Zašto bilo što? Zašto ovo? (I.)

Z

Zašto postoji naš svemir? Zapravo se ovdje radi o dvama pitanjima. Prvo, zašto uopće postoji bilo koji svemir? Moglo je biti i tako da nikada ništa nije postojalo: ni živa bića, ni zvijezde, ni atomi, pa čak ni prostor i vrijeme. S tom mogućnošću na umu mogli bismo se zaprepastiti nad tim da išta uopće postoji. Drugo, zašto postoji ovaj svemir? Sve je moglo biti drugačije, i to na bezbroj načina. Stoga, zašto je ovaj svemir baš takav kakav jest?  

Neki smatraju da bi odgovori na ta pitanja mogli imati veze s uzročnošću. Uzmimo za početak ideju da ovaj svemir postoji oduvijek. Neki smatraju da bi se sve objasnilo kad bi svakom događaju uzrok bio neki raniji događaj. Tomu, međutim, nije tako. Niz događaja ne može biti objašnjenje sama sebe sve i da je beskonačan. Mogli bismo postaviti pitanje o tomu zašto je došlo baš do tog niza, a ne nekog drugog, ili zašto je uopće došlo do ikakva niza. Neki pobornici teorije nepromjenjiva stanja širenja svemira pozdravili su ono od te teorije, za što su doživjeli da podrazumijeva ateizam. Oni su pretpostavili kako Stvoritelj, u slučaju da svemir nema početka, ne bi imao što objasniti. No vječni svemir i dalje bi iziskivao objašnjenje. 

Nadalje, uzmimo ideju da svemir nije vječan, s obzirom na to da prije Velikog praska nije bilo ničega. Neki fizičari tvrde kako se taj prvi događaj, kao slučajna fluktuacija u vakuumu, mogao odviti u skladu sa zakonima kvantne mehanike. To bi kažu oni, uzročno objasnilo nastanak svemira ni iz čega. No za ono što fizičari nazivaju vakuumom ne može se reći da nije ništa. Možemo se pitati zašto on postoji te zašto ima te neizražene mogućnosti koje ima. Hawkingovim riječima, »Što to raspiruje vatru u jednadžbama?« 

Slično se može reći za sve tvrdnje te vrste. Razlozi postojanja svemira i bilo kakvih prirodnih zakona, kao ni to zašto su ti zakoni baš takvi kakvi jesu, ne mogu se objasniti na temelju uzročnosti. Niti bi postojanje Boga, kao uzroka postojanja ostatka svemira, išta promijenilo. Razlozi postojanja Boga ne mogu se objasniti na temelju uzročnosti. 

To što se na ta pitanja ne može odgovoriti pomoću uzročnosti mnogi uzimaju kao temelj pretpostavke da je na ta pitanja zapravo nemoguće odgovoriti. Stoga neki odbacuju ta pitanja kao nedostojna razmatranja. Drugi zaključuju kako ona nemaju smisla. Takvi pretpostavljaju, kako je pisao Wittgenstein, »da sumnja može postojati samo tamo gdje postoji pitanje; pitanje samo tamo gdje postoji odgovor«1

Smatram da su sve te pretpostavke pogrešne. Sve i da je na ta pitanja nemoguće odgovoriti, ona bi i dalje imala smisla te bi i dalje bila dostojna razmatranja. Spomenut ću se ovdje estetičke kategorije uzvišenog, koja pristaje najvišim gorama, uzburkanim oceanima, nebu obnoć, interijerima pojedinih katedrala te svemu onomu što ima nadljudska svojstva, što je bezgranično i što ostavlja bez daha. Nema uzvišenijeg pitanja od onoga o razlozima postojanja svemira: zašto nešto postoji umjesto da ne postoji ništa. I ne bismo trebali pretpostavljati kako odgovori na to pitanje moraju imati veze s uzročnošću. A sve i ako stvarnost nismo kadri potpuno objasniti, ipak možemo napredovati, jer neobjašnjivo nas možda jednom bude manje zbunjivalo nego danas. 

