, a samo je ona svijet, njima nedostaje jezik. No one ne vise bez svijeta u svojoj okolini zbog toga što im je uskraćen jezik. Ipak, u toj riječi »okolina« zbija se sve ono zagonetno živog bića. Jezik u svojoj biti nije manifestacija nekog organizma, pa ni izraz nekog živog bića. Zato se on nikada i ne može misliti shodno svojoj biti polazeći od karaktera znaka (Zeichencharakter), a možda čak ne ni od karaktera značenja (Bedeutungscharacter). Jezik je raskrčujući odnosno raščišćavajući-prikrivajući dolazak bitka samog (Heidegger 4, str. 157. – 158.). 

Ukoliko živo biće ostaje vezano za svoju Umgebung1 i ne zadržava se nikada na Lichtung, ono nikada ne iskušava ono Da, zbog čega mu je – budući da je jezik raskrčujući odnosno raščišćavajući-prikrivajući dolazak bitka samog – zapriječen pristup riječi. Kao ek-sistirajući, čovjek, koji »podupire Dasein« i »uzima ono Da kao čistinu bitka na brigu (str. 158.), jest »više od pukog čovjeka« (mehr als bloße Mensch), dakle nešto radikalno drukčije od Lebewesen, živog bića. To znači i da jezik ne može imati svoj korijen u glasu: on nije ni »manifestacija nekog organizma« ni »izraz nekog živog bića«, nego »dolazak« bitka.

Ako već za Hegela jezik nije jednostavno bio glas čovjeka, već njegova artikulacija u »glas svijesti« preko Glasa smrti, za Heideggera se između živog bića (i njegovog glasa) i čovjeka (i njegovog jezika) rastvara bezdan: jezik nije glas živoga bića čovjek. Bit jezika ne može se stoga više odrediti, prema metafizičkoj tradiciji, kao artikulacija glasa (životinje), i čovjek, ukoliko je Dasein a ne Lebewesen, ne može biti doveden u svoje Da (to znači na mjesto jezika) nekim glasom. Time što je ono Da, čovjek se nalazi na mjestu jezika bez imanja glasa. Svako određenje jezika koje polazi od glasa ostaje štoviše za Heideggera vezanim za metafiziku, koja si, misleći otpočetka jezik kao ϕωνή σημαντική, zatvara pristup njegovoj istinitoj biti.

Samo polazeći od tog radikalnog razdvajanja jezika od glasa, od Stimme, možemo razumjeti pojavljivanje teme Stimmung u Heideggerovu mišljenju. U 29. paragrafu Sein und Zeit, Stimmung se uvodi kao »fundamentalni egzistencijal« u kojem se Dasein otvara sebi samom. Na ontološkoj razini Stimmung je ono što prvotno dovodi »bitak u njegovo Da« i stoga vrši »prvotno otkrivanje svijeta« (die primäre Entdeckung der Welt). To otkrivanje izvornije je ne samo od svakog znanja (Wissen) i svakog opažanja (Wahrenehmen), već i od svakog duševnog stanja u psihologijskom smislu. (Ovdje se termin Stimmung, koji se obično prevodi s »ugođaj«, »raspoloženje«, »čuvstvo« [tonalità emotiva], mora osloboditi od svakog psihologijskog značenja i ponovno uspostaviti njegovu etimološku vezu sa Stimme, no prije svega, povratiti mu njegovu izvornu akustičko-muzičku dimenziju: Stimmung se u njemačkom jeziku pojavljuje kao prijevod latinskoga concentus i grčkoga ἁρμονία. Instruktivno je, s te točke gledišta, da Novalis Stimmung misli ne kao neku psihologiju, nego kao »akustiku duše«.) 

