Jezik i smrt. Seminar o mjestu negativiteta. Drugi dan

J

Eleusis. Hegel i neizrecivo. Likvidacija osjetilne izvjesnosti u prvom poglavlju Fenomenologije. Mi ne kazujemo ono što hoćemo kazati. Dijalektika ovoga. Eleuzinski misterij Fenomenologije. Svaka riječ kazuje neizrecivo. Ovo i inicijacija u negativno.

Eleusis.

Ha! sprängen jetzt die Pforten deines Heiligtums von selbst
O Ceres, die du in Eleusis throntest!
Begeistrung trunken fühlt’ ich jetzt
Die Schauer deiner Nähe,
Verstände deine Offenbarungen,
Ich deutete der Bilder hohen Sinn, vernähme
Die Hymnen bei der Götter Mahlen,
Die hohen Sprüche ihres Rats. – 


Doch deine Hallen sind verstummt, o Göttin!
Geflohen ist der Götter Kreis zurück in den Olymp
Von der geheiligten Altären,
Geflohn von den enthweihten Menschheit Grab
Der Unschuld Genius, der her sie zauberte! – 
Die Weisheit Deiner Priester schweigt; kein Ton der heil’gen Weihn

Hat sich zu uns gerettet – und vergebens sucht
Des Forschers Neugier mehr als Liebe
Zur Weisheit (sie besitzen die Sucher und
Verachten dich) – um sie zu meistern, graben sich nach Worten,
In die Dein hoher Sinn gepräget wär!
Vergebens! Etwa Staub und Asche erhaschsten sie,
Worein dein Leben ihnen ewig nimmer wiederkehrt.
Doch unter Moder und Entseeltem auch gefielen sich
Die ewig Toten! – die Genügsnamen – Umsonst – es blieb
Kein Zeichen deiner Feste, keines Bildes Spur.
Dem Sohn der Weihe war der hohen Lehren Fülle,

Des unaussprechlichen Gefüles Tiefe viel zu heilig.
Als daß er trockne Zeichen ihrer würdigte.
Schon der Gedanke faßt die Seele nicht,
Die außer Zeit und Raum in Ahndung der Unendlichkeit
Versunken, sich vergißt, und wieder zur Bewußtsein nun
Erwacht. Wer gar davon zu andern sprechen wollte,
Spräch er mit Engelzungen, fühlt’ der Worte Armut.
Ihm graut, das Heilige so klein gedacht,
Durch sie so klein gemacht zu haben, daß die Red’ ihm Sünde deucht
Und daß er lebend sich den Mund verschließt.
Was der Geweihte sich so selbst verbot, verbot ein weises
Gesetz den ärmern Geistern, das nicht kund zu tun, 
Was er in heil’ger nacht gesehn, gehört, gefühlt:
Das nicht den Bessern selbst auch ihres Unfugs Lärm
In seiner Andacht stört’, ihr hohler Wörterkram
Ihn auf das Heil’ge selbst erzürnen machte, dieses nicht
So in den Kot getreten würde, daß man dem
Gedächtnis gar es anvertraute, – daß es nicht
Zum Spielzeug und zur Ware des Sophisten,
Die er obolenweis verkaufte,
Zu des beredten Heuchlers Mantel oder gar 
Zur Rute schon des frohen Knaben, und so leer
Am Ende würde, daß es nur im Widerhall
Vom fremden Zungen seines Lebens Wurzel hätte.
Es trugen geizig deine Söhne, Göttin,
Nicht deine Ehr’ auf Gass’ und Markt, verwahrten sie
Im innern Heiligtum der Brust.
Drum lebtest du auf ihrem Munde nicht.
Ihre Leben ehrte dich. In ihren Taten lebst du noch.
Auch diese Nacht vernahm ich, heil’ge Gottheit, Dich,
Dich offenbart oft mir auch deiner Kinder Leben,
Dich ahn’ ich oft als Seele ihrer Taten!

Du bist der hohe Sinn, der treue Glauben,
Der, eine Gottheit, wenn auch alles untergeht, nicht wankt.

