Revolucija i sloboda

R

… danas ću vam govoriti prije svega o revoluciji. O demokraciji ću vam govoriti neki drugi dan, na primjer na fašnik… ili bolje, iz obzira spram vjerskih navada gospodina Schumanna i pokorâ koje nas čekaju (univerzalna korizma), na pepelnicu. Svijet je poprilično natrpan pepelom. Pepelnica bi mogla biti blagdan koji se slavi u cijelome svijetu.

                                                                                   Sorbona, 7. veljače 1947.

Riječ revolucija za nas Francuze još ne pripada tehničkom rječniku, ona nije tehničareva riječ. Mi smatramo da je revolucija lom. Revolucija je nešto apsolutno. Ona koju iščekujemo bit će poduzeta protiv cjelokupnog sistema ili je uopće neće biti. Kažem sistem da ne bih kazao civilizacija, jer sve se jasnije pokazuje da sistem kakav nam se predočuje (ili, točnije, koji nas postupno usisava) nije civilizacija, nego totalitarna i koncentraciona organizacija svijeta koja je takoreći s leđa zaskočila ljudsku civilizaciju, okoristivši se najvećom krizom u povijesti čovječanstva, čiji se dvostruki materijalni i duhovni vid može opisati na sljedeći način: poklapanje razduhovljenja čovjeka s okupacijom civilizacije od strojeva, nenadana invazija strojeva na raskršćanjenu, razduhovljenu Europu, sposobnu žrtvovati, gotovo bez borbe, praktičnoj inteligenciji i njezinoj brutalnoj učinkovitosti, čudovišno hipertrofiranoj praktičnoj inteligenciji, sve druge, više oblike djelatnosti duha.    

Tvrdim da je ta organizacija bila totalitarna i koncentraciona od samoga početka, čak i kad se skrivala pod krinkom i imenom slobode, jer liberalizam je čovjeka podčinio ekonomiji da bi se država – ili ona vrsta parazita koja se i dalje usuđuje nazivati tim imenom – mogla u odgovarajućem trenutku dočepati i čovjeka i ekonomije, s kapitalizmom trustova koji utire put trustu nad trustovima, vrhunskome trustu bez premca: obožanstvenjenoj tehniziranoj državi, Bogu svijeta bez Boga, kao što sam napisao još 1930. u Grande Peur des bien-pensants, čiji je zadnji čin odigran u Vichyju.     

Liberalizam je tako utro put marksizmu. Veliki liberalni tehničari, koji su tako mirne duše žrtvovali milijune ljudskih života liberalnoj tehnici, danas ne bi s ništa manjim mirom u duši žrtvovali druge milijune ljudskih života drukčijoj tehnici, ali u ime istoga mita. Da, nepokolebljivo vjerujem da bi liberalni tehničari 1830. danas bili marksistički tehničari, i da uspiju u svome naumu bilo bi im potrebno samo malo promijeniti rječnik. Njihovo temeljno shvaćanje čovjeka ostalo bi isto: čovjek, životinja na putu progresivnog razvitka. Jer ja tako postavljam problem, kao što ga romanopisac mora postaviti: fućka mi se za tehnike, ja vidim čovjeka. Dobro na primjer vidim proletera iz 1830.; ne tražim ga u statistikama. Nitko me neće uvjeriti da je taj proleter podvrgnut jezivoj diktaturi zakona ponude i potražnje jednostavno zbog neznanja ili kukavičluka. Čovjek iz 1830. nije bio ništa veća kukavica od dvanaestostoljetnog kmeta, kojeg bi nam sitni intelektualci željeli prikazati kao nekog tko sa šeširom u ruci puzi pred gospodarom predstavljajući mu svoju ženu i kćer, jer se boji (zaboga, stavite se na njegovo mjesto!) da bi mogao biti odbijen i prisiljen poduzeti nešto na svoju ruku. Kada se radnik 1830. pomirio s time da će skapati od gladi, to je bilo zbog toga što su mu utuvili u glavu da će skapati zaradi napretka. Skapavao je u korist mehaničkog napretka, mehaničkog raja, i u ime tog raja sada je spreman prisiliti druge da skapavaju. Možda se promijenilo glazbalo, ali pjesma je ostala ista!

Nisam došao ovamo da naučavam što bilo. Ne obraćam se elitama. Elita mi je navrh glave. Ili, točnije rečeno: obraćam se elitama, ali kao skroman glasnogovornik milijuna čestitih ljudi koje dobro poznajem, jer sam jedan od njih. Jedan sam od njih, nitko me ne može uvjeriti u suprotno, jedan sam od tih prosječnih ljudi. Ali pripadam vrsti prosječnih ljudi koja je sve rjeđa, jer ja sam prosječan čovjek koji je ostao slobodan, prosječan čovjek kojeg propaganda još nije naučila da pleše kako mu se svira. Tehničar ulijeva strah prosječnom čovjeku: prosječni je čovjek pred tehničarem poput dresiranog psa pred dreserom. Ali ja nisam dresiran, samo stojim na svojim nogama. Ja sam čovjek koji stoji na svojim nogama! Ne želim govoriti u ime glasača. Glasači su dresirani za cirkus. Oh, ima više cirkusa! Najveći cirkus Francuske jučer je nosio jedno, danas nosi drugo ime. Svejedno… Glasači su dresirani za cirkus. No, u svakom glasaču postoji – ako se ne varam – i čovjek. E, pa, ja govorim u ime tog čovjeka, ili barem onoga što ste od njega ostavili. Bolje poznajem ljude nego tehničare, jer dreser poznaje samo dvije stvari u životinji koju dresira: njezin strah i njezinu glad. Poznajem ljude bolje nego oni. Udahnuo sam im život u svojim knjigama, a kad bi tehničari, tako sigurni u sebe, pokušali učiniti isto, proizveli bi uglavnom budalaštine.