U posljednje vrijeme mnogo se raspravlja o jednoj očiglednoj činjenici u pogledu stvarnosti. Mnogi fizičari smatraju kako je za mogućnost života nužno to da svemir, u različitim svojim svojstvima, bude gotovo navlas onakav kakav jest. Za primjer možemo uzeti početne uvjete Velikog praska. Da su ti uvjeti bili zaista tek neznatno drugačiji, tvrde ti fizičari, svemir ne bi bio dovoljno kompleksan za nastanak živih bića. Zašto su ti uvjeti bili baš tako precizno usklađeni?2 

Jedni kažu: »Da ti uvjeti nisu bili tako precizno usklađeni, ne bismo mogli čak ni postaviti ovo pitanje.« No to nije nikakav odgovor. Moglo bi nas zbunjivati to kako smo preživjeli nekakav sudar, premda da nismo, ne bismo naknadno mogli biti zbunjeni. 

Drugi kažu: »Moralo je biti određenih početnih uvjeta, a uvjeti koji omogućuju nastanak života nisu bili ni manje ni više vjerojatni od bilo kojih drugih. Stoga se nema što objašnjavati.« Kako bismo uvidjeli što je to pogrešno u ovom odgovoru, moramo prvo razlučiti dvije vrste slučaja. Uzmimo prvo da radijski teleskop usmjeren u većinu točaka u svemiru bilježi slučajno nastale nizove nadolazećih valova. U tom slučaju možda ništa i ne bi trebalo objašnjavati. Uzmimo zatim to da teleskop usmjeren u jednom pravcu bilježi niz valova čija gibanja odgovaraju broju π u binarnom zapisu do prvih deset tisuća znamenki. Vjerojatnost pojave tog broja jednaka je vjerojatnosti pojave bilo kojeg drugog broja. No ovdje ipak ima nešto što bi trebalo objasniti. Premda je svaki broj s mnogo znamenki jedinstven, tek je nekolicina njih, poput π, od posebna značaja u matematici. Trebalo bi objasniti to zašto taj niz valova točno odgovara broju od tako posebna značaja. Premda je do te podudarnosti moglo doći slučajno, bez cilja i svrhe, ta je mogućnost krajnje nevjerojatna. Mogli bismo biti gotovo sigurni u to da iza nje stoji neki oblik inteligencije. 

Prema stajalištu koje trenutno razmatramo, a s obzirom na to da postoji jednaka vjerojatnost nastanka bilo kojeg niza valova, tu se ne bi imalo što objašnjavati. Prihvaćanje tog stajališta značilo bi da inteligentna bića iz drugih dijelova svemira ne bi bila kadra uspostaviti s nama kontakt jer bismo njihove poruke naprosto zanemarivali. Niti bi nam se Bog mogao objaviti. Uzmimo da smo preko optičkog teleskopa opazili zvijezde u poretku koji, gledano iz daljine, na hebrejskom pismu ispisuje prvo poglavlje Postanka. Prema ovom stajalištu takav poredak zvijezda ne bi iziskivao objašnjenje. Jasno je da je taj stav pogrešan. 

Evo još jedne analogije. Uzmimo prvo situaciju u kojoj od nas tisuću suočenih sa smrću samo jedan može biti spašen. Ako se tog jednog bira sistemom lutrije te izvuku mene, značilo bi to da sam priličan sretnik. No možda se u tome ništa ne bi trebalo objašnjavati. Netko je morao biti izvučen, pa zašto to ne bih bio ja? Zamislimo sad jednu drugu lutriju. Ako moj tamničar ne izvuče najdužu slamku, strijeljat će me. Da moj tamničar izvuče tu slamku, nešto bi valjalo objasniti. Ne bi dostajalo reći: »Taj je ishod bio jednako vjerojatan kao i bilo koji drugi.« U prvom izvlačenju ništa se posebno nije dogodilo: bez obzira na ishod, netko je morao biti pošteđen. U drugom izvlačenju ishod jest bio poseban, jer samo mi je jedan od tisuću mogućih ishoda mogao poštedjeti život. Zašto je došlo i do tog posebnog ishoda? Premda se moglo raditi o slučajnosti, izgledi za tako nešto jedan su prema tisuću. Mogao bih biti gotovo siguran u to da je, kao i u slučaju lažnog smaknuća Dostojevskog, izvlačenje bilo namješteno. 

Čini se da je Veliki prasak bio nešto poput ove druge lutrije. Da bi nastanak života bio moguć, početni uvjeti morali su biti odabrani s velikom preciznošću. Ta pojava finog ugađanja, kako to neki nazivaju, također iziskuje objašnjenje. 