[Ah! sama od sebe sada se ruše vrata tvoga svetišta
O Cerero, ti kojoj u Eleuzini bijaše tron!
Pijan od zanosa sada
Drhtim od tvoje blizine,
Razumijem tvoje objave,
Tumačim uzvišeni smisao slika, čujem
Himne nedaleko božjih gozbi,
Duboke izrijeke s njihova vijeća. –

Ali tvoji su trijemovi zamukli, o boginjo!
Pobjegao je krug bogova natrag na Olimp
S posvećenih oltara, 
Pobjegao s groba profaniranoga čovječanstva
Genij nevinosti, koji ga je ovdje opčinio! –
Mudrost tvojih svećenika šuti; nijedan glas svetih inicijacija 
Nije se sačuvao za nas – i uzalud traga 
Znatiželja istraživača više od ljubavi 
Za mudrošću (nju posjeduju istraživači i preziru
Te) – da bi njome ovladali kopaju u potrazi za riječima
U koje je bio utisnut tvoj uzvišeni smisao!
Uzalud! Samo prah i pepeo grabe
U koje se tvoj život nikada više neće za njih vratiti.
Pa ipak u truleži i beživotnosti oni nalaze zadovoljstvo
Vječno mrtvi! – Skromni – Zalud – nije ostao 
Nijedan znak tvoga slavlja, nijedan slike trag.
Sinu inicijacije bila je punoća uzvišenog učenja,
Dubina neizrecivog osjećaja odveć sveta,
Da bi smatrao vrijednim njihove suhe znakove.
Već odavno misao ne dohvaća dušu,
Što potonula izvan vremena i prostora u ispaštanju beskonačnosti,
Zaboravlja se, a sada iznova za svijest 
Budi se. Onaj tko bi htio o tome govoriti drugima,
Govorio bi jezikom anđela, iskusio bi bijedu rijéčī.
Užasava se da je o svetom tako malo mislio,
Da ga je riječima učinio tako malim, da mu se govor čini kao grijeh
I za života zatvara usta.
Ono što inicirani tako sebi sam zabranjuje, zabranjuje mudri
Zakon siromašnijim duhovima, obznaniti
Ono što je vidio, čuo, osjetio u svetoj noći:
Da ono najbolje u njegovoj molitvi
Ne bi bilo remećeno njihovom galamom, prazne brbljarije 
Da ga ne ozlovolje spram svetog, da se ono ne
Vuče po blatu, već 
Da se povjeri pamćenju – da ono ne bi postalo
Igračka i roba sofista,
Koji bi ga prodao za obol,
Plašt rječitog licemjera ili pak
Šiba za veselog dječaka, i bilo na kraju
Tako prazno da bi samo u jeci
Stranih jezika imalo svoj životni korijen.
Tvoj sinovi, uzdržavajući se, o boginjo, 
Tvoju čast nisu pronosili ulicama i tržnicama, čuvahu je
U unutarnjem svetištu grudi.
Zbog toga nisi živjela na njihovim usnama.
Njihov život te je častio. I u njihovim činovima još živiš.
I ove noći, sveto božanstvo, ja sam te čuo. 
Često mi te otkrivaju životi tvoje djece,
Tebe slutim kao dušu njihovih činova!
Ti si uzvišeni smisao, istinsko vjerovanje,
Koje, božanstvo, kada sve se drugo ruši, stoji neuzdrmano.]

(Hegel 1, str. 231. – 233.)

Eleuzinski misterij, o kojemu je riječ u ovoj pjesmi, koju mladi Hegel u kolovozu 1796. posvećuje svom prijatelju Hölderlinu, ima za svoj predmet, kao i svaki misterij, neizrecivo. Uzalud će se dubinu ovog »neizrecivog osjećaja« tražiti u riječima i »suhim znakovima«. Onaj tko bi drugima htio otkriti neizrecivo, morao bi govoriti »jezikom anđela« ili, prije, iskusiti »bijedu riječi«. Pokuša li inicirani to učiniti, »govor mu se čini kao grijeh« i on »za života zatvara usta«. Ono što je u Eleuzini »vidio, čuo, osjetio u svetoj noći«, zabranjuje mu »mudri zakon« pronositi »ulicama i tržnicama« jer ono ne živi tek u »jeci stranih jezika«, već se čuva »u unutarnjem svetištu grudi«.

Okolnost da se filozof dijalektike i λόγος-a ovdje predstavlja kao čuvar eleuzinske šutnje i neizrecivog, običava se kao sporednu brzopleto odbacivati. Ova mladenačka poetska vježba – govori se – očito je napisana pod utjecajem prijatelja Hölderlina, pjesnika one Begeisterung koje se Hegel morao tako odlučno odreći deset godina kasnije. Ona predstavlja, za dvadesetšestogodišnjeg filozofa (koji je, međutim, već pročitao tekstove koji će na njega odlučujuće utjecati i upustio se u intenzivnu filozofsku korespondenciju sa Schellingom), tek epizodu, koja u kasnijem razvoju njegova mišljenja nije ostavila traga.