Oh, ne tvrdim da se oni umiju samo služiti ljudima. Među njima ima i onih koji misle da vole ljude, ali oni vole u njima sebe same, ideju za koju su ih uvijek spremni žrtvovati. Dolazite pred čovjeka s vašim tehnikama, vašim statistikama, vašim testovima i svim psihološkim mjernim instrumentima, kao što neki drugi tehničari dolaze pred Baudelaireovu pjesmu. I kad su obavili svoj posao, sirote budale, naiđe petnaestogodišnji mladić, koji je možda pao na maturi, ali koji je od neba primio božanstveni dar poezije. Otvara oči, gleda i u trenu se božanstvena pjesma koju su cjepidlake isjeckale na komadiće čudesno sabire i počinje pjevati za svojega prijatelja.   

Pomišljam, s tugom, na onu Kristovu riječ, tako tajanstvenu, tako potresnu: “U taj čas, hoću li imati prijatelja među vama?” Čas vjerojatno nije daleko kada će čovječanstvo, postavši pasivnim objektom svih laboratorijskih eksperimenata, poput bezazelene životinje u rukama vivisektora, nailaziti na čitavo mnoštvo spasitelja krvavih ruku, a nigdje na prijatelja!

Čovječanstvo je dosad bilo žrtvom mnogih eksperimenata, ali ti su eksperimenti nekoć bili empirijski, zgodimični, i često su proturječili jedni drugima. Ovo je prvi put da ono ulazi u nevjerojatno opremljen laboratorij, opskrbljen svim resursima tehnike i iz kojeg bi moglo izići zauvijek osakaćeno. U tome slučaju, kirurzi će obrisati ruke u svoju crvenu kutu i riješit će se brige jednom zauvijek. Želim vidjeti što taj laboratorij zapravo jest. Kirurzi tvrde da znaju što čine. Ali znaju li što imaju pred očima, polegnuto pred sobom na svojem operacijskom stolu? Što ako čovjek nije ono što misle da jest? Što ako se njihovo shvaćanje čovjeka jednog dana pokaže pogrešnim ili nepotpunim? Oni ga na primjer smatraju djelatnom životinjom, podčinjenom determinizmu stvarî, ali koja je istovremeno beskrajno usavršiva. Ali što ako je čovjek doista stvoren na sliku Božju? Ako u njemu postoji neki djelić, ma koliko malen bio, slobode, čime će onda rezultirati njihovi eksperimenti ako ne sakaćenjem vitalnog organa? Ako u čovjeku postoji taj princip samouništenja, ta nedokučiva mržnja prema sebi koju mi zovemo istočni grijeh, i koja nije promakla ni tehničarima, jer ona objašnjava sva strahovita razočaranja povijesti? Oni je doduše ne pripisuju čovjeku, nego lošoj organizaciji svijeta. Ali što ako su se prevarili? Ako je nepravda u čovjeku i ako je sve prinude samo čine sve kobnijom? Ako se čovjek može ostvariti samo u Bogu? Ako škakljiva operacija amputiranja njegova božanskog dijela – ili sustavnog atrofiranja tog dijela dok ne otpadne zakržljao kao organ u kojem je nestalo dotoka krvi – za posljedicu ima pretvaranje čovjeka u divlju zvijer? Ili, što je možda još gore, u zauvijek ukroćenu zvijer, domaću životinju? Ili čak jednostavno u abnormalno, pošandrcalo biće?

Mehanizacija možda nije samo ekonomsko i društveno zastranjenje. Možda je ona i čovjekov porok usporediv s heroinom ili morfijem, i možda očituje isto psihičko propadanje, dvostruki defekt imaginacije i volje. Kod toksikomana nije abnormalno ponajprije to što uzima otrov, nego što osjeća potrebu da ga uzme, da se oda tom nastranom obliku bijega, bijega od vlastite osobnosti, kao što kradljivac bježi iz stana u koji je upravo provalio. Nikakva dezintoksikacija neće moći izliječiti tog nesretnika od njegove laži, pomiriti ga s njime samim. Znam da se ta analogija mnogima može učiniti apsurdnom. Ali meni nije ni nakraj pameti da bacam anatemu na strojeve. Ako je svijet u opasnosti da umre od svoje mašinerije, kao toksikoman od svoga omiljenog otrova, to je stoga što moderni čovjek zahtijeva od strojeva, mada se to ne usuđuje reći ili možda čak ni priznati samome sebi, ne da mu pomognu ovladati životom, nego izbjeći ga, mimoići ga kao što se mimoilazi suviše zahtjevna prepreka. Jenkiji nas žele uvjeriti, zadnjih dvadeset godina, da je mehanizacija znak viška životne snage. Da je tako, svjetska bi kriza već bila riješena, a ne bi se sve više širila i produbljivala, poprimala sve abnormalniji karakter. Umjesto da očituje svoju bujnu vitalnost, čovjek mehanizacije, usprkos nevjerojatnim postignućima preventivne i kurativne medicine, sliči više živčanom bolesniku koji naizmjence prelazi iz stanja prekomjernog uzbuđenja u stanje depresije, izložen dvostrukoj opasnosti od ludila i nemoći. Već sutra, tehnika bi mogla djelovati na biće nesposobno obraniti se. To je ono što sam htio reći.

Ta vrsta civilizacije, koja se još naziva tim imenom iako nijedno barbarstvo nije bilo uspješnije u razaranju, ne prijeti samo čovjekovim tvorevinama. Ona prijeti samome čovjeku; ona je sposobna duboko promijeniti njegovu prirodu, i to ne dodavanjem nego oduzimanjem. Postavši u većoj ili manjoj mjeri gospodaricom naših mozgova pomoću svoje kolosalne propagande, ona bi uskoro mogla operirati s ljudskim materijalom načinjenim specifično za nju, prilagođenim njezinim potrebama. Ako ste toliko naivni da smatrate da jezivi eksperimenti njemačkih znanstvenika jednog dana neće biti ponovljeni, ovdje ili negdje drugdje, da oni ne pripadaju duhu te tehničke civilizacije, mogu samo pokupiti svoje papire i zamoliti vas da me ispričate. Na vama je da pristanete ući u taj laboratorij, povjerite se tim rukama!

