Jezik i smrt. Seminar o mjestu negativiteta. Treći dan

J

Treći dan

Tu i ovo. Problem značenja zamjenica. Gramatika i logika. Zamjenice i transcendentia. Problem pokazivanja. Zamjenice kao shifters. Zbivanje jezika. Dimenzija značenja zamjenice i problem bitka. Shifters kao jezična struktura transcendencije.

Da i diese (kao there i this u engleskom jeziku, hic prilog mjesta i hic pokazna zamjenica u latinskom, no također i kao ci i questo u talijanskom) morfološki i etimološki su povezani. Oboje upućuju na isti korijen, koji u grčkom ima oblik τó, a u gotskom þa. S gledišta gramatike pripadaju zamjenicama (točnije pokaznim zamjenicama), gramatičkoj kategoriji čija je definicija oduvijek bila jedno od najprjepornijih pitanja u teoriji jezika. U svojoj refleksiji o dijelovima govora (μέρη τῆς λέξεως, Arist., Poet. 1456b, 20), grčka gramatička misao tek je kasno dospjela do izdvajanja zamjenica kao samostalne kategorije. Aristotel, kojega su Grci smatrali izumiteljem gramatike, razlikuje samo imenice (ὀνóματα) i glagole (ῥήματα) i klasificira sve druge riječi, koje nisu ni imenice ni glagoli, kao σύνδεςμοι (veznici, Ret. 1407a, 20). Stoici, koji su bili prvi koji su prepoznali, među σύνδεςμοι, autonomiju zamjenice (iako su je obrađivali zajedno s članom, što ne iznenađuje, s obzirom na to da je grčki član izvorno zamjenica), odredili su zamjenice kao ἄρϑρα δεικτικα (pokazni članovi). Tako je prvi put ustanovljen onaj karakter δεῖξις, pokazivanja (demonstratio, u prijevodu na latinski), koji će, sakupljen u Τέχνη γραμματική Dionizija Tračanina, stoljećima vrijediti kao posebna, određujuća značajka kategorije zamjenica. (Ne znamo je li se definicija gramatičara Tiraniona, koji zamjenice naziva σημειώσεις, odnosila na ovaj deiktički karakter zamjenice. Naziv ἀντωνύμια, od kojega potječe latinska riječ pronomen, pojavljuje se u gramatici Dionizija Tračanina.)

Tijekom svoga razvoja, gramatička refleksija antike povezala je gramatičke pojmove u užem smislu i logičke pojmove. Tako je spojila definicije nekih dijelova govora s Aristotelovom klasifikacijom λεγόμενα κατὰ μηδεμίαν συμπλοκήν, to jest s deset kategorija. Otvorimo li Gramatiku Dionizija Tračanina, vidimo da se definicija imena i njezino razlikovanje vlastitog imena (ἰδίοϛ λεγόμενον) i općeg (κοινῶς λεγόμενον), može, s jedne strane, dovesti u vezu s Aristotelovom odredbom iz Περὶ ἑρμηνείασ, a s druge, preko njezina oprimjeravanja, s Aristotelovom određenjem οὐσία (»κοινῶς μέν οἷον ἄνϑρωπος, ἰδίοϛ μέν οἷον Σωκράτες«).

(Isprepletanje gramatičkih i logičkih kategorija, koje se ovdje pojavljuje kao već dovršeno, nije, ipak, slučajno povezivanje, koje se može rasplesti tako kao da je, u određenoj točki, bilo spleteno. Kao što su antički gramatičari intuitivno morali znati, pripisujući početak gramatike Platonu i Aristotelu, gramatička i logička refleksija izvorno se uzajamno određuju i stoga ih nije moguće rastaviti. Heideggerov program »oslobađanja gramatike od logike« nije, u tom smislu, uistinu provediv, on bi istodobno morao biti »oslobađanje jezika od gramatike« i pretpostavljati kritiku tumačenja jezika koje je već sadržano u najelementarnijim gramatičkim kategorijama: pojmu »artikulacije« (ἄρϑρον), »slova « (γράμμα) i »dijela govora« (μέρος τοῦ λόγου). Te kategorije nisu zapravo ni logičke ni gramatičke, već omogućavaju svaku gramatiku i svaku logiku i, možda, svaku ἐπιστήμη uopće.)