Pridamo li uvjetima poseban značaj zbog toga što omogućuju nastanak života, moglo bi se prigovoriti kako neopravdano pretpostavljamo i vlastitu važnost. No život jest poseban, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog svoje kompleksnosti. Mozak jedne gujavice složeniji je od čitave beživotne galaksije. A i nije da jedino život zahtijeva to fino ugađanje. Da početni uvjeti Velikog praska nisu bili gotovo točno onakvi kakvi su bili, svemir bi se ili u trenu iznova urušio ili bi se pak proširio tako brzo i s tako rijetkim rasporedom česticâ te čak ne bi moglo doći ni do oblikovanja zvijezda i teških elemeneta. To je dovoljno da se te uvjete smatra vrlo posebnima. 

Nadalje, moglo bi se prigovoriti i to da je nemoguće tvrditi kako su ti uvjeti nevjerojatni, s obzirom na to da takva tvrdnja iziskuje temelj u statistici, a postoji samo jedan svemir. Kad bismo uzeli u obzir sve zamislive svemire, uistinu bi bilo nevjerodostojno zasnivati zaključke na statističkoj vjerojatnosti. No naše je pitanje mnogo uže. Mi se pitamo što bi se dogodilo da su, uz iste prirodne zakone, početni uvjeti bili drugačiji. To nam već omogućuje zaključak utemeljen na statistici. Postoji izvjestan raspon mogućih vrijednosti tih uvjeta te fizičari mogu izračunati udio koji bi, s obzirom na taj raspon, u nastalom svemiru imali zvijezde, teški elementi i život. 

Smatra se da bi taj udio bio neznatan. S obzirom na raspon mogućih početnih uvjeta, od milijardu milijardi kombinacija tek bi manje od jedne stvorilo svemir dovoljno kompleksan za nastanak života. Ako je ta tvrdnja točna, a ja ću ovdje pretpostaviti da jest, tada nešto naprosto vapi za objašnjenjem. Zašto je došlo do stvaranja jedne baš tako slabo izgledne kombinacije?

Prema jednom stajalištu radi se o pukoj slučajnosti. To je objašnjenje zamislivo, jer slučajnosti se uistinu događaju. No u nj je teško vjerovati jer su šanse za njegovu istinitost jedan u milijardu milijardi. 

Drugi kažu: »Veliki prasak jest bio fino ugođen. Stvarajući svemir Bog je odabrao to da život bude moguć.« Ateisti će možda odbaciti taj odgovor jer postojanje Boga smatraju nevjerojatnim. No ta vjerojatnost ne može biti tako mala, svedena na jedan u milijardu milijardi. Stoga bi čak i ateisti trebali priznati da je od dvaju navedenih odgovora na naše pitanje vjerojatnije istinit onaj koji uključuje Boga. 

Takvo razmišljanje vraća u život jedno od tradicionalnih obrazloženja vjere u Boga. U svojem najsnažnijem obliku to obrazloženje poziva se na mnoga životinjska obilježja, kao što su oči i krila, koja izgledaju kao da su stvorena s namjerom. Paleyjevo pozivanje na ta obilježja ostavilo je snažan dojam na mladog Darwina. Darwin je kasnije osporavao vrijednost takva obrazloženja, s obzirom na to da ideja o evoluciji nudi objašnjenje prividnog stvaranja s namjerom. No evolucija ne objašnjava finu ugođenost Velikog praska.

Oslonac koji to obrazloženje pronalazi u zakonu vjerojatnosti može se dovesti u pitanje na jedan drugi način. Ako ustvrdimo kako je krajnje nevjerojatno to da je fino ugađanje bilo slučajnost, mi pretpostavljamo kako je svaka od kombinacija uvjeta pod kojima je moglo doći do Velikog praska – bila jednako izgledna. Ta pretpostavka mogla bi biti pogrešna. Uvjeti koji omogućuju kompleksnost i život mogli su, u usporedbi s ostalim kombinacijama, imati mnogo veće izglede za nastanak. Možda je njihov nastanak bio gotovo siguran. 