Mladi koji me slušate, ako računate na ljude moje dobi da vam pomognu da ne prijeđete taj kobni prag, pripremite se na bolna razočaranja. Danas, od vas traže da pljunete u šake i ponovo prionete na posao kao da se čovječanstvo vratilo s praznika, a ne izišlo desetkovano iz najveće katastrofe povijesti, svih povijesti. Oni žele samo utješne istine. Ali istina ne tješi: ona angažira.

Ono što imam za reći nije nimalo utješno. Smatram međutim, u dubini svoje duše, da je upravo to ono što Francuz mora reći ako želi doista govoriti francuski. Uvijek sam govorio istinu svojoj zemlji. Ni u najcrnjim, ni u najbeznadežnijim trenucima nisam je pokušavao opravdati lažima. Znam da smo 1940. bolno razočarali one koji su vjerovali u nas. Vjerojatno ih i dalje razočaravamo. Ali odgovorni naraštaji uskoro će nestati s ove zemlje i ja s njima. Ostat će mi samo pravo da mislim kako sam mogao nestati u boljem društvu. Neka! Čovjek umire kao što se rađa, ne s kim želi, nego s kim može. Naraštaji Francuza kojima pripadam nosit će odgovornost pred povijesti – jer povijest se ne služi kazuistikom, njezini su sudovi neopozivi – odgovornost, tvrdim, za nepojmljivi građanski i vojni poraz koji je poput ponora progutao čari i oruđa naše moći. Ali ovoj zemlji ostaju resursi onoga golemog duhovnog ugleda nataloženog vjekovima, i sa spokojnim vas pouzdanjem uvjeravam da ćemo ih prije ili kasnije iskoristiti u borbi koja dolazi, a koja nije borba za osvajanje svijeta i njegovih tržišta, nego borba za njegov spas.

Najmanje što se može reći o sadašnjoj civilizaciji je da ona nije nimalo suglasna s tradicijom i genijem našega velikog naroda. On joj se pokušao prilagoditi da bi u njoj živio, i time je mnogo, neizmjerno mnogo izgubio. U opasnosti je da izgubi sve u tome pothvatu protiv sebe sama, protiv svoje povijesti. Totalitarna i koncentraciona civilizacija postupno ga je oslabila. Prijeti da će ga slomiti, ali ne može ga natjerati da se odrekne sama sebe.

U času kada je civilizacija strojeva – koja se zacijelo može, ne vrijeđajući nikoga, nazvati “angloameričkom”, jer iako je u Americi našla svoj najpotpuniji izraz, ona je rođena u Engleskoj s prvim strojevima za predenje pamuka – u času kada je ta civilizacija počela osvajati svijet, Francuska je poslala poruku koja je bila zadnja poruka koju je svijet od nje primio: ona Deklaracija o pravima bila je krik vjere u čovjeka, u bratstvo između čovjeka i čovjeka, a u tome kriku treba prepoznati i krik prokletstva protiv civilizacije koja će pokušati podjarmiti čovjeka stvarima. Povijest će jednoga dana utvrditi da je Francuska bila osvojena civilizacijom strojeva – tom kapitalističkom civilizacijom koja je od samog svog nastanka bila predodređena da postane totalitarna civilizacija – jednako kao što je određeni narod osvojen od drugog naroda, i svijet, ili barem jedan dio svijeta je također bio osvojen od nje, silom okupiran. Osvajanje svijeta stravičnim savezom špekulacije i stroja jednog će se dana pokazati usporedivim ne samo s Džingis-kanovim i Tamerlanovim najezdama nego i s velikim i slabo poznatim najezdama prapovijesnog doba. 

To je slika koju bih želio utisnuti u vaše umove. Valja prije svega primijetiti da su sve civilizacije svijeta baštinile jedne od drugih, prenosile svoje bogatstvo jedne drugima. One koje mogu tvrditi da su rođene na tlu na kojem su se razvile uvijek se mogu povezati s drugima dubokim analogijama i suglasjima. Čak i civilizacija Maja u Južnoj Americi ima sličnosti s onima na obalama Eufrata i Gangesa. No, okupacija ljudske civilizacije strojevima nije proizvela nikakvu civilizaciju uobičajenog tipa, i moglo bi se reći da ona nije izravno povezana ni s kojom drugom civilizacijom. Ona bi mogla biti prva materijalistička civilizacija, prva civilizacija materije. Ona se pojavila u svijetu koji je nije pripremio, niti ju je želio, i koji je čak bio pripremljen za jednu drugu civilizaciju. Sveobuhvatna totalitarna i koncentraciona organizacija! Pokušajte zamisliti što bi o tome košmaru mislio Montaigne, Pascal ili Jean-Jacques Rousseau. Civilizacija strojeva je događaj koji se može smatrati nepredviđenim, gotovo slučajnim, i kad govorim o najezdi, mislim da znam o čemu govorim. Već sam spomenuo da je ta civilizacija krenula iz Engleske. Najezda na civilizaciju strojevima točno se poklopila s osnutkom engleskoga carstva. Jako volim Engleze, čak sam im napisao pismo (na koje međutim nisu odgovorili), ali to nije razlog da ne kažem što mislim. Duh špekulacije nije nastao u Engleskoj: razumije se da je među nama uvijek bilo špekulanata, onih koje je još Grčka nazivala ljudima novca. (“Uvijek će biti siromaha među vama”, kaže Evanđelje – to je ista stvar!) Možda su ti ljudi oduvijek u većoj ili manjoj mjeri mislili da će jednog dana postati gospodari svijeta, ali nisu uživali povjerenje, bili su sumnjivi. Sjetite se kako je srednji vijek gledao na lihvarstvo i lihvare… U staroj monarhiji, gotovo svih veliki novčari, od Jacquesa Cœura do Fouqueta, loše su završili. Ali ti su ljudi možda čekali svoj čas. Čekali ga ili ne, on je konačno došao. Invencija strojeva odjednom im je, iznebuha, pružila oruđe koje im je nedostajalo. Naravno, strojevi nemaju nikakve osobne odgovornosti u cijeloj priči. Ne želim poslati strojeve u Nürnberg, troškovi suđenja bili bi preveliki. Strojevi se nisu umnožili u skladu s čovjekovim potrebama, nego u skladu s potrebama špekulacije. To je ključno primijetiti. Nije moguće zamijeniti čestitu agenciju za bračno posredovanje s prostitucijskim lancem. Znanost je pribavila strojeve, špekulacija ih je prostituirala te ih potražuje uvijek sve više od znanosti radi potreba poduzeća koje želi proširiti na čitav svijet. Moderna država je potom preuzela posao u svoje ruke. Doista, moguće je zamisliti – ništa ne košta – uspješne vlade, kneževe ljubitelje znanosti (kao što su nekoć bili ljubitelji književnosti i umjetnosti) koji potiču inženjere da konstruiraju sprave. Tehnologija bi tako bila sredstvo, ali ne svrha; ne bi stubokom promijenila čovjekov život, ne bi konfiscirala bezmalo cjelokupnu čovjekovu energiju, olakšala bi i čak uljepšala život, i ne bi uzurpirala druga umijeća jer bi i sâma bila umijeće. No, ponavljam, sveopća špekulacija u strojevima je odmah vidjela oruđe svoje moći. Nije bilo onoga sporog razvoja stare civilizacije prema drugom obliku civilizacije, već je došlo do svojevrsna svrgnuća. Špekulanti su se našli u situaciji naoružana čovjeka suočenog s razoružanom četom. Ponavljam, civilizacija strojeva od samog je početka imala obilježja bande. Ona se organizirala da opljačka svijet, i zatim ga je malo-pomalo počela organizirati na svoju sliku. Nastavlja ga osvajati. Jer i suviše se često zaboravlja da ga još nije potpuno osvojila.