Stimmung, donoseći Dasein pred otvorenost njegovog Da, otkriva međutim ujedno Daseinu da je bačen u to Da, da mu je uvijek već izručen. Prvotno je otkrivanje svijeta, dakle, uvijek već razotkrivanje neke bačenosti, čijoj strukturi, kao što znamo, pripada bitni negativitet. Ako u Stimmungu ono Da stoji pred Daseinom kao »neumoljiva zagonetnost« (unnerbittliche Rätselhaftigkeit), to je zbog toga što mu ona, otkrivajući Dasein kao uvijek već bačen, razotkriva da on nije sam sebe doveo u svoje Da:

Bivstvujući, Dasein je bačen, on nije sam sebe doveo u svoje Da. Bivstvujući, on je određen kao moći-biti koje pripada samom sebi, a ipak nije kao ono sámo sebe dalo na usvojenje. Egzistirajući, on nikada ne dolazi natrag iza svoje bačenosti […]. Budući da on sam nije položio temelj, počiva on u svojoj težini, koju mu Stimmung otkriva kao teret (str. 284.). 

Prisjetimo li se da biti-ono-Da znači biti na mjestu jezika, da je iskustvo onog Da kao shiftera neodvojivo od iskustva instance diskursa, i da, s druge strane, jezik nije za Heideggera glas čovjeka, tada razumijemo zašto Stimmung – otvarajući ono Da – otkriva Daseinu da on nikada nije gospodar svog najvlastitijeg bitka. Dasein – utoliko što jezik nije njegov glas – ne može nikada dosegnuti zbivanje jezika, ne može nikada biti svoje Da (čista instanca, čisti događaj jezika), a da se sebe ne otkrije kao uvijek već bačen i izručen nekom govoru. Drugim riječima, Dasein se nalazi na mjestu jezika a da nije na njega doveden vlastitim glasom i jezik uvijek već prethodi Daseinu jer se on zadržava bez glasa na mjestu jezika. Stimmung je iskustvo toga da jezik nije Stimme čovjeka, zbog čega je otvaranje svijeta koje on provodi neodvojivo od negativiteta. 

U 40. paragrafu Sein und Zeit, određenjem tjeskobe kao temeljnog Stimmunga zadobiva to iskustvo svoj najradikalniji izraz. Tjeskoba koja izvorno otvara svijet i dovodi Dasein pred njegovo Da, ujedno pokazuje da ono Da, koje se sada pojavljuje kao neodređena prijetnja, nije »nigdje« (nirgends): 

Stoga tjeskoba i ne vidi neko određeno »ovdje« i »ondje« odakle joj se približava ono prijeteće. To da ono prijeteće nije nigdje, karakterizira ono pred čim tjeskobe. […] Ono je već tu (da), a ipak nigdje […]. U onom pred čim tjeskobe biva otkriveno »ništa je ono i nigdje«  (Nichts ist es und nirgends) (str. 186.). 

Upravo u točki u kojoj Dasein doseže otvorenost koja mu je najvlastitija, pokazuje se da je ta otvorenost »ništa i nigdje«: ono Da, mjesto jezika, je prema tome neko ne-mjesto (sjetimo se Rilkeove karakterizacije Otvorenog u osmoj Elegiji kao Nirgends ohne nicht).

Ipak, moguće je da je negativno iskustvo onog Da, zbivanja odnosno imanja-mjesta jezika koje otkriva Stimmung, izvornije od negativiteta koji Hegel, na početku Fenomenologije, uvodi pomoću Diese osjetilne izvjesnosti. Istina, i Diese osjetilne izvjesnosti pokazuje se kao neko nicht-Diese i čin pokazivanja pokazuje, kao što smo vidjeli, mjesto jezika kao ono biti-bio glasa, kao njegovo iščezavanje i očuvanje. No glas – na kojem počiva zahtjev Meinung – je sam ono negativno, što ga Wahrenehmung, uzimajući ga kao takvo, uzima upravo »u njegovoj istini«. 