Kako bismo odgovorili na ovaj prigovor, nužno nam je proširiti zaključak takva obrazloženja. Ako je nastanak tih uvjeta koji omogućuju život bio ili vrlo izgledan ili siguran, tada – prema tom obrazloženju – ne bi bila nikakva slučajnost to što svemir omogućuje kompleksnost i život. No to fino ugađanje nije moralo biti djelo kakva postojećeg bića nego je moglo biti posljedica djelovanja kakve prirodne sile ili temeljnog zakona. Neki teisti vjeruju da je upravo to nešto – Bog. 

To obrazloženje u veće pitanje dovodi jedno drugo objašnjenje pojave finog ugađanja. Uzmimo prvo jedno slično pitanje. Kako bi na Zemlji bio moguć život, mnogi uvjeti na Zemlji moraju biti vrlo slični postojećima. Moglo bi se reći da nije vjerojatno da su takvi uvjeti na Zemlji posljedica slučajnosti te da bi ih, prema tome, valjalo smatrati Božjim djelom. No bilo bi to neuvjerljivo obrazloženje. Opravdano možemo vjerovati kako u svemiru postoji mnoštvo planeta na kojima vladaju različiti uvjeti. Bilo bi valjano pretpostaviti kako barem na nekolicini njih postoje uvjeti prikladni za nastanak života. I ne bi bilo nikakvo čudo to da živimo na jednom od njih.

Možemo pretpostaviti da stvari stoje drukčije s pojavom finog ugađanja Velikog praska. Premda po svoj prilici postoji mnoštvo drugih planeta, svemir je ipak samo jedan. Međutim, ta razlika mogla bi biti manja no što se čini. Neki fizičari tvrde kako je svemir koji možemo opaziti tek jedan od mnoštva različitih svjetova, koji pak u istoj mjeri čine stvarnost. Prema jednom takvu stajalištu ostali su svjetovi povezani s našim na način koji bi riješio misterije kvantne fizike. U okvirima ovdje relevantnog, drugačijeg, jednostavnijeg stajališta, u drugim svjetovima vladaju isti temeljni prirodni zakoni kao u našem svijetu, a stvorili su ih Veliki praskovi u širem smislu slični našem, ali s drukčijim početnim uvjetima.          

U okvirima ove hipoteze o postojanju više svjetova nema potrebe za finim ugađanjem. Ako se dogodio dovoljno velik broj Velikih praskova, možemo pretpostaviti kako su u nekima od njih postojali uvjeti pogodni za kompleksnost i život; i ne bi bilo nikakvo čudo to da je naš Veliki prasak bio jedan od njih. Za ilustraciju ovoga stajališta možemo se vratiti onom mojem drugom izvlačenju lutrije. Uzmimo da moj tamničar izvlači slamku, ali ne jednom nego mnogo puta. To bi objasnilo što je jednom uspio izvući najdužu, a da se pri tom ne radi o krajnjoj slučajnosti ili o namještenoj lutriji. 

U mnogim hipotezama o postojanju više svjetova uzima se da ti svjetovi, osim porijeklom, nisu uzročno povezani. Neki prigovaraju kako, s obzirom na to da na naš svijet uzročno nisu mogli djelovati drugi slični svjetovi, nemamo dokazâ za njihovo postojanje pa da stoga nema ni razloga da vjerujemo u njih. No razloga za vjerovati u njih baš ima, jer njihovo bi postojanje objasnilo inače zbunjujuće svojstvo našeg svijeta: pojavu finog ugađanja. 

Koje je od navedenih dvaju objašnjenja te pojave bolje? U usporedbi s vjerom u Boga, hipoteza o postojanju više svjetova nosi više opreza, jer njome se tek tvrdi kako ima još stvarnostî istovrsnih onoj koju opažamo oko sebe. No tvrdi se kako je postojanje Boga suštinski vjerojatnije. Prema mišljenju većine teista, Bog je svemoguće, sveznajuće, savršeno dobro biće. Tvrdi se kako je neprouzrokovano postojanje takva bića jednostavnije i manje proizvoljno od neprouzrokovana postojanja mnoštva složenih svjetova. A mnogi znanstvenici smatraju kako je vjerojatnija istinitost jednostavnijih hipoteza. 