Odlučujući događaj, u ovoj perspektivi, bio je povezivanje zamjenice sa sferom prve supstancije (πρώτη οὐσία), što je učinio aleksandrijski gramatičar iz II. stoljeća p. Kr., Apolonije Diskol. To povezivanje, koje je preuzeo Priscijan, najznačajniji latinski gramatičar kasne antike, koji je predavao u Konstantinopolu u drugoj polovici V. stoljeća (on piše da zamjenica »substantiam significat sine aliqua certa qualitate1«), bilo je od presudne važnosti za srednjovjekovnu logiku i teologiju i ne bismo ga smjeli zanemariti, želi li se razumjeti povlašteni položaj što ga zamjenica zauzima u povijesti srednjovjekovne i moderne misli. Ako je imenica bila dio govora koji je odgovarao Aristotelovoj kategoriji bivstva (drugog) i kakvoće (ποιόν) – ili, kazano terminologijom latinske gramatike, dio govora koji označava substantiam cum qualitate, to jest supstanciju određenu na neki način – zamjenica se, u odnosu na nju, nalazi takoreći još dalje, na granici mogućnosti jezika: ona označava substantia sine qualitate, čistu supstanciju u sebi, prije i onkraj svakog kvalitativnog određenja.

Na taj način dimenzija značenja zamjenice počela se, na neki način, podudarati s onom sferom čistog bitka koju su srednjovjekovna logika i teologija poistovjetile s dimenzijom značenja takozvanih  transcendentia: ens, unum, aliquid, bonum, verum. Ti pojmovi (čiji popis donekle odgovara Aristotelovim πολλαχῶς λεγόμενα i među kojima nalazimo dvije zamjenice, aliquid i unum, iako su  gramatičari antike raspravljali o njihovoj zamjeničkoj naravi) nazvani su »transcendentalije«, jer nemaju iznad sebe nikakav viši rod, koji bi ih mogao sadržavati i polazeći od kojeg bi mogle biti definirane: kao takve one su maxime scibilia, ono što se uvijek već spoznaje i izriče u svakom spoznatom ili imenovanom predmetu i onkraj čega se više ništa ne može priricati i znati. Tako, prva od transcendentia, ens, ne označava neki određeni predmet, već ono što se uvijek već poima u svakom predmetu koji se poima i pririče u svakom priricanju, riječima Tome Akvinskog: ”illud quod primum cadit sub apprehensione, cuius intellectus includitur in omnibus, quaecumque quis apprehendit2”. Što se tiče ostalih transcendentia, one su zamjenjive (convertuntur) s ens, zbog toga što popraćuju (concomitantur) svako biće ne dodajući mu ništa realno: unum, tako, označava svaku od deset kategorija u istoj mjeri, ukoliko, jednako kao i ens, označava ono što se uvijek već izriče u svakom iskazu samom činjenicom njegova izricanja.

Blizina zamjenice sferi transcendentia – fundamentalna za artikulaciju najvećih teoloških problema – u srednjovjekovnoj misli bitno određenje ipak će zadobiti razvojem pojma demonstratio. Preuzimajući pojam δεĩξις grčkih gramatičara spekulativni gramatičari srednjeg vijeka pokušavaju točnije odrediti status zamjenice u odnosu spram transcendentia. Dok transcendentalije označavaju predmet kao predmet u njegovoj općosti, zamjenica – kaže se – pokazuje, naprotiv, neodređenu bit, čisti bitak, koji je ipak odrediv posebnim činovima, čije su ispunjenje demonstratio i relatio. U gramatičkom tekstu iz XIII. stoljeća čitamo:

Pronomen est pars orationis significans per modum substantiae specificabilis per alterum unumqoudque… Quicumque hoc pronomen ego, vel tu, vel ille, vel quodcumque aliud audit, aliquid permanens apprehendit, non tamen ut distinctum est vel determinatum nec sub determinata apprehensione, sed ut determinabilis est sive distinguibile sive specificabile per alterum unumquodque, mediante tamen demonstratione vel relatione3. (Thurot, str. 172.)