Stimmung naprotiv ne otkriva naprosto ono biti-bio glasa, već prije da između jezika i glasa ne postoji nikakva veza, čak niti negativna. Ovdje je negativitet radikalniji utoliko što se čini da ne počiva na ukinutom glasu: jezik nije glas Daseina i Dasein, bačen u Da, iskušava zbivanje odnosno imanje-mjesta jezika kao neko ne-mjesto (Nirgends).

Na tim pretpostavkama Heidegger, u 58. paragrafu Sein und Zeit, postavlja pitanje negativiteta izvornijeg od ne dijalektike (nečega poput Nirgends ohne nicht o kojem govori Rilke u vezi sa životinjom) i kasnije, u Was ist Metaphysik?, eksplicitno pristupa toj temi. Stimmung tjeskobe ovdje je ono što dovodi Dasein pred to izvornije ništa i drži ga začuđenim u njemu. Nichtung [ništenje], koje se ovdje iskušava, nije ni zbiljsko poništenje (Vernichtung) ni logičko nijekanje (Verneinung) bića, već je neko abweisendes Verweisen, »odvraćajuće upućivanje«, koje otkriva biće »kao nešto sasvim drugo u odnosu na ništa«; ono je, moglo bi se reći, preokretanje i povlačenje svake mogućnosti neposrednog pokazivanja (weisen) mjesta jezika. Zato u tjeskobi »zašućuje svako kazivanje onoga ‘jest’« (schweigt jedes ‘Ist’ sagen) i Dasein se nalazi pred »praznom šutnjom«, koju uzalud pokušava prekinuti »nasumičnim govorenjem« (wahlosses Reden; Heidegger 4, str. 9. – 10.). Ako je ništa koje se otkriva u u Stimmungu, za Heideggera, izvornije od hegelovske negacije, to je zato što se ono ne temelji naprosto na onom biti-bio glasa, već na šutnji u kojoj se čini da više nema ni traga nekog glasa. Dasein, biti-ono-Da, znači: zadržavajući se, u Stimmungu, u ničemu izvornijem od svakog Stimme, iskušavati zbivanje odnosno imanje-mjesta jezika u kojem nestaju svi shifters i gdje tu i Ovo, Da i Diese uzmiču u Nirgends. Zadržavati se, ukratko, u negativitetu u koji se čini da propada svaka mogućnost pokazivanja zbivanja jezika.

No je li time program ispitivanja izvora negativiteta, formuliran u 52. paragrafu Sein und Zeit, uistinu ispunjen? Je li ništa koje Stimmung tjeskobe otkriva u Da doista izvornije od onog koje Hegelova kritika osjetilne izvjesnosti pokazuje u Diese (ili od onog koje zahvaća svijest roba u Stimmungu »apsolutnog straha«)? Je li Heideggerov pokušaj mišljenja jezika izvan svakog upućivanja na glas realiziran ili u Heideggerovu poimanju jezika još vlada – premda prikrivena – »misao glasa«? Prekida li se doista u Nichtung svako pokazivanje, svaka funkcija shiftera, ili je u abweisendes Verweisen još na djelu neko pokazivanje? I ne pokazuje li se nedostatnost Heideggerove kritike metafizike upravo u tome da metafizika negativitet misli u upućivanju na glas, dok ona, zapravo, jezik i negativitet misli u daleko radikalnijoj perspektivi Glasa

Sigurno je to da je na toj točki Heideggerovo mišljenje, čini se, dospjelo do granice na koju opetovano nailazi a da je ne uspijeva prekoračiti. Ta granica očituje se u iznenadnom ponovnom uključivanju teme Stimme, za koje se činilo da ju je izvornije otvaranje Stimmunga u potpunosti napustilo. Od 54. do 62. paragrafa Sein und Zeit, u otvaranju Daseina pojavljuje se, naime, zov (Ruf) glasa savjesti, koji nalaže izvornije shvaćanje (ursprünglicher Fassen) same one otvorenosti, koja je bila određena analizom Stimmunga. Fenomen zova pojavljuje se kao »fundamentalni egzistencijal« koji konstituira bitak onog Da kao otvorenost. Glas (La Voce) koji zove nije, međutim, neko »glasovno objavljivanje «. On ne kaže ništa u smislu nekog propozicijskog diskursa, ne kaže »ništa o čemu bi valjalo raspravljati«, već je neko čisto »dati razumjeti« (zu-verstehen-geben):

