Jezik i smrt. Seminar o mjestu negativiteta. Između trećeg i četvrtog dana

J

Ekskurs 2 (između trećeg i četvrtog dana)
Gramatika i teologija. Božje ime. Mistika i neimenljivo ime. 

U srednjovjekovnom mišljenju su gramatička i teološka refleksija tako čvrsto isprepletene, da se razmatranje problema najvišeg bitka ne može razumjeti, ako se ne uzme u obzir gramatičke kategorije. U tom je smislu teološko mišljenje, unatoč povremenim polemikama teologa o primjenjivanju gramatičkih metoda na svete tekstove (Donatum non sequimur), i gramatičko mišljenje, i Bog teologa je i Bog gramatičara.

Ta isprepletenost odnosi se napose na problem Božjeg imena ili, općenitije, na ono što teolozi određuju kao problem »prenošenja dijelova govora na Boga« (translatio partium declinabilium in divinam praedicationem).

Prema gramatičkim teorijama, ime označava, kao što smo vidjeli, substantia cum qualitate, odnosno supstanciju određenu na temelju neke kvalitete; no što se događa, pitaju se teolozi, kad se ime mora prenijeti na označavanje Božjeg bivstva, koje je čisti bitak? I koje može biti ime Boga, onoga koji je svoj bitak (Deus est suum esse)?

U Regulae theologicae Alaina iz Lillea pridijevanje imena božanskoj supstanciji opisuje se kao »postajanje zamjenicom« (pronominatur) i »gubljenje odrednice« (fit informe) imena:

Reg. XVII: Omne nomen, datum ex forma, dictum de forma, cadit a forma.
Cum omnem nomen secundum primam institutionem datum sit a proprietate, sive a forma… ad significandum divinam formam translatum, cadit a forma, ex qua datum est, et ita quaodammodo fit informe; pronominatur enim nomen, cum significat divinam usiam; meram enim significat substantiam; et cum videatur significare suam formam, sive qualitatem, non significat quidem, sed divinam formam, et cum dicitur: Deus iustus, vel bonus.1

Ako ime, kad se odnosi na božansku supstanciju, koja je čista supstancija i »najidealnija oblikovnica« [forma formalissima], gubi svoje značenje i ne označava više ništa (nihil significat, riječima Alberta Velikog), odnosno postaje zamjenicom (to jest prelazi od označavanja na pokazivanje), zamjenica, kad se kazuje o Bogu, gubi svoje »pokazivanje«:

Reg. XXXVI: Quotiescumque per pronomen demonstrativum de Deo fit sermo, cadit a demonstratione. 
Omnis enim demonstratio est aut ad sensum, aut ad intellectum; Deus autem nec sensu, quia incorporeus, nec intellectu, qui forma caret, comprehendi potest; potius enim quid non sit, quam quid sit intelligimus…2

Ipak ostenzivna funkcija zamjenice ovdje je sačuvana utjecanjem onom posebnom iskustvu riječi koje je vjera, mišljena kao mjesto pokazivanja koje nije ni osjetilno ni razumsko: »apud Donatum enim demonstratio fit ad intellectum, apud Deum vero demonstratio fit ad fidem«. 

Važno je primijetiti da se vjera ovdje određuje kao posebna dimenzija značenja, posebna »gramatika« pokazne zamjenice, čije se ostenzivno ispunjenje ne odnosi više na osjetila ili na um, već se događa jedino u instanci diskursa kao takvoj (fides ex auditu). 

U toj perspektivi, na temelju ulomka Svetog pisma (Exod. 3. 13) u kojem Bog, zapitan od Mojsija da mu otkrije svoje ime (»si dixerint mihi: quod est nomen eius? quid dicam eis«), odgovara: »sic dices eis: qui est misit me ad vos«, ime qui est, koje se sastoji od zamjenice i glagola biti, mišljeno je kao najprimjerenije i »apsolutno« Božje ime. U odlučujućem ulomku, Toma Akvinski određuje dimenziju značenja tog imena kao onu u kojoj se ne imenuje neko određeno biće, nego prema izrazu Ivana Damaščanina, »beskonačno i neodređeno more bivstovanja«: 

Ad quartum dicendum quod alia nomina dicunt esse secundum aliam rationem determinatam; sicut sapiens dicit aliquid esse; sed hoc nomen »qui est« dicit esse absolutum et non determinatum per aliquid additum; et ideo dicit Damascenus, quod non significat quid est Deus, sed significat quoddam pelagus substantiae infinitum, quasi non determinatum. Unde, quando in Deum procedimus per viam remotionis, primo negamus ab eo corporalia; et secundo etiam intellectualia, secundum quod inveniuntur in creaturis, ut bonitas et sapientia; et tunc remanet tantum in intellectu nostro, quia est, et nihil amplius: unde est sicut in quadam confusione. Ad ultimum autem etiam hoc ipsum esse, secundum quod est in creaturis, ad ipso removemus; et tunc remanet in quadam tenebra ignorantiae, secundum quam ignorantiam, quandum ad statum viae pertinent, optime Deo coniungimur, ut Dicit Dionysius. Et haec est quaedam caligo, in qua Deus habitare dicitur.3

U posljednjim riječima ovog ulomka čak je i najopćenitija dimenzija imena »qui est« prekoračena, čak se i neodređeni bitak uklanja, da bi se načinilo mjesta za čisti negativitet »tame gdje, kaže se, Bog prebiva«. Da bi se razumjela dimenzija značenja, koja je ovdje u pitanju, onkraj nejasnoće koja se obično pripisuje mističnoj teologiji (koja je, naprotiv, osobita, no savršeno koherentna gramatika), treba imati na umu da se, na ovoj krajnjoj granici ontologijske misli, gdje je dosegnuto – kao tama –sámo događanje [aver-luogo] bitka, kršćanska teološka misao spaja s mišlju hebrejske mistike o nomen tetragramatton kao tajnom i neizgovorivom Božjem imenu. »Adhuc magis proprium«, piše Toma Akvinski o tom imenu, »est Tetragrammaton, quod est impositum ad significandam ipsam Dei supstantiam incommunicabilem.«4