Suvišno je napominjati da takvim razmatranjima nedostaje najelementarnija hermeneutička korektnost, zbog toga što propuštaju ispitati upravo ono što bi za njih trebao biti problem, naime, unutarnji odnos između »misterija« Eleusisa i Hegelova mišljenja. Upravo zato što je neizrecivo u određenom trenutku za mladoga Hegela vitalan problem, način na koji je u kasnijem razvoju svoga mišljenja razriješio misterij, tim je više značajan i mora postati predmetom problematizirajućega razmatranja.

Stoga je važno primijetiti da eleuzinski misterij, neočekivano, po drugi put izranja u Hegelovu djelu, na početku Fenomenologije duha, koja čini prvi zaokruženi izraz njegova mišljenja, točnije rečeno u prvom poglavlju naslovljenom Die sinnliche Gevißheit oder das Diese und das Meinen (Osjetilna izvjesnost ili ovo i mnijenje). Međutim, značenje »misterija« Fenomenologije je, bar naizgled, protivno onom u pjesmi Eleusis.

U prvom poglavlju Fenomenologije, Hegelov je cilj, zapravo, likvidacija osjetilne izvjesnosti. Ta je likvidacija vođena pomoću analize ovoga (das Diese) i pokazivanja.

Konkretni sadržaj osjetilne izvjesnosti daje da se ono neposredno pojavljuje kao najbogatija spoznaja, štoviše kao spoznaja beskonačnog bogatstva. […] Osim toga pokazuje se ona kao najistinitija; jer još nije ništa ispustila iz predmeta, nego ga ima pred sobom u njegovoj cijeloj potpunosti. No ta se izvjesnost doista daje kao najapstraktnija i najsiromašnija istina. Ona o onome što zna kazuje samo: ono jest; i njezina istina sadrži samo bitak stvari; svijest je sa svoje strane u toj izvjesnosti samo kao čisto Ja; ili Ja jesam u tome [Ich bin darin] samo kao čisti ovaj i predmet isto tako samo kao čisto ovo (Dieses) (Hegel 2, str. 82.).

Ako se naime osjetilna izvjesnost upita o svojemu predmetu, postavljajući si pitanje: »što je to ovo?«, primorana je iskusiti da je ono što joj se činilo kao najkonkretnija istina jednostavno opće.

Nju samu [osjetilnu izvjesnost] dakle valja upitati: Što je to ovo? Uzmemo li ga u dvostrukom liku njegova bitka, kao ono sada i ono ovdje, onda će dijalektika koju ono po sebi posjeduje poprimiti jedan tako razumljivi oblik, kao što je to ovo samo. Na pitanje: što je ovo sada? odgovaramo dakle na primjer: to sada je noć. Da bismo ispitali istinu te osjetilne izvjesnosti, dostaje jednostavan pokus. Mi ćemo tu istinu zapisati; jedna istina ne može time što je napisana ništa izgubiti, a jednako tako ni time što je čuvamo. Pogledamo li sad, ovog podneva, tu napisanu istinu ponovno, morat ćemo reći da je postala prazna. 

Ovo sada koje je noć čuva se, tj. njime se postupa tako kakvim se izdaje, dakle kao nekim bićem (Seiendes); ono se međutim pokazuje naprotiv kao neko nebiće (Nichtseiendes). Ovo se samo sada doduše održava, ali kao takvo koje nije noć; isto se tako ono održava spram dana, koji to sada jest, kao nešto takvo što također nije dan, ili kao nešto negativno uopće. To sada što se održava stoga nije nešto neposredno nego je nešto posredovano, jer je ono kao nešto trajno što se održava određeno time, što ono drugo, naime dan i noć, nije. Pritom je ono upravo još tako jednostavno kao i prije, sada, i u toj jednostavnosti ravnodušno spram onoga što mu pridolazi (bei ihm herspielt); iako ni dan ni noć nisu njegov bitak, ipak je ono također i dan i noć; njega taj njegov drugobitak uopće ne aficira. Takvu jednu jednostavnost, koja pomoću negacije nije ni ovo ni ono, koja je neko ne-ovo, a isto je tako i ravnodušna je li ovo ili ono, nazivamo nečim svemu zajedničkim odnosno općim (Allgemeines); to opće je, dakle, ustvari istina osjetilne izvjesnosti.