Da, želio bih vam pomoći da preispitate određen broj opće prihvaćenih ideja. Bezbrojno mnoštvo ljudi, čitavi kontinenti prihvaćaju civilizaciju strojeva s mnogo manje oduševljenja nego što se smatra. Ona ih je okupirala ili će ih u skorije vrijeme okupirati, u strogom smislu te riječi. Nametnut će im strojeve, ako treba i silom, ratom, kao što su Englezi nekoć nametnuli Kinezima upotrebu opijuma kako bi nastavili prodavati na kineskom tržištu opijum iz Indije. Uzmimo primjer Japana, koji mi se čini tipičnim: Japan je tijekom stoljeća izgradio jednu od najupečatljivijih, najprofinjenijih civilizacija koje je svijet ikad upoznao, koju je nadmašila samo još uzvišenija kineska civilizacija. Počevši od početka XIX. stoljeća, europska klika strojeva trudila se natjerati Japan da joj otvori vrata. Odupirao joj se četrdeset godina, zatim je samo odškrinuo vrata, ali već je bilo prekasno: civilizacija strojeva stavila je nogu između krila i okvira. Preplavila ga je zaraza mehanizacije. Propaganda i primjer doveli su do pojave novih potreba. Mahnitost špekulacije obuzela je taj narod. I on se pretvorio u ono u što se pretvorio. A njegovi nekadašnji odgojitelji i lučonoše pokušali su ga izliječiti od ludila kojim su ga zarazili bacajući na njega atomske bombe.

Nasuprot toj civilizaciji materije, totalitarnoj i koncentracionoj organizaciji koja usisava u sebe i sâme demokracije, Francuska se čini prilično usamljenom. Jer demokracije klize u diktaturu, kao što znate, one su već ekonomske diktature. Demokracije su dobile rat i izgubile mir zbog vlastitih metoda diktature. Budale tvrde da nisu mogle drukčije. Na to uzvraćam da njihova uloga demokracija nije bila da vode rat, nego da ga na vrijeme spriječe. No, one su tolerirale ili čak favorizirale diktature sve dok su mislile da se mogu njima okoristiti, nakon čega su otišle u München, s košuljom i užetom oko vrata. Upravo je učesnike Münchena dopalo da sjede između gospodina Ribbentropa i maršala Göringa i slušaju predstavnika maršala Staljina kako govori, u ime sveopće savjesti, o nedodirljivim pravima ljudske osobe. Neka! Nasuprot toj kolosalnoj totalitarnoj i koncentracionoj organizaciji, Francuska možda izgleda slabija nego Atena nasuprot Rimu. Ali ako ta divovska civilizacija nosi u sebi upravo manu gigantizma? Mislite da ona raspolaže moćnim sredstvima, protiv kojih je civilizacija kao što je naša bespomoćna. Ali ako je ta civilizacija zapravo protucivilizacija, svojevrsno čudovište koje nužno postaje sve manje sposobno kontrolirati sredstva kojima raspolaže? Ako bude postupno navedena da se služi tim sredstvima protiv sebe same? Jer, na kraju krajeva, nema nikog među nama tko već nije imao san, ili moru, o potpunoj eksploziji svih kontinenata zbog kakve neispravne atomske bombe. Zar smatrate da će nečuvena razaranja zadnjega rata imati, pred sudom povijesti, neko drugo značenje od ovoga koje sam izložio? Vrijednost civilizacije mjeri se prema sigurnosti koju ona pruža ljudima, i nikada ljudi, otkako civilizacije postoje, nisu bili svedeni na bijedno stanje privremenih stanovnika planeta koji će možda sutradan biti prepušten na milost i nemilost prvom tehničaru koji naiđe… 