Međutim, ako takav Bog postoji, bilo bi teško objasniti druga svojstva našeg svijeta. Možda nas ne treba čuditi ideja da je Bog izabrao omogućiti nastanak života. No prirodni zakoni mogli su biti drugačiji, pa bi moglo biti mnogo svjetova u kojima ima života. Teško je shvatiti zašto bi Bog, od svih drugih mogućnosti, izabrao onu da stvori naš svijet. Najviše zbunjuje problem postojanja zla. Patnju koja se javlja spriječila bi, da može, svaka dobra osoba upućena u istinu. Uz takvu patnjom ne može postojati i Bog kao svemoguće, sveznajuće i savršeno dobro biće.  

Teisti su iznašli nekoliko rješenja ovog problema. Neki kažu da Bog nije svemoguć ili da nije savršeno dobar. Drugi tvrde da nezaslužena patnja nije loša kako se čini ili da je Bog ne bi mogao spriječiti a da ne umanji dobrotu ukupnog svemira. 

Budući da nam ovdje valja razmotriti veća pitanja, nužno je zanemariti takve tvrdnje. Počeo sam pitajući se zašto je sve onako kako jest. Prije no što se vratim tom pitanju, trebali bismo se upitati kakvo je to sve. Mnogo toga o svojem svijetu još nismo otkrili. I, baš kako je moguće da postoje drugi svjetovi poput našeg, moguće je i da postoje oni umnogom drugačiji. 

Bit će od pomoći ako razlučimo dvije vrsti mogućnosti. Kozmičke mogućnosti obuhvaćaju sve što u bilo kojem trenutku postoji, a u njima su sadržani i svi oni drugi, različiti načini na koje bi ukupna stvarnost mogla izgledati. Samo jedna od tih mogućnosti može biti zbiljska, odnosno ona koja postoji. Lokalne mogućnosti predstavljaju različite načine na koje bi neki dio stvarnosti, odnosno lokalni svijet, mogao izgledati. Postojanje kakva lokalnog svijeta ne utječe na mogućnost postojanja drugih svjetova. 

Jedna je kozmička mogućnost, ugrubo rečeno, ta da postoji svaki mogući lokalni svijet. To bismo mogli nazvati hipotezom o postojanju svih svjetova. Druga mogućnost, koja se mogla ostvariti, jest ta da ništa nikada ne postoji. Nju možemo nazvati mogućnošću nule. U svim preostalim mogućnostima broj postojećih svjetova može se kretati između nijednog i svih. Te su mogućnosti bezbrojne, s obzirom na to da postoji bezbroj kombinacija pojedinih mogućih lokalnih svjetova. 

Od svih tih različitih kozmičkih mogućnosti, jedna mora biti ostvarena, a samo jedna to i može biti. Tako nam se nameću dva pitanja: koja je to mogućnost ostvarena i zašto? Ta su pitanja međusobno povezana. Ako je pojedinu mogućnost jednostavnije objasniti, imamo više razloga vjerovati u to da je baš ona ostvarena. Upravo zato imamo više razloga vjerovati u postojanje više Velikih praskova nego u postojanje jednog jedinog. A vjerovali mi u jedan Veliki prasak ili u više njih, ostaje pitanje zašto je do bilo kojeg Velikog praska uopće došlo. Premda je to pitanje teško, ideja o postojanju mnoštva Velikih praskova ne bi nas trebala zbunjivati više od one o postojanju jednog. Većina stvarî i događajâ ima mnogo različitih primjera. Ostaje nam i pitanje zašto su početni uvjeti Velikog praska iz kojeg je nastao naš svijet bili takvi da omogućuju kompleksnost i život. I da se dogodio samo jedan Veliki prasak, tu bi činjenicu i dalje bilo teško objasniti, s obzirom na to da je krajnje nevjerojatno da je stvaranje točno odgovarajućih uvjeta posljedica puke slučajnosti. Da je umjesto jednog Velikog praska bilo više njih, tu bi činjenicu bilo lako objasniti, uzevši u obzir da je ona poput činjenice da od bezbroj planeta postoje neki na kojima vladaju uvjeti koji omogućuju nastanak života. Ideja o mnoštvu Velikih praskova ostavlja manje toga neobjašnjenim pa je stoga i bolje stajalište. 