Ali kako da odredimo ono govoreno (das Geredete) toga govora? Što savjest u svom zvanju govori pozvanomu? Strogo uzevši – ništa. […] Zov se odriče svakog objavljivanja. On sebe uopće ne dovodi do riječi, pa ipak ne ostaje zbog toga taman i neodređen. Savjest govori jedino i stalno u modusu šutnje. Tako ona ne samo da ne gubi ništa od razaberivosti, nego primorava pozvani i prozvani Dasein na njegovu vlastitu šutljivost. Nedostatak formuliranja u riječima onoga u zovu zvanog ne osuđuje taj fenomen na neodređenost nekog tajanstvenog glasa, nego samo pokazuje da se razumijevanje onog »zvanog« ne smije vezati uz očekivanje nekog priopćavanja i tome sličnog (str. 273. – 274.). 

Poput vox sola srednjovjekovne logike, ono dati-razumjeti Glasa je čista intencija označavanja bez nekog konkretnog događaja značenja, čisto htjeti-kazati, koje ništa ne kazuje. I kao što je Gaunilovu vox sola odgovarala neka cogitatio koja je bila čista volja za razumijevanjem (conatus) bez nekog određenog razumijevanja, tako zu-verstehen-geben u Sein und Zeit odgovara neko Gewissen-haben-Wollen, neko htjeti-imati-savjest koje prethodi svakoj određenoj »svijesti o …«. 

Ono što zove u iskustvu Glasa je, prema Heideggeru, sam Dasein iz dubine njegove izgubljenosti u Stimmungu. Dosegnuvši, u tjeskobi, granicu svoje bačenosti, bez glasa, na mjestu jezika, Dasein nalazi jedan drugi Glas, premda on zove samo na način šutnje. Paradoks je, ovdje, u tome što se ista ona odsutnost glasa Daseina, ista ona »prazna šutnja«, koju mu je otkrio Stimmung, sada preokreće u jedan Glas, štoviše, pokazuje se kao uvijek već određena i »ugođena« (gestimmt) nekim Glasom. Izvornija od bačenosti bez glasa u jezik je mogućnost razumijevanja poziva Glasa svijesti, izvornije od iskustva Stimmung je iskustvo Stimme. Samo u odnosu spram poziva Glasa otkriva se najvlastitija otvorenost Daseina, koja se u 60. paragrafu određuje kao »šutljivo, na tjeskobu pripravno projektiranje sebe prema najvlastitijoj krivosti«. Ako je krivnja izvirala iz toga da Dasein nije sam sebe doveo u svoje Da i zato je bio temeljem negativiteta, razumijevanjem Glasa Dasein odlučno preuzima to da je »negativni temelj svog negativiteta«. Upravo je taj dvostruki negativitet ono što karakterizira strukturu Glasa i čini ga najizvornijim i negativnim (to znači bezdanim) temeljem metafizike. Bez zova Glasa, čak bi i svojstvena odlučnost (koja je bitno »pustiti se biti pozvanim«, sich vorrufenlassen) bila nemoguća, kao što bi za Dasein bilo nemoguće i preuzimanje njegove najvlastitije i nesavladive mogućnosti: smrti. 

