Jezik i smrt. Seminar o mjestu negativiteta. Prvi dan

J

Dasein i smrt. Problem izvora negativiteta. Ono Ništa i ono Ne. Riječ Da-sein: biti-ono-tu. Negativitet tubitku dolazi iz samoga njegova tu. Čovjek kao čuvar mjesta ničega. Hegel i Heidegger.

Kao što je poznato, na odlučujućem mjestu Sein und Zeit (§§ 50-53), u pokušaju da otvori pristup k razumijevanju Daseina kao cjeline, Heidegger uvodi povezanost Daseina s njegovom smrću. Nasuprot svakodnevnom razumijevanju koje oduzima Daseinu njegovu smrt i nivelira umiranje »na neko događanje koje, doduše, pogađa Dasein, ali ne pripada nikome osobito« (Heidegger 1, str. 253), smrt kao kraj Daseina ovdje izlazi na vidjelo kao »najvlastitija, nerelacijska, sigurna i kao takva neodređena, nemimoilazna mogućnost Daseina« (str. 258). Dasein je po samoj svojoj strukturi bitak ka kraju, to jest k smrti i kao takav je uvijek već u odnosu s njom. »Bivstvujući k svojoj smrti, on faktički – i to stalno – umire, sve dok ne dođe do svog preminuća« (str. 259). Tako shvaćena smrt očito nije ona životinje, to jest nije puka biološka činjenica. Životinja, ono »samo-živeće« (Nur-lebende, str. 240) ne umire, nego prestaje živjeti.

Iskustvo smrti, koje je ovdje u pitanju, nasuprot tomu, poprima oblik »prethođenja« [»anticipazione«] u svoju mogućnost. Ovo prethođenje ipak nema neki pozitivan faktički sadržaj, »Daseinu ne daje ništa ‘što treba ostvariti’ i ništa što bi on mogao biti kao sama stvarnost« (str. 262). Ono je, prije, mogućnost nemogućnosti egzistencije uopće, prestanak »svakoga odnošenja prema…, svakoga egzistiranja«. Samo u čisto negativnom modusu bitka k smrti, u kojem iskušava najradikalniju nemogućnost, Dasein može pristupiti svojoj najsvojstvenijoj dimenziji i razumjeti se kao cjelovitost.

U sljedećim paragrafima, prethođenje u smrt, dotada razumljeno samo u njegovoj ontološkoj mogućnosti, posvjedočeno je i u svojim najkonkretnijim egzistencijalnim mogućnostima, u iskustvu glasa savjesti i krivnje/duga. Otvaranje te mogućnosti odvija se usporedno s otkrivanjem negativiteta koji skroz naskroz prožima Dasein i vlada njime. Naime, sukladno čisto negativnoj strukturi prethođenja u smrt, iskustvo vlastite najsvojstvenije mogućnosti podudara se, za Dasein, s iskustvom najskrajnjijeg negativiteta. Ako već iskustvo zova (Ruf) savjesti implicira negativni karakter, jer savjest, kada zove, ne kaže, strogo uzevši, ništa i »govori jedino i stalno u modusu šutnje« (str. 273.), otkrivanje »krivnje« Daseina koje se zbiva u tom šutljivom pozivu, ujedno je i objavljenje negativiteta (Nichtigkeit) koji izvorno pripada bitku Daseina

U ideji »kriv« leži karakter onog Ne (Nicht). Ako to »kriv« treba moći odrediti egzistenciju, onda time nastaje ontološki problem egzistencijalnog razjašnjavanja ne-karaktera tog Ne (den Nicht-Charakter dieses Nicht). […] Formalno egzistencijalnu ideju toga »kriv« mi stoga određujemo ovako: biti temeljem za jedan bitak koji je određen nekim Ne – to jest biti temeljem nekog negativiteta (Grundsein für ein durch ein Nicht bestimmtes Sein – das heißt Grundsein einer Nichtigkeit). […] Bivstvujući, Dasein je bačen, on nije sam sebe doveo u svoje Da. Bivstvujući, on je određen kao moći-biti koje pripada samom sebi, a ipak nije kao ono samo sebe dalo na usvajanje. […] Da on sam nije položio temelj – to počiva u njegovoj težini koju mu ugođaj (Stimmung) otkriva kao teret.