Oh, znam da vas sada prisiljavam da učinite mučan napor, da prilagodite svoj um novom aspektu stvarnosti, drukčijem tumačenju događaja koji su vam još suviše blizu, koje ne možete sagledati s potrebne udaljenosti. Vjerojatno i dalje gajite utješnu ideju, jednostavnu i površnu, da ne mogu postojati dvije ljudske civilizacije, da sve civilizacije jesu, da su uvijek bile i uvijek će biti jedna jedina civilizacija, koja samo poprima različite oblike. No, oprostite! Ne bi li se isto moglo reći i za barbarstvo? Ne bi li i barbarstvo moglo poprimiti različite oblike? Ne bismo li se ubrzo mogli obresti usred tehničkog barbarstva? Jer barbarstvo je nešto posve drukčije od neznanja. Ne treba brkati barbara i divljaka. Barbar je barbar zato što ne poznaje ili odbija visoke duhovne discipline zahvaljujući kojima je čovjek dostojan imena čovjeka. Lako je, beskrajno lako zamisliti čovječanstvo koje ponovo tone u barbarstvo – odnosno u isključiv kult sile – ne gubeći ni jednu jedinu stečevinu svoje tehnike. Čime nas tehnika može zaštititi od barbarstva? Nisu tehničari modernoga svijeta namrli one visoke discipline koje sam spomenuo. Barbari to dobro znaju. I nemaju opravadnja što misle isto kao oni jadnici za koje je ideja civilizacije neodjeljiva od ideje komfora, makar za taj komfor trebalo platiti ratovima i bezbrojnim katastrofama, poput bešćutnika koji se naslađuje posljednjim obrokom i “udara brigu na veselje”, kako se kaže, prije no što će sjesti na električnu stolicu. 

O mladi! Mladi! Mladi koji me slušate! Obmanjivači vas potiču da me smatrate Kasandrom, i ponekad vas uvjeravaju da je vaša plemenita dužnost radosno, energično prihvatiti ovaj moderni svijet, kao da on pripada vama, kao da je on vaše djelo, kao da ga ne primate iz naših ruku. On doista možda jest vaš svijet, može vam pripasti kao grob. Imat ćete pravo, ako potraje, ako ga ništa ne spriječi u njegovu neumoljivom razvoju, na mjesto u njegovim kosturnicama. Kršćani bez mozga u glavi, siroti svećenici bez savjesti, užasnuti pomišlju da će ih smatrati reakcionarima, potiču vas da kristijanizirate svijet koji se svjesno, otvoreno organizira, koristeći se svim svojim sredstvima, kako bi se snašao bez Krista, kako bi uspostavio jednu pravdu bez Krista, pravdu bez ljubavi, istu onu u čije je ime Ljubav bila išibana i razapeta na križ. Mladi, vjerujem da među vama ima mnogo onih koji su pravi kršćani, koji žive svoju vjeru. Upravo se u ime pravde apelira na njih, i tako se vrši pritisak na savjesti ucjenom pred kojom danas dršću spomenuti nesretnici, kojima ne manjka kreposti i gorljivosti, ali im manjka karaktera, i koji, a da toga nisu posve svjesni, očituju isto sljepilo, čine istu grešku kao devetnaestostoljetno svećenstvo koje je, u ime reda, naposljetku priznalo buržoaziji svojevrsno božansko pravo. Kako je moć sada promijenila držaoca, oni o kojima govorim s blagonaklonošću gledaju kako se razvija ideja jednog drugog božanskog prava, onog proletarijata.

“Prepoznat ćete stablo po plodovima”, uči nas Sveto Pismo. Prepoznajemo određenu pravdu prema njezinim plodovima, čak i kad se kiti imenom “društvene”, kao što smo nekad prepoznali na Mallorci, u vrijeme obmane španjolskoga Svetog križarskog rata, stanovit red koji se također nazivao “društvenim”; a k tome još i “kršćanskim”. U ime “društvene pravde”, kao jučer u ime “društvenog reda”, ubija se, deportira, muči milijune ljudi, porobljuju se cjelokupni narodi, premješta ih se s jednog mjesta na drugo kao stoku. Ubija se, a prije svega se laže. Laže se toliko besramno da se više ne radi čak ni o obmanjivanju javnog mnijenja, jer javno mnijenje više čak nije ni obmanuto tim lažima; njemu se istina jednostavno ogadila, ono je više ne želi ni spoznati.

Pravda koja nije po Kristu, pravda bez ljubavi, brzo se pretvara u pomahnitalu zvijer. Suludo je misliti da je pravda, iako raskrštena, raskršćanjena, lišena sveg svog duhovnog sadržaja, usprkos tome nešto što nalikuje na pravdu i što i dalje može poslužiti…  Kao kad biste mi rekli da je pas zaražen bjesnilom i dalje pas ljubimac kojeg možete držati blizu sebe. Pravda bez Boga puštena je u svijet bez Boga, i ona se više neće zaustaviti – oh, kažem to bez ljeporječivosti, želim naći što jednostavnije riječi da se izrazim – sve dok ne opustoši Zemlju. 

Prije no što bi se današnje ljude moglo navesti da se odvažno late ponovne izgradnje neke ljudske civilizacije, trebalo bi im pomoći da nadvladaju određeni kompleks manje vrijednosti zbog kojeg pate od stanovite inhibicije moći suđenja i volje kad su suočeni s ovom današnjom civilizacijom. Njezina materijalna moć opčinila je vašu imaginaciju od djetinjstva. Danonoćno se hranite njezinom svesilnom propagandom. Uskoro nećete biti sposobni zamisliti drukčiju civilizaciju. Više ne izgrađujete vi tu civilizaciju, više niste vi koji njegujete nju, već ona oblikuje vas, i postupno vas pretvara u nešto svoje. Neprestano siluje vaše mozgove. Molim vas, preklinjem vas da sada dok me slušate učinite potreban napor, ma koliko bio zahtjevan i bolan, i zamislite ovaj svijet bez nje. Možda vam je to već jednako teško učiniti kao kad biste morali sebi predočiti, na primjer, četvrtu dimenziju prostora. Ipak, pokušajte uvjeriti sebe da ona može nestati, i to nestati vlastitom krivnjom. Jer – uzgred budi rečeno – ona ne urađa optimizmom, ta civilizacija optimizma! Pogledajte na primjer kako je književnost Amerike – njezinog Rima, njezine Meke, njezina najsvetijeg svetišta – bitno očajnička.