Ovdje tema Glasa pokazuje svoju nerazrješivu povezanost sa smrću. Samo ako Dasein ponovno nalazi Glas i pušta se od njega biti pozvanim, stječe svoju nesavladivu mogućnost, mogućnost da ne bude ono Da, da ne bude mjesto jezika. Ako bi Dasein jednostavno bio bačen, bez glasa, na mjesto jezika, ne bi nikada mogao uzaći onkraj svoje bačenosti u ono Da i nikada ne bi mogao »autentično« misliti smrt (koja je upravo mogućnost ne biti ono Da); no ako on, naprotiv, nalazi Glas, može se vratiti svojoj nesavladivoj mogućnosti i misliti smrt: može umrijeti (sterben), a ne naprosto dokončati (ableben). Zato se »svojstveno mišljenje na smrt« u 62. paragrafu određuje kao »egzistencijalno sebi prozirnim postalo htjeti-imati-savjest«, istim riječima kojima je bilo određeno razumijevanje Glasa. Mišljenje smrti je mišljenje Glasa. Zadobivajući se u smrti natrag iz svoje bačenosti u Da, Dasein, zapravo, na negativan način, uzima natrag svoju afoniju. Čak i u najskrajnjijoj i najbezdanijoj mogućnosti, mogućnosti da ne bude ono Da, mogućnosti da se jezik ne događa, zadržava se tako šutljivi zov Glasa. Kao što, za Hegela, životinja ima glas u nasilnoj smrti, tako i Dasein, u svojstvenom bitku k smrti, nalazi  Glas: i taj glas, kao i u Hegela, ima »čudotvornu moć« koja preokreće ono negativno u bitak, odnosno pokazuje da je ništa samo »veo« bitka.

U predavanju Što je metafizika?, pogotovo u pogovoru napisanom 1943. godine za 4. izdanje, ponovno zadobivanje teme Glasa sada je već potpuno. Stimmung tjeskobe ovdje postaje razumljivim samo u odnosu spram lautlosse Stimme, bezglasnog glasa, koji »ugađa (stimmt) u jezu bezdana«. Tjeskoba nije ništa drugo do die von jene Stimme gestimmt Stimmung, ugođaj (ili vokacija [vocazione], kako bismo mogli prevesti taj termin da bismo zadržali etimološko suglasje) ugođen tim glasom (Heidegger 4, str. 102.). Jer »bezglasni glas« je glas bitka (Stimme des Seins), koji poziva čovjeka da, u ničemu, iskusi bitak:

Jedino čovjek među svim bićima ima iskustvo, pozvan glasom bitka, čuda nad čudima: da biće jest. Onaj, dakle, tko je u svojoj biti pozvan u istinu bitka zbog toga je uvijek na jedan bitan način ugođen (gestimmt). Jasna hrabrost za bitnu tjeskobu jamči tajnovitu mogućnost iskustva bitka (str. 103.).

Iskustvo bitka je iskustvo Glasa koji zove a da ništa ne kazuje i ljudska riječ i misao rađaju se samo kao odjek tog Glasa:

Početno mišljenje (das anfängliche Denken) odjek je naklonosti bitka (Gunst des seins), u kojoj se ono jedino otvara i dopušta se privlastiti (ereignen): da biće jest. Ovaj je odjek ljudski odgovor (die menschliche Antwort) na riječ (Wort) bezglasnog Glasa bitka. Odgovor mišljenja izvor je ljudske riječi, a ta riječ tek daje da nastane jezik kao oglašavanje riječi u riječima (str. 105.). 

Heideggerov program mišljenja jezika onkraj svake ϕωνή prema tome nije održan. A ako metafizika iskustvo jezika ne misli jednostavno polazeći od glasa (životinje), već to iskustvo oduvijek misli polazeći od negativne dimenzije Glasa, tad Heideggerov pokušaja mišljenja »bezglasnog glasa« s onu stranu horizonta metafizike pada unutar tog horizonta. Negativitet, koji svoje mjesto ima u tom Glasu, nije izvorniji negativitet, već i on pokazuje, prema statusu najvišeg shiftera koji mu pripada unutar metafizike, zbivanje jezika i otvaranje dimenzije bitka. Bitak je dimenzija značenja Glasa kao zbivanja jezika, to jest čistog htjeti-kazati bez kazanoga i čistog htjeti-imati-savjest bez savjesti. Mišljenje bitka je mišljenje Glasa. 