Kad bi neke kozmičke mogućnosti manje zbunjivale od drugih jer bi njihovo ostvarenje ostavljalo manje toga neobjašnjenim, postoji li kakva mogućnost čije ostvarenje uopće ne bi zbunjivalo? 

Uzmimo prvo mogućnost nule, prema kojoj ništa nikada ne bi postojalo. Pri zamišljanju te mogućnosti moglo bi nam biti od pomoći da prvo pretpostavimo kako je sve što je ikada postojalo bio jedan jedini atom. Potom zamislimo da nije postojao čak ni on. 

Neki su ustvrdili da u slučaju da nikad nije bilo ničega – ne bi bilo ničega ni za objasniti. No tomu nije tako. Kad zamišljamo kako bi sve izgledalo da nikada ništa nije postojalo, iz mašte bismo trebali isključiti stvari poput živih bića, zvijezda i atoma. Ipak, i dalje bi postojale različite istine, poput one da nema zvijezda ni atoma ili one da je broj devet djeljiv s brojem tri. Možemo postaviti pitanje zašto bi takve stvari bile istinite. A na takva se pitanja može odgovoriti. Prema tome, možemo objasniti zašto bi, da ništa ne postoji, devet i dalje bilo djeljivo s tri. Ne postoji zamisliva alternativa. A možemo i objasniti zašto ne bi postojale nematerijalna materija ili kuglaste kocke. Takve su stvari logički nemoguće. No zašto ništa ne bi postojalo? Zašto bi bilo tako da ne postoje zvijezde ni atomi, filozofi ni šume plavičaste od divljeg zumbula?  

Ne bismo trebali tvrditi da ne bi bilo ničega za objasniti kad ništa ne bi postojalo. No možemo ustvrditi nešto drugo. Od svih globalnih mogućnosti, mogućnost nule iziskivala bi najmanje objašnjenja. Kako je Leibniz istaknuo, ona je uvelike najjednostavnija, a najmanje proizvoljna. I najlakše ju je shvatiti. Na primjer, ideja da nešto postoji a da postojanje tog nečeg istovremeno nema uzroka – može se činiti tajanstvenom, ali uzročnošću se ne može objasniti postojanje Boga niti svemira u cjelini. U mogućnosti nule ne pojavljuje se taj problem. Ako nikada ništa nije postojalo, stanje stvarî ne bi iziskivalo uzrok.

Međutim, stvarnost i nije sklona poprimanju svojeg najmanje zbunjujućeg oblika. Svemir je uspio nastati na ovaj ili onaj način. Ta nam pomisao može oduzeti dah. Kako je to Wittgenstein zapisao, »nije mistično kako je svijet, nego da on jest«3. Ili, riječima Jacka Smarta, mislioca tako nesklona mističnom: »Već to što bilo što uopće postoji za mene je vrijedno najdubljeg strahopoštovanja.« 

Nadalje, uzmimo hipotezu o postojanju svih svjetova, prema kojoj postoje svi mogući lokalni svjetovi. Za razliku od mogućnosti nule, ovo je moguće stanje stvari. A možda je i sljedeća najmanje zbunjujuća mogućnost. Ta hipoteza nije isto što i hipoteza o postojanju više svjetova – premda je obuhvaća. U okvirima tog opreznijeg stajališta mnogi drugi svjetovi imaju iste elemente i temeljne zakone kao i naš, a od našeg se razlikuju samo po svojstvima kao što su konstante i početni uvjeti. Hipoteza o postojanju svih svjetova obuhvaća svjetove svih zamislivih vrsti, većina od kojih bi imala međusobno vrlo različite elemente i i zakonitosti. 

Ako svi ti svjetovi postoje, možemo se upitati zašto je tomu tako. No, u usporedbi s većinom drugih kozmičkih mogućnosti, hipoteza o postojanju svih svjetova ostavlja možda najmanje toga neobjašnjenim. Na primjer, bez obzira na broj mogućih postojećih svjetova, nameće nam se pitanje »Zašto baš taj broj?«. To bi pitanje najmanje zbunjivalo kad bi broj postojećih svjetova bio nula, a čini se da je sljedeća najmanje proizvoljna mogućnost ta da svi ti svjetovi postoje. Sa svakom drugom kozmičkom mogućnošću pojavljuje se dodatno pitanje. Ako je naš svijet jedini, možemo se upitati: »Od svih mogućih svjetova, zašto je ovaj jedini koji postoji?« U svakoj inačici hipoteze o postojanju više svjetova pojavljuje se slično pitanje: »Zašto postoje samo ti svjetovi, s tim elementima i zakonitostima?« No u slučaju da svi ti svjetovi postoje, ne pojavljuje se takvo dodatno pitanje.                   