Oh, znam dobro što sada mislite! Mislite, pa nije moguće vratiti se nazad. Nisam li pogodio? Ta civilizacija naime ima svoju filozofiju, i prvi aksiom te filozofije jest nijekanje čovjekove slobode, potvrđivanje njegove podjarmljenosti povijesti, koja je pak podjarmljena ekonomiji. Mladi kršćani koji me slušate, vi ne rasuđujete kao marksisti, ali neki vaši mentalni refleksi su marksistički. Vi spontano zamišljate ljudsko društvo kao lokomotivu puštenu na tračnice, dok bi ga trebali usporediti s umjetničkim djelom koje umjetnikova uvijek djelatna imaginacija neprestano preoblikuje. I kad se umjetnik vraća na prvu zamisao, ta zamisao nikad nije potpuno ista. Ne traži je iza. Ona mu dolazi obogaćena, obnovljena iskustvima stečenima u međuvremenu. Mislite k tome: “Čovječanstvo ne može zaboraviti ono što je jednom naučilo, ono što je znanost jednom postigla ostaje postignuće”. I zatim iznosite, da bi se s njome sprdali, pretpostavku o sveopćem uništenju strojeva. Tako do besmisla pojednostavljujete problem, da ga ne biste morali riješiti. Pokušajte uvidjeti da je vaša pretpostavka logički, ali ne i povijesno apsurdna. Jer nije suviše teško zamisliti, nakon nekog gorkog iskustva koje bi desetkovalo čovječanstvo, takvu Bartolomejsku noć strojeva i čak tehničara koju bi izvršile mase zaluđene bijesom i očajanjem. No taj osjećaj sablažnjenosti što ga u modernom čovjeku izaziva pomisao na uništenje njegovih dragocjenih strojeva, tih obožavanih strojeva, dok je posve ravnodušan pred prizorom istrebljenja milijuna ljudi pomoću tih istih strojeva, jasan je znak njegove srozanosti. 

Tvrdim da postavljate problem na pogrešan način, jer zlo nije u strojevima, nego jest ili će biti u čovjeku kojeg civilizacija strojeva oblikuje. Stroj razduhovljuje čovjeka, dok istovremeno čudovišno povećava njegovu moć. Posrijedi je zastrašujuće proturječje. Upravo je raskršćanjenom čovjeku, koji je više nego ikad prije sklon smatrati sebe neodgovornom životinjom, povjerena tajna fisije plutonija i način uništenja čitave svoje vrste. Uzalud me pokušavate uvjeriti da mu je taj dar došao od dragoga Boga, ne vjerujem! “Koji će otac”, ide Evanđelje, “dati svojem sinu zmiju ako ga zaište ribu?” Ah, možda ne razmišljamo dovoljno o tome posljednjem upozorenju Providnosti! Civilizacija strojeva obećavala nam je uvijek sve više strojeva, i eto, odjednom se pojavio stroj nad svim strojevima, kralj strojeva, stroj koji će u svojim čeličnim njedrima ubrzo razviti više energije nego što je bilo potrebno za rad svih strojeva od izuma strojeva naovamo. Ukratko, stroj za razaranje u tren oka svih strojeva… Hoćemo li prihvatiti činjenicu da će jedina preživjela žrtva planetarne katastrofe jednog dana urezati u glatki kamen, nožem, prije smrti, sljedeći natpis, koji će dakle biti posljednji natpis u kamenu (nadajmo se barem da će još biti sposobna napisati ga na latinskom!): “Ljudska je civilizacija išla svojim tokom, ali strojevi su je osvojili, umnožili se i naposljetku je uništili.” Tu bi rečenicu bilo sasvim prikladno staviti u usta onom majmunu što ga je nacrtao neki američki karikaturist (vidite, i ja čitam američke časopise)… Zadnji je rat pogubio sve ljude, osim dvojice neprijateljskih pilota koji se naposljetku susreću iznad jednog pustog otoka u Pacifiku. Naravno, odmah se obrušavaju jedan na drugoga i u tome trenutku, na vrhu kokosova stabla, veliki majmun i njegovo mladunče gledaju kako se dva zapaljena aviona survavaju u more. Majmun će tada zamišljenim glasom: “E, pa, sada nema druge nego sve započeti iznova…”

Prihvatiti taj svijet znači prihvatiti biti pasivni objekt zastrašujućeg eksperimenta, neopozivog, i jasno je da ništa, apsolutno ništa ne može jamčiti uspjeh tog eksperimenta jer on je dosad rezultirao samo svaki put sve užasnijim katastrofama. Među vama sigurno postoje pojedinci koji još smatraju da ih strojevi oslobađaju. Oslobađaju ih privremeno, na određen način, jedan jedini način, ali koji opčinjava njihovu maštu: oslobađaju ih, u određenoj mjeri, od vremena: omogućuju im da “uštede vrijeme”. To je sve. Ušteda vremena nije uvijek nešto povoljno. Čovjeku na putu prema stratištu, na primjer, bolje je ići pješice.  

Pojedinačno posjedovanje određenih strojeva kojima se služite samo vi, čija je upotreba ograničena na vas, može vas još zavarati, ali ti strojevi već ovise, nesumnjivo će sve više ovisiti o totalitarnoj i koncentracionoj mašineriji u rukama državnih tehničara. Možete imati kod kuće milijun električnih aparata za rasvjetu, koji su sve savršeniji pa i skuplji jedan od drugoga. Ako vam mašinerija uskrati struju, u mraku ste, i ako mašinerija zabrani i prodaju svijeća, jer joj je potreban loj za vlastite potrebe, morat ćete otići na spavanje bez svjetla. Sutradan bi vam mogla uskratiti toplinu jednako kao svjetlo.