Kao nešto opće izražavamo (sprechen … aus) i ono osjetilno; ono što kažemo, jest: ovo, tj. ono opće ovo, ili ono jest (es ist); tj. bitak uopće. Mi sebi pritom naravno ne predstavljamo (stellen … vor) ono opće ovo ili bitak uopće, ali mi izražavamo ono opće; ili mi naprosto ne govorimo onako kao što u toj osjetilnoj izvjesnosti mislimo (meinen). No jezik je, kao što vidimo, ono istinitije; u njemu mi sami opovrgavamo svoje mnijenje (unsere Meinung); a kako je ono opće istina osjetilne izvjesnosti, a jezik izražava samo tu istinu, to uopće nije moguće da bismo ikada mogli izreći (sagen) neki osjetilni bitak, što ga hoćemo reći (meinen) [vogliamo-dire].

(Imajmo na umu ovaj posljednji odlomak, zbog toga što je u njemu već ocrtano ono što je Hegel naumio provesti u prvom poglavlju Fenomenologije: razrješenje neizrecivog osjetilne izvjesnosti u jeziku. Pokušati izreći osjetilnu izvjesnost znači, za Hegela, iskusiti da je nemoguće kazati ono što hoćemo kazati, ali to nije, kao u pjesmi Eleusis, zbog nesposobnosti jezika da izrazi neizrecivo (naime zbog »siromaštva riječi« i »suhih znakova«), već upravo zbog toga što je ono opće istina osjetilne izvjesnosti i upravo tu istinu jezik savršeno izriče.) 

Čim, naime, osjetilna izvjesnost pokuša izići iz sebe i pokazati (zeigen) ono što hoće kazati, mora nužno iskusiti da je ono što je vjerovala da može neposredno ščepati gestom pokazivanja, zapravo proces posredovanja, štoviše istinita i prava dijalektika koja kao takva uvijek već u sebi sadrži negaciju:

Pokazuje se to sada, ovo sada, sada; ono je već prestalo biti dok se pokazuje; ono sada što jest je jedno drugo od pokazanog, i mi vidimo da ono sada jest upravo time, što jest tako da više ne bude. To sada, kako se ono nama pokazuje, jest nešto bivše (gewesenes), i to je njegova istina; ono nema istine bitka. Istinito je dakle ipak to, da je ono bilo. Ali ono što je bilo, nije ustvari nikakvo biće (was gewesen ist, ist in der Tat kein Wesen); ono nije, a radilo se o bitku.

Vidimo dakle da je pokazivanje sȁmo neko kretanje čiji je tijek sljedeći: 1. Ja pokazujem to sada, za koje se tvrdi da je istinito; ja ga međutim pokazujem kao ono što je bilo ili kao ono što je ukinuto (Aufgehobenes), ukidam prvu istinu i 2. To sada tvrdim kao drugu istinu, da je ono bilo i da je ukinuto. 3. Ali ono što je bilo nije; ja ukidam bilost i ukinutost, tj. tu drugu istinu, negiram time negaciju onog sada i vraćam se tako prvoj tvrdnji da ono sada jest (str. 88. – 89.).

Pokazati nešto, htjeti dokučiti ovo u pokazivanju (das Diese nehmen, reći će Hegel malo dalje), stoga znači samo iskusiti da je osjetilna izvjesnost uistinu dijalektički proces negiranja i posredovanja, odnosno, da je »prirodna svijest« (das natürliche Bewußtsein), koja bi se htjela postaviti na početak kao ono apsolutno, uistinu uvijek već »povijest« (Geschichte, str. 90.).

Na ovome mjestu Fenomenologije duha Hegel iznova priziva »eleuzinski misterij« koji je opjevao deset godina ranije u pjesmi za Hölderlina: 

Onima koji tvrde istinu i izvjesnost realnosti osjetilnih predmeta može se reći da ih valja poslati natrag u najnižu školu mudrosti, u stare eleuzinske misterije Cerere i Bakha, i da prvo imaju naučiti tajnu jedenja kruha i pijenja vina; jer onaj koji je u te tajne upućen dospijeva ne samo do dvojenja (zum Zweifel) u bitak osjetilnih stvari, već i do zdvajanja (zur Verzweiflung) nad njim, pa djelomice sâm dovršava u njima njihovu ništavnost, a djelomice gleda kako je one dovršavaju. Ni životinje nisu isključene iz te mudrosti, nego naprotiv pokazuju da su u nju najdublje upućene; jer one ne zastaju pred osjetilnim stvarima kao po sebi postojećima, nego očajavajući zbog te realnosti i u potpunoj izvjesnosti njihove ništavnosti, dohvaćaju ih se bez daljnjega i proždiru ih; i cijela priroda poput njih slavi te otkrivene misterije koji poučavaju o tome, što je istina osjetilnih stvari (str. 91.).