Pokazivanje (ili u slučaju odnosne zamjenice odnošenje) dovršava i ispunjava značenje zamjenice i stoga joj je »konsupstancijalno« (str. 173.). Ukoliko istodobno sa-drži [con-tiene] poseban način označavanja i čin pokazivanja, zamjenica je dio govora u kojem se izvršava prijelaz od označavanja k pokazivanju: čisti bitak, substantia indeterminata, koji ona označava i koji je kao takav, u sebi, neoznačiv i neodrediv, postaje označiv i odrediv preko čina pokazivanja. Zbog toga su zamjenice bez činova pokazivanja – kako tvrde srednjovjekovni gramatičari naslanjajući se na Priscijanovu formulaciju – »ništavne i prazne«: 

Pronomina ergo, si carent demonstratione vel relatione, cassa sunt et vana, non quia in sua specie non remanerent, sed quia sine demonstratione et relatione, nihil certum et determinatum supponerent4. (Thurot, str. 175.)

Iz te povijesne perspektive možemo sada pobliže razmotriti onu tijesnu povezanost između zamjenice – »ovo« – i pokazivanja, koja Hegelu omogućuje transformaciju osjetilne izvjesnosti u dijalektički proces. 

No od čega se sastoji demonstratio koja ispunja značenje zamjenice? Kako je moguće da nešto takvo kao čisti bitak (οὐσία) može biti »pokazano«? (Već je Aristotel postavljajući problem δεῖξις τῆς οὐσίας  [δεῖξις della οὐσία] napisao: »neće se pokazati (οὐσία, τί ἐςτιν) opažanjem ili prstom«, Sec. An. 92b). 

Logičko-gramatičko mišljenje srednjeg vijeka (kao, recimo, Grammatica Speculativa Tome Erfurtskog koja je osnovom Heideggerove Habilitationschrift o Dunsu Skotu) razlikuje dvije vrste demonstratio: ona se može odnositi ili na osjetila (demonstratio ad sensum), u kojem slučaju označava ono što pokazuje (označavanje i pokazivanje tada se podudaraju: »hoc quod demonstrat, significat, ut ille curit5«) ili na razum (demonstratio ad intellectum), u kojem slučaju ne označava ono što pokazuje, nego nešto drugo (»hoc quod demonstrat non significat, sed aliud, ut haes herba crescit in horto meo, hic unum demonstratur et aliud significatur6«. Prema Tomi Erfurtskom ovo je također i modus significandi vlastitog imena: »ut si dicam, demonstrato Joanne, iste fuit Joannes, hic unum demonstratur et aliud in numeros significatur7«). Otkud potječe ovo aliud, ova drugost koja je u pitanju u demonstratio ad intellectum

Srednjovjekovni gramatičari shvatili su da imaju posla s dva različita stanja prisutnosti, jednom izvjesnom i neposrednom, i drugom, u koju se već uvijek uvukla vremenska diferencija, i koja je stoga nužno manje izvjesna. Prijelaz od pokazivanja k značenju ostaje, barem u ovom drugom slučaju, problematičan. Gramatičar iz XII. Stoljeća (Thurot, str. 175.) dospio je do predočavanja značenja zamjenice, pozivajući se na jedinstvo duše i tijela, kao sjedinjavanja modus significandi pokazivanja (koji je u zamjenici) s modus significandi imenovanog (što je u imenu označeno, qui est in nomine demonstrato). Pokazivanje, koje je u igri u zamjenici, ovdje se sastoji od sjedinjavanja dvaju načina označavanja; prema tome nije osjetilna, nego jezična činjenica. Modus tog jedinstva (izuzev nekoliko značajnih upućivanja na actus loquendi i prolatio vocis) ostaje isto tako taman i neodređen kao i jedinstvo duše i tijela. 

U intuitivnom shvaćanju kompleksne naravi pokazivanja i njegovog nužnog upućivanja na jezičnu dimenziju, srednjovjekovna misao osvijestila je problematiku prijelaza između označavanja i pokazivanja, ali ne uspijeva s njom izići nakraj. Moderna lingvistika napravila je odlučujući korak u tom smjeru (a, ipak, to je bilo moguće i zbog toga što se između logičko-gramatičke misli srednjeg vijeka i rođenja moderne lingvistike dogodio razvoj moderne filozofije, koja je od Descartesa preko Kanta do Husserla dobrim dijelom refleksija o statusu zamjenice Ja). 