Čitate u novinama kako se gotovo posvuda osnivaju laboratoriji za cijepanje atoma prema uzoru na moćne američke tvornice, a i dalje mirno spavate! Nemojte mi zamjeriti, ali to je doista da čovjek zanijemi… Zar mislite da oni koji kontroliraju te goleme zalihe energije, da ih nikad neće ni protiv koga zloupotrijebiti? Blago vama! Uostalom, u slučaju takve zloupotrebe moći ćete se, kad do nje dođe, obratiti nadležnoj policijskoj upravi!                           

Suočeni smo s tim svijetom, ili točnije, na pragu smo tog svijeta, i vrata još nisu zatvorena iza naših leđa. Hoću reći, on će se uskoro lako snaći i bez našeg pristanka, ali još se boji našeg otpora. On ne traži da ga se voli, ne traži ljubav, on želi samo da ga se podnosi. Tvrdeći da podvrgava sebi sile prirode, očekuje da mu se podčinimo, da se podčinimo njegovu tehničkom determinizmu, kao što smo se podčinili samoj prirodi, determinizmu stvarî, hladnoći, vrućini, kiši, potresima i uraganima. On se boji našega suda, našega razuma. Ne želi da se o njemu raspravlja. Tvrdi da zna bolje od nas tko smo, nameće nam svoje shvaćanje čovjeka. Potiče nas da proizvodimo, slijepo proizvodimo, proizvodimo po svaku cijenu, dok u isto vrijeme na zastrašujući način očituje svoju sposobnost za razaranje. Zapovijeda nam, propisuje, prisiljava nas da proizvodimo, kako nam ne bi ostavio vremena za razmišljanje. Želi da spustimo pogled na svoj rad kako ga ne bismo podigli i uperili prema njemu. Jer, poput svih čudovišta, i on se boji čvrstine ljudskog pogleda.  

Div nije tako jak kao što izgleda. Iskustvo nam je nedavno pokazalo, i s vremenom će nam još više pokazati da je to tehničko barbarstvo sve sklonije služiti se golemim sredstvima razaranja protiv sebe sâma. Nemoguće je ne vidjeti, u ovim zadnjim katastrofama, znakove svojevrsna samoubilačkog ludila. Vjerojatno bismo mogli očekivati da si na vrhuncu živčane krize od koje pati čudovište u određenom trenutku prospe mozak pištoljem načinjenim po vlastitoj mjeri, pištoljem napunjenim, jasno, atomskom bombom… No, žao mi je reći, u tome ga slučaju ne bismo nadživjeli. Ta civilizacija ima slabu točku: to je država. Doista, jedna takva civilizacija ne bi mogla podnijeti postojanje država dostojnih tog imena, u smislu koji se nekad davao toj riječi. Moderna država sve više postaje trust, već jest trust, i taj trust ima moralnost svojstvenu trustovima, što će reći da su mu prihvatljiva sva sredstva kojima može povećati svoju moć i napuniti svoje blagajne. Ali ta je država vrlo moćna i vrlo krhka u isti mah, zbog svoje nevjerojatne, čudovišne, svakim danom sve veće kompleksnosti. Moderna država je administrativna diktatura koja je u svakom času sposobna pretvoriti se u policijsku diktaturu. Otpor građana državi tako postupno poprima, barem u određenim zemljama, obilježje oslobodilačke akcije. U Francuskoj, crno tržište u jednom svom vidu, kad ga se promatra samo s motrišta njegovih glavnih užitnika, ima stanovite sličnosti s Amerikom u doba prohibicije. Ali postoji i drugo crno tržište: ono bezbrojnih građana koji su isprva u svemu tome tražili samo male povlastice i male dobiti, ali su se naposljetku uključili u tu svakodnevnu borbu protiv tiranije svemoćne države, u tu diverziju, to nagrizanje jedne agitatorske vlasti bez doktrine i bez odgovornosti. Revolucije su uvijek tako započinjale. Jer ta se revolucija priprema. Revolucionarni duh prestao je nadahnjivati stranke koje se na njega pozivaju. Ali vremena je malo.

Mladi koji me slušate, ponekad tvrdite da ništa nije moguće učiniti. U to se želite uvjeriti, da biste se tako poštedjeli djelovanja. Revolucije se pripremaju u svijestima. Ono što izaziva revoluciju je revolucionarna ideja. Revolucija započinje čim ju se poželi. Nečovječni poredak kojim nam se prijeti počet će se klimati čim prestanete vjerovati u njega. Na kraju krajeva, oni koji ga žele nametnuti svijetu tvore samo šačicu. Zamislimo da je Europa uništena. Pretpostavimo da je europski čovjek doveden do stanja potpune nemoći uslijed neke kataklizme koju je sam prouzročio, mislite li da bi ostatak svijeta tada pokušao ostvariti isti eksperiment, u istom obliku? Zar mislite da civilizacija materije ne bi nestala s tim nezasitnim ljudima, zaslijepljenima tehničkom obijesti i pomahnitalima od svojevrsne duhovne devitaminizacije o kojoj neprestano govorim? Jer europski čovjek nije materijalistički, nego razduhovljeni čovjek, zastranjeli kršćanin. Njegova su zločinstva upravo ona izopačene duhovnosti. Lijeve ili desne diktature iskorištavaju tu duhovnost ili, u najmanju ruku, ispunjavaju prazninu koju je ona ostavila u umovima ljudi. Zar mislite da će se ostatak svijeta pomiriti – ako je uopće može izbjeći – s diktaturom luđaka sposobnog da u nekoliko godina uništi nešto što se gradilo vjekovima? Jer, čovjek koji je počeo terorizirati zemlju je luđak. Ludilo je u njega zamijenilo uvjerenje.  

Moderni čovjek je živčani bolesnik. Anksioznost je zamijenila vjeru. Svi se ti ljudi smatraju realistima, praktičnima, materijalistima, moćnim osvajačima dobara ovoga svijeta. Priroda zla koje ih izjeda skrivena je našem pogledu, jer obraćamo pažnju samo na njihovu zapanjujuću poduzetnost, ne shvaćajući da je ona upravo izrođeni, izopačeni oblik njihova metafizičkog nemira. Čini se da oni trče za bogatstvom i uspjehom, ali to je privid: oni bježe od sebe samih. Stoga je svakim danom sve smješnije slušati one sirote neupućene svećenike koji s propovjedaonica tutnje protiv uznositosti toga vječitog odmetnika, protiv hedonizma tog bolesnika koji već može uživati samo uz najveće napore, koji je gladan svega zato što zapravo više nema teka ni za što.    