U hebrejskom, kao u svim semitskim jezicima, pisali su se samo suglasnici i Božje ime zapisivalo se tetragramom JHVH (iod, hé, waw, hé). Ne znamo koji su samoglasnici sudjelovali u izgovaranju imena, jer je Izraelcima, barem u posljednjim stoljećima njihove nacionalne opstojnosti, bilo strogo zabranjeno izgovarati ime Boga. U obredima se upotrebljavalo ime Adonaj, Gospodin, i to bez sumnje već prije prijevoda Sedamdesetorice, u kojem se nalazi isključivo ὁ Kύριος, Gospodin. Kada su masoreti u 6. stoljeću uveli znakove za samoglasnike u pismo, namjesto sada zaboravljenih prvotnih samoglasnika umetnuti su u tetragram oni imena Adonaj (koji kod hebreista renesanse tako poprima oblik Jehovah, uz ublaživanje prvog a).

Prema starom mističkom tumačenju – posvjedočenom već u Meistera Eckharta – ime od četiri slova poistovjećuje se s imenom qui est (ili qui sum):

Rursus… notandum quod Rabbi Moyses l I., c. 65, hoc verbum tractans: sum qui sum, videtur velle quod ipsum est nomen tetragramaton, aut proximum illi, quod est sanctum et separatum, quod scribitur et non legitur, et illum solum significat substantiam creatoris nudam et puram.5

Ono što je ovdje mišljeno kao najviše mistično iskustvo bitka i savršeno ime Boga (»gramatika« glagola biti o kojoj je riječ u mističnoj teologiji), je iskustvo značenja samog gramma, slova kao negacije i isključenja glasa (nommen innominabile, »koje se piše a ne čita«). Kao neimenljivo Božje ime gramma je posljednja i negativna dimenzija značenja, iskustvo ne više jezika, nego jezika samog, odnosno njegovog događanja [aver-luogo] u odstranjenju glasa. Čak i neizrecivo ima svoju »gramatiku«: štoviše, neizrecivo je samo dimenzija značenja gramma, slova kao posljednjeg, negativnog temelja ljudskog govora. 

Izvornik: Giorgio Agamben, Il linguaggio e la morte. Un seminario sul luogo della negatività, Terza edizione accresciuta, Torino: Einaudi, 2008. [1. izd. 1982.], str. 38-42.

  1. Pravilo XVII: Svako ime, dano na temelju odrednice, kazano po odrednici, otpada od odrednice. Budući da je svako ime, prema prethodnoj postavci, dano bilo prema vlastitosti bilo na temelju odrednice… kad se prenosi na označavanje božanske odrednice, otpada od odrednice, na temelju koje je dano – i tako na neki način ostaje bez odrednice. Ime, naime, postaje zamjenica, kad označava Božje jestvo; budući da označava čistu supstanciju. I kad se čini da ono označava njegovu odrednicu, ili svojstvo, zapravo ne označava njih, nego božansku odrednicu, kao kada se kaže: Bog je pravedan, ili dobar.
  2. Pravilo XXXVI: Kad god se nešto o Bogu kazuje pokaznom zamjenicom, ono gubi pokazivanje. Naime, svako pokazivanje je ili prema osjetilima ili prema umu; no Boga ne možemo spoznati niti osjetilima, jer je bestjelesan, niti umom, jer je bez odrednice; prema tome, više shvaćamo što on nije, nego što on jest.
  3. Uz četvrto treba kazati da druga imena iskazuju bitak na
    temelju nekog drugog određenja; tako ime »mudar« iskazuje neki tako
    određen bitak; no ovo ime »Onaj koji jest« iskazuje apsolutni bitak
    kojem nije pridodano nikakvo drugo određenje; stoga i Damaščanin kaže da
    ono ne označava ono što je Bog [Božje »što jest«], nego, takoreći, neko
    beskonačno i neodređeno more bivstvovanja. Zato, kad u Bogu napredujemo
    putem uklanjanja, prvo mu odričemo tjelesna imena i atribute, zatim one
    umne, u odnosu na način na koji se oni nalaze u stvorenjima, kao što su
    dobrota i mudrost, i tada ostaje u našem umu samo da Bog jest, i ništa
    više, i to kao u nekoj pomutnji. Naposljetku pak odstranjujemo od njega i
    sâm bitak, na način na koji je u stvorenjima, i on sada ostaje kao u
    nekoj tami neznanja, preko kojeg se, barem što se tiče zemaljskih
    uvjeta, najbolje sjedinjujemo s Bogom, kako kaže Dionizije. I to je neka
    tama gdje, kaže se, Bog obitava.] (Super I Sent. d. 8, q.I, a.I)
  4. Još je više vlastito (Božje ime) četveroslovlje koje se upotrebljava za označavanje samoga nepriopćivog Božjeg bivstva.
  5. Iznova… utvrdimo, kao što Rabbi Mojsije u prvoj knjizi, pogl. 65, govori o ovoj riječi: Ja sam koji jesam; izgleda da četveroslov znači samu tu riječ, ili nešto tomu slično, što je sveto i izdvojeno, što se piše a ne čita, i sȁmo ono označava golo i čisto bivstvo Stvoritelja.

Autor

Giorgio Agamben

Kategorije

Objave