Moglo bi se prigovoriti kako čak ni postojanje svih mogućih lokalnih svjetova ne objašnjava to zašto je naš svijet takav kakav jest. No to bi bilo pogrešno. Ako svi ti svjetovi postoje, tada je svaki do njih takav kakav jest baš kao što je i svaki broj takav kakav jest. Ne bi bilo razborito pitati se zašto je broj devet broj devet. A ne bismo se trebali ni pitati zašto je naš svijet baš taj koji jest: zašto je to ovaj svijet. To bi bilo kao da se upitamo: »Zašto smo mi ti koji jesmo?« ili »Zašto je sada toliko sati koliko jest?« To nisu valjana pitanja. 

Premda se hipotezom o postojanju svih svjetova otklanjaju određena pitanja, ona nije ni jednostavna ni ne-proizvoljna kao mogućnost nule. Između svjetova koji jesu i svjetova koji nisu mogući možda ne postoji jasna razlika. Nije jasno što određena vrst svijeta točno podrazumijeva. A ako postoji beskonačno mnogo vrsti svjetova, postoji i izbor između različitih vrsti beskonačnosti.        

Koja god kozmička mogućnost postoji, možemo se upitati zašto ona postoji. Dosad sam ustvrdio jedino to da bi to pitanje, u slučaju nekih mogućnosti, bilo manje zbunjujuće. Postavimo sada sljedeće pitanje: može li na ovo pitanje postojati odgovor? Može li postojati teorija koja ništa ne ostavlja neobjašnjenim?

Prema nekim tvrdnjama Bog, ili svemir, nastali su sami od sebe. No to ne može biti točno jer ti entiteti ne mogu činiti ništa ako već ne postoje. 

U okvirima jednog razumljivijeg stajališta logički je nužno da Bog ili svemir postoje, jer tvrdnja da možda nisu postojali bila bi proturječna. U okvirima takva stajališta, ideja da nikada ništa nije postojalo može se činiti zamislivom, ali ona u biti logički nije moguća. Neki čak tvrde da postoji samo jedna dosljedna kozmička mogućnost. Tako je Einstein rekao da Bog, ako je stvorio naš svijet, možda nije imao izbora oko toga koji svijet stvoriti. Da je takvo stajalište točno, ono bi moglo objasniti sve. Stvarnost bi mogla biti takva kakva jest jer nije imala zamislivu alternativu. No, iz razloga koji su često isticani, to stajalište možemo odbaciti. 

Nadalje, uzmimo sljedeće stajalište. Platon, Plotin i drugi smatrali su da svemir postoji jer je postojanje dobro. Čak i ako smo uvjereni u to da bismo trebali odbaciti to stajalište, vrijedi upitati se ima li ono smisla. Ako ima, to možda upućuje na neke druge mogućnosti. 

To aksiarhičko4 stajalište može poprimiti teistički oblik. Može obuhvaćati ideju da Bog postoji jer je postojanje dobro te da ostatak svemira postoji jer je Bog uzrokovao njegovo stvaranje. No u tom objašnjenju Bog je, u svojstvu Stvoritelja, izlišan. Ako Bog može postojati jer je Njegovo postojanje dobro, jednako tako može postojati i cio svemir. Možda zato neki teisti odbijaju prihvatiti aksiarhičko stajalište te uporno tvrde kako je postojanje Boga činjenica koja nema objašnjenja.  

Iz ovog stajališta, u njegovu najjednostavnijem obliku, proizlaze tri tvrdnje: »(1) Bilo bi najbolje da je stvarnost oblikovana na određeni način. (2) Stvarnost jest taj način. (3) Prvo objašnjava drugo.« Prvo je obična evaluativna tvrdnja, nalik onoj da bi bilo bolje da postoji manje patnje. Drugo je obična empirijska ili znanstvena tvrdnja, premda suviše uopćena. Ovo je stajalište osobito zbog treće tvrdnje, prema kojoj prva objašnjava drugu. 