Moderna lingvistika klasificira zamjenice kao »indikatore izjavljivanja« (Benveniste) ili shifters (Jakobson). Benveniste, u svojim raspravama o Naravi zamjenica i o Formalnom aparatu izjavljivanja, prepoznaje bitno obilježje zamjenica (kao i drugih indikatora izjavljivanja kao što su »ovdje«, »sada«, »danas«, »sutra« itd.) u njihovom upućivanju na instancu diskursa. Nemoguće je naime pronaći objektivni referent za ovu klasu riječi, čije se značenje može odrediti jedino preko odnošenja na instancu diskursa koja ih sadrži.

Koja je dakle »realnost« na koju se odnose ja ili ti? Jedino i isključivo »realnost diskursa«, koja je nešto vrlo svojevrsno. Ja možemo definirati samo u terminima »izričaja«, a ne u terminima »predmeta« kao što je slučaj s imeničnim znakom. Ja označava »osobu koja izriče sadašnju instancu diskursa koji sadrži ja«. To je po definiciji jedinstvena instanca, koja vrijedi samo u svojoj jedinstvenosti… To stalno i nužno odnošenje na instancu diskursa je obilježje koje povezuje s ja/ti čitav niz »indikatora«, koji po svom obliku i svojim kombinatornim sposobnostima pripadaju različitim klasama, jedni zamjenicama, drugi prilozima, drugi opet priložnim izričajima… Ovo će biti predmet označen pokazivanjem istovremenim sa sadašnjom instancom diskursa… ovdje i sad omeđuju prostornu i vremensku instancu koja je koekstenzivna i istovremena sa sadašnjom instancom diskursa koji sadrži ja… (Benveniste, I, str. 252. – 253.).

Samo zbog ovog upućivanja ima zapravo smisla govoriti o deiksis i »indikaciji«: 

Ničemu ne služi da se te riječi i zamjenice uopće definiraju pomoću deiksis, kao što se obično čini, ako se ne doda da je deiksis istovremena s instancom diskursa koja nosi indikator lica; iz te referencije demonstrativ dobiva svoj svaki put jedinstven i poseban karakter, koji je jedinstvo instance diskursa na koju se on odnosi. Bitan je dakle odnos između indikatora (lica, mjesta, vremena, pokazanog predmeta, itd.) i sadašnje instance diskursa. Jer čim se samim izrazom više ne ukazuje na odnos indikatora s jedinstvenom instancom koju on očituje, jezik poseže za nizom različitih riječi koje, jedna po jedna, odgovaraju prvima, no koje se više ne odnose na instancu diskursa, nego na realne predmete i na »povijesna« vremena i mjesta. Otuda proizlaze korelacije kao što su ja: on; ovdje: ondje; sad: onda; danas: istoga dana… (str. 253.). 

U toj perspektivi zamjenice se pokazuju – kao drugi indikatori i u razlici spram ostalih jezičnih znakova, koji se odnose na neku leksičku realnost – kao »prazni znakovi«, koji postaju puni čim ih govoritelj preuzme u instanci diskursa. Njihova uloga je ostvarivati »preobražaj jezika u diskurs« i omogućavati prijelaz od jezika na govor.

U ogledu objavljenom godinu nakon Benvenisteove rasprave, Jakobson, preuzimajući djelomično definiciju francuskog jezikoslovca, svrstava zamjenice u shifters, osobite gramatičke jedinice, sadržane u svakom kodu, koje se ne može odrediti izvan odnosa spram poruke. Razvijajući Peirceovo razlikovanje između simbola (koji se povezuje s predočenim predmetom na osnovi konvencionalnog pravila) i indeksa (koji je u egzistencijalnom odnosu s predmetom koji predstavlja) Jakobson definira shifters kao posebnu klasu znakova koja objedinjava dvije funkcije: »indeksni simboli« (indexical symbols):