Budući temeljem, a to znači egzistirajući kao bačen, Dasein stalno zaostaje za svojim mogućnostima. On nikada nije egzistentno prije svojega temelja, nego svaki put samo iz njega i kao taj. Prema tome, biti temelj znači: polazeći od temelja nikada ne zagospodariti najvlastitijim bitkom. To Ne pripada egzistencijalnom smislu bačenosti. Budući temeljem, Dasein sâm jest neki negativitet sebe samoga. Negativitet (Nichtigkeit) nikako ne znači nenazočnost, nepostojanje, nego ona znači jedno Ne koje konstituira taj bitak Daseina, njegovu bačenost. […] 

Kako u strukturi bačenosti tako i u onoj nabačaja bitno leži jedan negativitet. I on je temelj za mogućnost negativiteta nesvojstvenog Daseina u propadanju (Verfallen), kao kakav on svaki put već oduvijek faktički jest. Briga je sama u svojoj biti skroz naskroz prožeta negativitetom (durch und durch von Nichtigkeit durchsetzt). Briga – bitak Daseina – kao bačeni nabačaj znači: (negativni) biti-temelj negativiteta. […] Negativitet se ne pojavljuje tek prigodno na Daseinu, da bi uz njega prianjao kao neka mračna kvaliteta koju bi on, dovoljno daleko uznapredovavši, mogao ukloniti. (str. 283-285). 

Polazeći od tog iskustva negativiteta, koje se pokazuje konstituivnim za Dasein u momentu u kojem on doseže svoju najsvojstveniju mogućnost, Heidegger propituje nedostatnost kategorija pomoću kojih su ga logika i ontologija, u povijesti zapadnjačke filozofije, pokušavale uzeti u obzir i, prema tome, postaviti problem ontološkog izvora (ontologische Ursprung) negativiteta:

Unatoč tomu, ontološki smisao ‘ne’-stva (Nichtheit) tog egzistencijalnog negativiteta još ostaje nejasan. Ali to vrijedi također i za ontološku bit onoga Ne uopće. Doduše, ontologija i logika su od tog Ne mnogo zahtijevale, pa su time i mjestimice učinile vidljivim njegove mogućnosti, a da njega samog nisu ontološki razotkrile. Ontologija je zatekla to Ne i njime se poslužila. A je li baš tako samo po sebi razumljivo da svako Ne znači neki negativum u smislu nekog nedostatka? Je li njegova pozitivnost iscrpljena u tome da ono konstituira »prijelaz«? Zašto se svaka dijalektika utječe negaciji, a da je sama dijalektički ne može utemeljiti niti je može makar i samo utvrditi kao problem? Je li uopće ikad problematiziran ontološki izvor negativiteta (Nichtheit) i je li se prije toga krenulo u potragu makar samo za uvjetima na temelju kojih se dade postaviti problem toga Ne, njegovog negativiteta i njihove mogućnosti? I gdje se to drugdje treba moći naći ako ne u tematskom razjašnjavanju smisla bitka uopće? (str. 285-286).

U okvirima Sein und Zeit, ta pitanja čini se ostaju bez odgovora. U predavanju Was ist Metaphysik?, dvije godine nakon Sein und Zeit, problem će biti iznova preuzet kao traganje za onim ništa (Nicths), izvornijim od onog ne i logičkog nijekanja, u perspektivi u kojoj će se pitanje o onom ništa pokazati kao metafizičko pitanje par excellance i Hegelova je teza o istovjetnosti čistog bitka i čistog ništa potvrđena u jednom još fundamentalnijem smislu.

Ne namjeravamo ovdje, zasad, postavljati pitanje je li Heidegger dao odgovor na problem izvora  negativiteta. U okvirima našeg istraživanja, sada nam je važnije okrenuti se onom negativitetu koji se, u Sein und Zeit, Daseinu otkriva u autentičnom iskustvu smrti. Vidjeli smo da taj negativitet ne dolazi neočekivano Daseinu, već prožima njegovu bit od početka; Dasein, štoviše, na radikalniji način udara u njega u momentu u kojem, bivstvujući k smrti, doseže svoju sigurnu i nezaobilaznu mogućnost. Sad se postavlja pitanje: odakle potječe ovaj izvorni negativitet koji uvijek već prožima Dasein? U paragrafu 53, u ocrtavanju značajki svojstvenog iskustva smrti, Heidegger piše da »se u prethođenju k neodređeno izvjesnoj smrti Dasein otvara za stalnu ugrozu koja proizlazi iz samoga njegova Da« (str. 265). Malo prije toga napisao je da je pojedinačenje koje smrt otkriva Daseinu samo način otvaranja onog Da za egzistenciju.

Želimo li odgovoriti na naše pitanje, moramo pomnije ispitati upravo ono određenje čovjeka kao Daseina koje čini izvorni temelj od kojeg polazi Heideggerovo mišljenje u Sein und Zeit i u prvom redu pitati o samom značenju riječi.