Tako Heidegger u predavanju O izvoru umjetničkog djela, pozivajući se na »temeljno iskustvo mišljenja u Sein und Zeit«, odlučnost (koja je u svojoj biti »pustiti-se-biti-pozvanim« Glasom) predočava na horizontu htijenja, ne međutim kao volju za nečim ni kao decidiranu akciju subjekta, nego kao »otvaranje Daseina iz obuzetosti u biću za otvorenost bitka«, odnosno kao iskustvo Glasa kao najvišeg shiftera i izvorne strukture transcendencije (Heidegger 2, str. 55.). A u Zur Seinsfrage dimenzija bitka je određena kao Zusammengehören von Ruf und Gehör, »uzajamno pripadanje zova i slušanja«, dakle opet kao iskustvo Glasa (Heidegger 4, str. 236.).

Ne iznenađuje stoga što, kao u svakom poimanju događaja jezika koje postavlja u Glas njegovo izvorno zbivanje i njegov negativni temelj, jezik i ovdje ostaje metafizički rascijepljen na dvije različite ravni: die Sage, kaza, izvorno i bezglasno kazivanje bitka koje, utoliko što se podudara sa samim zbivanjem jezika i otvaranjem svijeta, se pokazuje (zeigt sich), no ostaje neizrecivo za ljudski govor, i ljudski govor, »riječ smrtnika«, koja može samo odgovarati bezglasnom glasu bitka. Odnosom između dvije razine (zbivanje jezika i ono što je unutar njega kazano), ponovno, upravlja negativitet: sebe-pokazivanje kaze neimenljivo je za ljudski jezik (nema riječi za riječ samu, kaže se u predavanju o Georgeu, govor ne može izreći svoje zbivanje; Heidegger 3, str. 192.), on može samo odgovarati (ent-sprechen, od-govoriti) kazi svojim minućem, odvažujući se, kao riječ pjesnika, do one granice na kojoj se ispunja šutljivo iskustvo zbivanja jezika u Glasu i smrti (sie – pjesnici – wagen die Sprache; Heidegger 2, str 286.). Dvostrukost pokazivanja i označavanja u zapadnjačkom poimanju jezika tako potvrđuje svoje izvorno ontologijsko značenje.

Bibliografija poglavlja:
Heidegger, M.
1. Sein und Zeit, Tübingen 1972. (Halle, 1927.)
2. Holzwege, Frankfurt am Main 1950.
3. Unterwegs zur Sprache, Pfullingen 1967.
4. Wegmarken, Frankfurt am Main 1967.

  1.  Zašto Heidegger piše »u toj riječi Umgebung zbija se sve ono zagonetno živog bića«? U riječi Umgebung (okruživanje, optočivanje, obavijanje) trebamo čuti glagol geben, koji je za Heideggera jedini prikladan glagol za bitak: es gibt sein, daje se bitak. Ono što »se daje« unaokolo životinje jest bitak. Životinja je okružena bitkom; no upravo zbog toga ona je uvijek već vezana za to davanje, ne prekida ga, ne može nikada iskusiti ono Da, to jest zbivanje odnosno imanje-mjesta bitka i jezika. Čovjek je naprotiv ono Da, u jeziku iskušava dolazak (Ankunft) bitka. Ovaj Heideggerov ulomak treba se čitati uz Rilkeovu osmu Devinsku elegiju s kojom je u dijalogu. Ovdje se životinji, koja »svim očima vidi Otvoreno«, suprotstavlja čovjek, koji vidi samo »Svijet«; i dok je za životinju bitak »beskonačan« i »nepojmljen« i prebiva u »Nigdje bez ne«, čovjek može samo »biti nasuprot« u »Sudbi«.

Autor

Giorgio Agamben

Kategorije

Objave