Što se u iskustvu misterija, u usporedbi s pjesmom Eleusis, promijenilo? Zašto Hegel ponovno uvodi u igru eleuzinsku mudrost? Može li se reći da se Hegel ovdje naprosto odrekao eleuzinskog neizrecivog, da nije održao zavjet neizrecivosti koji je tako gorljivo izrekao u mladenačkoj himni? Nipošto. Može se, naprotiv, reći da jezik ovdje čuva neizrecivo daleko brižljivije nego što to čini šutnja upućenika, koji prezire »suhe znakove« i »za života zatvara usta«. Hegel, naime, piše da oni koji zastupaju primat osjetilne izvjesnosti,

hoće kazati ovaj komad papira, na kojem ja ovo pišem ili sam štoviše pisao; ali ne kažu ono što hoće reći (was sie meinen, sagen sie nicht). Kad bi oni stvarno htjeli kazati ovaj komad papira, što ga hoće reći, a oni su to htjeli kazati (Wenn sie wirklich dieses Stück Papier, das sie meinen, sagen wollten, und sie Wollten sagen), tad je to nemoguće, jer je ono osjetilno ovo što se hoće kazati, nedohvatljivo za jezik koji pripada svijesti, onome po sebi općem. Tijekom pokušaja da ga se zbiljski kaže ono bi se stoga rastvorilo; oni koji bi njegovo opisivanje započeli, ne bi ga mogli dovršiti, nego bi ga morali prepustiti drugima, koji bi napokon i sami priznali da govore o nekoj stvari koja nije (str. 91. ich war, uzimam kao).

Ono što je neizrecivo za jezik, nije prema tome ništa drugo do sámo ono htjeti-kazati, Meinung, koje kao takvo nužno ostaje neizrečeno u svemu govorenju; no to neizrečeno, po sebi je jednostavno ono negativno i opće, i tek prepoznajući ga kao takvo u njegovoj istini, jezik ga izriče kao ono što jest i »uzima ga kao istinito«. 

Želim li pak jeziku, koji ima božansku narav da neposredno preokreće mnijenje, da ga pretvara u nešto drugo i tako mu ne da da uopće dođe do riječi, pomoći tako da pokažem ovaj komad papira, tad doznajem što je istina osjetilne izvjesnosti: ja ga pokazujem kao ovo ovdje, što je ovdje drugih ovdje ili po sebi samom jednostavan skup mnogih ovdje, tj. nešto opće; ja ga uzimam tako kakvo uistinu jest, pa umjesto da znam nešto neposredno, ja ga opažam (nehme ich war, uzimam kao istinito) (str. 92.). 

»Eleuzinski misterij« nema prema tome drugi sadržaj do ovaj: iskusiti onaj negativitet koji uvijek već prianja uz svako htjeti-reći, uz svaku Meinung neke osjetilne izvjesnosti. Inicirani se ovdje uči ne kazati ono što hoće kazati, a da ne mora zato zašutjeti kao u pjesmi Eleusis ili iskusiti »bijedu riječi«. Kao što životinja čuva istinu osjetilnih stvari proždirući ih, to jest prepoznajući ih kao ništa, tako i jezik čuva ono neizrecivo kazujući ga, to jest uzimajući ga u njegovu negativitetu. »Mudri zakon« eleuzinske božice koji je, u himni iz mladosti, upućeniku zabranjivao riječima otkriti ono što je za noći »vidio, čuo, osjetio«, sada je na sebe preuzeo sam jezik, koji ima »božansku narav« ne dopustiti mnijenju da dođe do riječi. Eleuzinski misterij Fenomenologije je, prema tome, isti misterij kao i onaj pjesme Eleusis: no sada je jezik uhvatio u sebe moć tišine i ono što se javlja kao neizreciva »dubina« može se – kao negativno – očuvati u srcu same riječi. Preuzimajući aksiom Nikole Kuzanskog, moglo bi se kazati Omnis locutio ineffabile fatur, sve govorenje kazuje neizrecivo, kazuje ga, to jest pokazuje ga kao ono što jest: neka Nichtigkeit, neko ništa. Istinska pietas prema neizrecivom pripada dakle jeziku, ne samo šutnji ili brbljanju prirodne svijesti koja »ne zna što govori«. Pozivajući se na eleuzinski misterij, Fenomenologija duha počinje s ponovnim preuzimanjem (Wahrenehmung, uzimanjem kao istinito) mistične šutnje: kao što se kaže u jednom odlomku iz Predgovora, koji bi se trebao pomno promišljati, mistična ekstaza, u svojoj mutnoći, nije bila »ustvari ništa drugo do čisti pojam (der Reine Begriff)« (str. 66.). 