Očit primjer… je lična zamjenica. Ja označava osobu koja izgovara ja. Tako, s jedne strane, znak ja ne može predstavljati svoj predmet, a da se s njime ne poveže »konvencionalnim pravilom«, i u različitim se kodovima, isto značenje dodjeljuje različitim riječima, kao što su I, ego, ich i ja. Prema tome ja je simbol. S druge strane znak ja ne može predstavljati svoj predmet, a da  ne »bude u egzistencijalnom odnosu« s tim predmetom: riječ ja koja označava osobu koja ju izriče u egzistencijalnom je odnosu s njezinim izricanjem, te stoga funkcionira kao indeks (Jakobson, str. 132.).

Ovdje se, kao i u Benvenistea, shifters pripisuje funkcija artikuliranja prijelaza između označavanja i pokazivanja, između jezika (koda) i govora (poruke); kao indeksni simboli oni svoje značenju u kodu mogu ispuniti samo deiktičkim upućivanjem na konkretnu instancu diskursa.

Ako je tomu tako, onda je ono što je logičko-gramatička misao srednjeg vijeka tek nazrela (u ideji središnjeg značenja actus loquentis i prolatio vocis za značenje zamjenice), ovdje jasno formulirano. Navlastito značenje zamjenica – kao shifters i indikatora izjavljivanja – neodvojivo je od upućivanja na instancu diskursa. Artikulacija – shifting – koju oni ostvaruju nije od ne-jezičnog k jezičnom (osjetilno pokazivanje), već od jezika k govoru. Deiksis, pokazivanje – koje je od antike ustanovljeno kao osobiti karakter zamjenica – ne pokazuje tek neimenovani predmet, već prije svega samu instancu diskursa. Mjesto koje pokazuje demonstratio i s kojega je jedino moguće svako drugo pokazivanje – je mjesto jezika i pokazivanje je kategorija putem koje se jezik odnosi na vlastito zbivanje. 

Pokušajmo preciznije odrediti sferu značenja koja se otvara u ovom upućivanju na instancu diskursa. Benveniste je definira pomoću pojma »izjavljivanja«. »Izjavljivanje je«, on piše, »aktiviranje jezika individualnim činom njegove uporabe.« Ono se, međutim, ne smije zamijeniti s jednostavnim činom govora: 

… treba obratiti pažnju na specifični uvjet izjavljivanja: ono je sâm čin proizvođenja izjave, ne teksta izjave… Taj je čin djelo govoritelja koji mobilizira jezik za vlastitu uporabu. Odnos između govoritelja i jezika određuje jezični karakter izjavljivanja (Benveniste 2, str. 80.). 

Sfera izjavljivanja obuhvaća, dakle, ono što se u svakom činu govora odnosi isključivo na njegovo zbivanje, na njegovu instancu, neovisno i prije od onoga što je u njemu izrečeno i označeno. Zamjenice i drugi indikatori izjavljivanja, prije nego što označavaju stvarne predmete, upućuju upravo na to da jezik ima mjesto. Oni tako omogućavaju, prije nego što se odnose na svijet značenja, odnošenje na sam događaj jezika, unutar kojega jedino nešto može biti označeno. 

Znanost o jeziku poima ovu dimenziju kao onu u kojoj se događa aktiviranje jezika, preobražaj jezika u govor. No u povijesti zapadne filozofije ova dimenzija, više od dvije tisuće godina, naziva se bitak, οὐσία. Ono što se uvijek već pokazuje u svakom činu govora (ἀνάγκη γὰρ ἐν τῷ ἑκάστου λόγῳ τὸν τῆς οὐσίας ἐνυπάρχειν, Met. 1028a, 36-37; »illud… cuis intellectus includitur in omnibus, quaecumque quis apprehendit«), ono na što se uvijek već, a da nije imenovano, ukazuje u svemu govorenju je, za filozofiju, bitak. Dimenzija značenja riječi »bitak«, čije vječito traženje i vječita besputnost (ἀεὶ ζητούμενον καί ἀεὶ ἀπορούμενον, Met., 1028b, 3) čine povijest metafizike, je ona zbivanja jezika, i metafizika je ono iskustvo jezika koje u svakom činu govora razabire [coglie] otvaranje ove dimenzije i koje je u svemu govorenju, prije svega, iskustvo »čuđenja« da jezik jest. Samo zbog toga što jezik omogućava, posredstvom shifters, odnošenje na vlastitu instancu, nešto takvo kao bitak i svijet otvara se mišljenju. Transcendencija bitka i svijeta – koju je srednjovjekovna logika pojmila u značenju transcendentia i koju Heidegger prepoznaje kao fundamentalnu strukturu bitka-u-svijetu – je transcendencija događaja jezika u odnosu na ono što je u njemu izrečeno i označeno; i shifters, koji u svakom činu govora pokazuju njegovu čistu instancu, konstituiraju (kao što je Kant savršeno razumio pripisavši Ja transcendentalni status) izvornu jezičnu strukturu transcendencije.