U paragrafu 28, u kojem započinje tematsku analizu Daseina kao onog biti-u-svijetu, Heidegger objašnjava termin Dasein kao biti-ono-Da [essere-il-Da]:

Biće koje bitno biva konstituirano onim biti-u-svijetu, jest i sámo svagda svoje Da. Prema prisnom značenju riječi, Da upućuje na »ovdje« i »tamo«. […] »Ovdje« i »tamo« su mogući samo u nekom Da, a to znači ako jest jedno biće koje je kao bitak onog Da otvorilo prostornost. To biće u svom najvlastitijem bitku ima karakter nezatvorenosti. Izraz »Da« znači tu bitnu otvorenost. […] Ontički slikovit govor o lumen naturale u čovjeku ne znači ništa drugo do egzistencijalno-ontološku strukturu tog bića, da ono jest na način da jest svoje Da. Ono je »prosvijetljeno«, kazuje: samo po sebi kao ono biti-u-svijetu rasvijetljeno, ne nekim drugim bićem nego tako da ono samo jest rasvjetljujuća čistina [radura illuminante] (Lichtung). […] Dasein donosi od sebe sa sobom (von Hause aus mit) svoje Da, lišen njega on ne samo da faktički nije, nego uopće nije biće te biti. Dasein jest svoja otvorenost (str. 132-133). 

U pismu Jeanu Beaufretu od 23. studenog 1945. Heidegger potkrepljuje taj bitni karakter onog Da. Ovdje se »riječ-ključ« Dasein objašnjava na sljedeći način:

Da-Sein je riječ koja je ključ mog mišljenja (ein Schlüsselwort meines Denkens) i zbog toga je također dovela do golemih nesporazuma. Da-sein ne znači za mene toliko »me voilà!« već, ako se smijem izraziti na jednom možda nemogućem francuskom, être-le-là. A le-là je upravo Ἀλήθεια: neskrivenost-otvorenost (Heidegger 2, str. 182).

Dasein znači dakle: biti-ono-Da. Ako se prihvati sada već uobičajen prijevod Dasein s tubitak [Esserci], tad bi se ovaj izraz trebalo razumjeti kao »biti-ono-tu« [essere-il-ci]. Ako je tomu tako, ako je biti svoje Da (svoje tu), ono što odlikuje Dasein (tubitak), to znači da se upravo u momentu kada, iskustvom smrti u najsvojstvenijem načinu, preuzima mogućnost biti ono Da, biti kod kuće na vlastitom mjestu, ono Da otkriva kao mjesto iz kojeg prijeti krajnji negativitet. Nešto je u maloj riječi Da, što ništi, što uvodi negaciju u ono biće – čovjeka – koje ima biti svoje Da. Negativitet Daseinu dolazi iz samoga njegova Da. No, tad pitamo, odakle izvire ništeća moć onog Da? Možemo li uistinu razumjeti izraz Dasein, biti-ono-Da, dokle god nemamo odgovor na to pitanje? Gdje je Da, ako je onaj koji se zadržava na njegovoj čistini (Lichtung), zbog toga sâm, »čuvar mjesta ničega« (Platzhalter des Nichts; Heidegger 3, str. 15)? I po čemu se razlikuje negativitet koji skroz naskroz prožima Dasein od onoga kojeg poznajemo iz povijesti moderne filozofije? 

Naime, na početku Fenomenologije duha negativitet proistječe iz analize riječce koja je morfološki i semantički srodna s Da: pokazne zamjenice diese (ovo). Kao što Heideggerovo mišljenje u Sein und Zeit započinje s biti-ono-Da (Dasein), tako se Hegelova Fenomenologija duha otvara s pokušajem osjetilne izvjesnosti »uzeti-ono-Diese« (das Diese nehmen). Postoji li možda analogija između iskustva smrti koje, u Sein und Zeit, otvara tubitku svojstvenu mogućnost biti svoje tu, svoje ovdje, i iskustva »uzeti Ovo« koje, na početku Fenomenologije, jamči da Hegelov diskurs počinje od onog ništa? Je li Heideggerovo postavljanje Daseina na početak – taj novi početak filozofije – s onu stranu kako srednjovjekovnog haecceitas tako i Ja modernog subjektivizma, doista također i s onu stranu hegelovskog subjekta, Geista kao das Negative?


Izvornik: Giorgio Agamben, Il linguaggio e la morte. Un seminario sul luogo della negativita, Terza edizione accresciuta, Torino: Einaudi, 2008. [1. izd. 1982.], str. 7-12.

Bibliografija poglavlja:

Heidegger, M.

1. Sein und Zeit, Tübingen 131972 (Halle 11927)2. Lettre à Monsieur Beaufret, u: Lettre sur’ l’hummanisme, texte allemand traduit et présenté par R. Munier, Paris 1964.3. Wegmarken, Frankfurt am Main, 1967.

Autor

Giorgio Agamben

Kategorije

Objave