(S pravom je Kojève stoga mogao reći da: »ishodišna točka Hegelova sistema odgovara onoj točki koja u predhegelovskim sistemima nužno vodi u šutnju ili u proturječni diskurs« (Kojève 1, str. 18. mnogostrukost u svome). Osobitost Hegelova sistema je da – pomoću moći negativnog – ta točka ne dovodi više do prekida ni do skoka u neizrecivo. Sve vrijeme na djelu je pojam, u svakom momentu diskursa puše negativni dah Geista, sa svakom riječi kazuje se neizrecivost mnijenja, pokazujući ga u njegovom negativitetu. Zbog toga je, kako primjećuje Kojève, točka s koje počinje Hegelov sistem dvostruka, u smislu da je, istodobno, ishodište i cilj, i može se, k tomu, postaviti po volji bilo gdje u diskursu.)

Ono što se uči u eleuzinskoj »osnovnoj školi« je, dakle, moć negativnog, koju jezik čuva u sebi. Moguće je »uzeti ovo« samo ako se iskusilo da je značenje ovoga, ustvari, ne-ovo, koje ono sadrži, to jest bitni negativitet koji ga karakterizira. I samo Wahrenehmung, koja u potpunosti dovršava to iskustvo, pripada – piše Hegel – »bogatstvo osjetilnog znanja« jer jedino ona »ima negaciju (hat die Negation), razliku i mnogostrukost u svome bitku « (str. 94.).  Zapravo Hegel u vezi s Wahrenehmung ovoga prvi put potanko razjašnjava, u tekstu Fenomenologije, dijalektičko značenje pojma Aufhebung

Ovo je dakle postavljeno kao ne-ovo ili kao ukinuto (aufgehoben), i stoga nije ništa, nego određeno ništa ili ništa nekog sadržaja, naime ovoga. Ono je osjetilno time sámo još prisutno, ali ne kako bi ono trebalo biti u neposrednoj izvjesnosti, kao ono mnijeto pojedinačno, nego kao opće ili kao ono što se određuje kao svojstvo. Ukidanje (das Aufheben) prikazuje svoje istinsko dvostruko značenje, koje smo vidjeli na onom negativnom: ono je negiranje i ujedno očuvanje, ono ništa, kao ništa ovoga, čuva neposrednost i sámo je osjetilno, ali kao opća neposrednost.

Vratimo li se sada problemu koji je potakao naše čitanje Hegelova teksta, možemo kazati da eleuzinski misterij, s mudrošću kojeg se otvara Fenomenologija, za sadržaj ima iskustvo Nichtigkeit, negativiteta, koji se u momentu u kojem osjetilna izvjesnost pokuša »uzeti ovo« (das Diese nehmen, str. 93.), pokazuje kao ono što je od nje neodvojivo; isto se tako, u Bitku i vremenu, negativitet – koji ga uvijek već prožima – otkriva Daseinu tad kada je, u iskustvu onog »misterija« koji je bitak k smrti, na autentičan način svoje Da. Biti-ono-Da, uzeti-ono-Diese: je li sličnost ova dva izraza i njihova zajednička sveza s negativitetom samo slučajnost, ili se u njoj krije zajedničkost koja još ostaje za ispitati? Što je to, u Da kao i u Diese, što ima moć uvesti – inicirati – čovjeka u negativitet? I prije svega, što znače ove dvije riječce? Što znači biti-ono-tu, uzeti ovo? To je ono što sad moramo pokušati razjasniti.

Izvornik: Giorgio Agamben, Il linguaggio e la morte. Un seminario sul luogo della negativita, Terza edizione accresciuta, Torino: Einaudi, 2008. [1. izd. 1982.], str. 13. -23.

Bibliografija poglavlja:
Hegel, G. W. F.
1. Werke in zwanzig Bänden, Frankfurt am Main 1971, Band I: Frühe schriften.
2. Werke cit., Band III: Phänomenologie des Geistes.
Kojeve, A.
Kant, Paris 1973.

Autor

Giorgio Agamben

Kategorije

Objave