Čovjek strojeva je abnormalan. Kada se govori o neskladu između duhovnih potreba i sveopće mehanizacije, rasuđuje se kao da je, da bi se ispravile štete što ih taj nesklad nanosi, dovoljno nametnuti čovjeku bolju, racionalniju upotrebu vremena, u skladu s pravilima pedagogije: kraći odmori, duži satovi. Ali to su samo ideje redara. Moderni čovjek nije lijeni đak koji se igra sa strojevima umjesto da se primi učenja ili molitve. Strojevi ga distrahiraju, ne u smislu te riječi koji je postao uobičajen i banalan, onom razonode, nego u pravom, etimološkom smislu: distrahere. Ono što on zahtijeva od tih strojeva je da naglo prekinu onaj stari, tradicionalni ljudski ritam rada, da ga ubrzaju sve do točke u kojoj se u njegovu umu više ne mogu oblikovati uznemirujuće slike kao što se u vodenoj masi koja se lomi o greben ne oblikuju kristali leda. I doista, to su itekako korisni strojevi o kojima je ovdje riječ. Oni koje je čovjek strojeva najviše volio, radi kojih neumoljivo crpe iz svih izvora svoga izumilačkog duha, i čije usavršavanje vjerojatno apsorbira daleko najveći dio čovjekova industrijskog pregnuća, upravo su oni koji odgovaraju, koji su takoreći podešeni prirodnim obrambenim refleksima živčanog bolesnika: kretanje koje opija uzbuđenjem, svjetlost koja bodri, glasovi koji umiruju.        

Mladi, uvjeravaju vas da će nacije postići prosperitet ako se poduhvate konstruiranja strojeva, i tako se ponovo odajete glupavom snu svojih očeva iz 1900., koji su uobražavali da je sveopći mir zajamčen miroljubivom suradnjom trgovine i industrije. Ah, mladi, ne budite tako naivni! Vaša nacija, kao i većina drugih, konstruirat će strojeve sve do punog razvitka divovskog ekonomskog čudovišta čija snaga danomice raste i organizira se na istoku i na zapadu Europe u ruševinama. Onoga dana kad dosegne taj puni razvitak – kažem vam sa svom ozbiljnošću – vaš san o svijetu obnovljenom prema uzoru na onaj koji je upravo propao neće imati apsolutno nikakva smisla. Više nećemo biti potrebni za izradu strojeva i više nećemo imati pravo na nju. Ostat će nam samo pravo da ih kupujemo od onih koji će steći monopol na proizvodnju i zavladati tržištima. Sva tehnička moć svijeta prije će ili kasnije završiti u rukama najmoćnije i najbolje opremljene ekonomske organizacije. Totalitarna i koncentraciona civilizacija stegnut će svoj obruč oko vas.

Valja požuriti spasiti čovjeka, jer sutradan on za to više neće biti sposoban, zato što više neće htjeti biti spašen. Civilizacija o kojoj je riječ je luda, ali usto i proizvodi luđake. Mladi koji me slušate, vi mislite da ste slobodni s obzirom na nju. To nije istina. Živite kao i ja u njezinom ozračju, udišete njezin zrak, ona ulazi u sve vaše pore. Tvrde vam: “Sloboda ne može umrijeti.” Ali može umrijeti u srcu ljudi. Sjetite se! Na tisuće momaka sličnih vama odjednom su izgubili poriv ka slobodi, kao što se gubi san ili tek. Ali tko je izgubio san ili tek nada se da će ih ponovo dobiti. Oni nisu izgubili slobodu, oni su je se odrekli, odbacili su je, ponosili su se time što su je se odrekli, dičili su se tim nevjerojatnim, frapantnim proturječjem, time što su se oslobodili slobode… Osloboditi se slobode! Mladi, ti momci nisu bili divljaci. To su bili sinovi drevne, znamenite njemačke kršćanske civilizacije, vaši susjedi, koji su nekoć bili vaši drugovi, zakoniti baštinici jedne od najuzvišenijih kultura čovječanstva. Ali usprkos tome pretvorili su jednog čovjeka u svog boga. Umrli su za njega, svjedočeći da su predali svoju slobodu u njegove ruke. Njihova smrt nije bila svjedočanstvo za slobodu, nego protiv nje. Znam da je Njemačka možda bila predisponiranija za takva posrnuća od drugih nacija. Péguy ju je nazvao – kao što znate – “zakazalim kršćanstvom”. Ali nitko me ne može uvjeriti da je zlo došlo samo od nje, iz njezinih vlastitih dubina, jer ono je u jednakoj mjeri zahvatilo i druge narode i još im prijeti. Njemačku je iskvarila civilizacija o kojoj ovdje govorim i nitko od nas ne može biti siguran da i njega neće iskvariti. 

Nije dovoljno samo osuditi te zabludjele, čijim truplima sada vrve sve grobnice rata, tog rata koji su oni željeli. Treba oblikovati ljude sposobne dati za slobodu sve ono što su ti nesretnici upotrijebili protiv nje, dati joj svu snagu njihovih ruku, sve oduševljenje njihovih srdaca, neumoljivu lucidnost, nesalomljivu volju. Treba započeti od sutra, od danas tu revoluciju slobode koja će biti i, koja će biti ponajprije izljev duhovnih sila u svijet, sličan onome otprije dvije tisuće godina, isti. Daj Bože da ona krene iz moje, danas ponižene zemlje! Daj Bože da od nje dođe ta poruka koju svijet čeka, i koja će posvuda dati znak za ustanak Duha!       

Autor

Georges Bernanos

Kategorije

Objave