Ovo nam omogućava da s većom strogošću razumijemo smisao ontološke diferencije, koju Heidegger s pravom revindicira kao uvijek zaboravljeni temelj metafizike. Otvaranje ontološke dimenzije (bitak, svijet) odgovara čistom zbivanju jezika kao izvornom događaju, dok ontička dimenzija (bića, stvari) odgovara onom što je, u ovom otvaranju, izrečeno i označeno. Transcendencija bitka u odnosu na biće, svijeta u odnosu na stvar je prije svega transcendencija događaja jezika u odnosu na govor. I shifters, male riječi ovo, ovdje, ja, sada, pomoću kojih, u Fenomenologiji duha, osjetilna izvjesnost vjeruje da može neposredno ugrabiti svoju Meinung, uvijek su već uhvaćeni u tu transcendenciju, uvijek već pokazuju mjesto jezika.

Izvornik: Giorgio Agamben, Il linguaggio e la morte. Un seminario sul luogo della negatività, Terza edizione accresciuta, Torino: Einaudi, 2008. [1. izd. 1982.], str. 28-37.

Bibliografija poglavlja: 

BENVENISTE, É.

1. Problèmes de linguistique générale, vol. I, Paris, 1966.

2. Problèmes de linguistique générale, vol. II, Paris, 1974.

HEIDEGGER, M.

1. Sein und Zeit, 13. izd. Tübingen 1972., (1. izd. Halle 1927.).

JAKOBSON, R.

Shifters, verbal categories and the Russian verb, u: Selected Writings, II. Hag, 1971.

THUROT, C.

Extraits de divers manuscrits latins pour servir à l’histoire des doctrines grammaticales au Moyen-Âge, Paris, 1874.

  1. (Zamjenica) označava supstanciju bez neke određene kvalitete.
  2. Neko razumijevanje bitka uvijek je već zajedno s ostalim obuhvaćeno u svemu što netko shvaća na biću. (Prijevod: Heidegger, Sein und Zeit, str. 3.)
  3. Zamjenica je dio govora koji na način nečim drugim odredive supstancije označava bilo koje nešto… Tko god čuje zamjenicu »ja«, ili »ti«, ili »onaj« ili koju god drugu, pod tim shvaća nešto trajno, ne ipak kao nešto ograničeno ili (jasno) određeno niti određenim razumijevanjem, već kao odredivo utoliko što se može razlikovati ili precizirati nečim drugim, posredstvom pokazivanja ili odnosa.
  4. Stoga su zamjenice, ako im nedostaje pokazivanje ili odnošenje, neutemeljene i prazne, ne zato što što ne bi ustrajavale u svom načinu, nego jer bez pokazivanja i odnošenja ništa određeno i omeđeno ne podlažu (pod značenje).
  5. Ono što pokazuje, označava, na primjer »on trči«.
  6. Ono što pokazuje ne označava, nego nešto drugo, na primjer: »Ova biljka raste u mom vrtu«, ovdje se jedno pokazuje a drugo označava.
  7. Kao, na primjer, kad kažem, pokazujući na Ivana, »Ovo, ovo je bio Ivan«, ovdje se nešto pokazuje, a nešto drugo, u odnosu prema mnogostrukosti, označava.

Autor

Giorgio Agamben

Kategorije

Objave