Možemo li razumjeti tu treću tvrdnju? Kako bismo se usredotočili na to pitanje, nakratko bismo trebali zanemariti zlo u svijetu te privremeno odložiti svoje sumnje u vezi s prvom i drugom tvrdnjom. Trebali bismo pretpostaviti da, kako je Leibniz tvrdio, najbolji mogući svemir postoji. Bi li onda imalo smisla tvrditi kako ovaj svemir postoji jer je najbolji? 

Aksiarhisti bi morali priznati kako se upotrebu tog ‘jer’ ne može tek tako objasniti. No čak je i obična uzročnost zagonetka. Nemamo pojma o tome zašto neki događaji uzrokuju druge ni na najosnovnijoj razini; i teško je objasniti što je uzročnost. Osim toga, izrazi ‘zato’ i ‘zašto’ imaju neuzročna značenja, kao u tvrdnji kako Bog postoji jer je Njegovo postojanje po logici nužno. Tu tvrdnju možemo razumjeti, sve i ako je smatramo pogrešnom. Aksiarhičko stajalište teže je shvatiti. No to nas ne treba čuditi. Ako i postoji kakvo objašnjenje ukupne stvarnosti, ne bismo trebali očekivati da se ono glatko uklopi u neku poznatu nam kategoriju. Na ovo izvan-redno pitanje možda dolazi i izvan-redan odgovor. Trebali bismo odbaciti one predložene odgovore koji nemaju smisla; no trebali bismo i pokušati vidjeti što to ima smisla. 

Aksiarhiju bi se moglo izraziti ovako. Sada pretpostavljamo kako je jedan izgled stvarnosti, od sveg onog bezbroja izgleda koje bi ona mogla imati, ujedno i najbolji i onaj koji joj doista pripada. Prema aksiarhičkom stajalištu, to nije slučajnost. Smatram kako ta tvrdnja ima smisla. A, ako nije slučajnost to da stvarnost izgleda upravo onako kako bi najbolje i mogla izgledati, to bi moglo ići u prilog sljedećoj tvrdnji, prema kojoj je stvarnost takva kakva jest upravo zato. 

To stajalište ima jednu prednost u odnosu na poznatije, teističko stajalište. Pozivanje na Boga ne može objasniti zašto svemir postoji, jer bi i sâm Bog trebao biti dio svemira, odnosno jedna od stvari koje postoje. Neki teisti nude argument prema kojem, s obzirom na to da ništa ne može postojati bez uzroka, Bog, koji je prvi uzrok, mora postojati. Kako je i Schopenhauer prigovorio, premisa ovog argumenta nije nekakav taksist kojeg teisti mogu slobodno otpraviti nakon što stignu na odredište. Aksiarhičko stajalište ne poziva se na neko postojeće biće nego na jedan eksplanativan zakon. Budući da takav zakon sâm po sebi ne bi bio dio svemira, on bi mogao objasniti zašto svemir postoji i zašto je najbolji što može biti. Da se stvarnost ravna po takvu zakonu, i dalje bismo se mogli upitati zašto je tomu tako, odnosno zašto je aksiarhičko stajalište istinito. No pri otkrivanju takva zakona u određenoj bismo mjeri bili napredovali. 

Međutim, teško je vjerovati u aksiarhičko stajalište. Ako u našem svijetu, kao što se čini, postoji mnogo bezrazložne patnje, tada naš svijet ne može biti dijelom najboljeg mogućeg svemira. 

Neki pobornici aksiarhizma tvrde kako, ako odbacimo njihovo stajalište, postojanje svojeg svijeta moramo smatrati činjenicom koja nema objašnjenja, s obzirom na to da nijedno drugo objašnjenje nema smisla. No smatram da tomu nije tako. Ako odvratimo pažnju od optimizma aksiarhičkog stajališta, aksiarhisti zapravo tvrde sljedeće: »Od beskonačno mnogo kozmičkih mogućnosti, jedna od njih ima vrlo posebno svojstvo i istovremeno je ta koja postoji. To nije slučajnost. Ta mogućnost postoji jer ima to posebno svojstvo.« I iz drugih stajališta mogu proizići takve tvrdnje. To posebno svojstvo ne mora se nužno odnositi na bivanje najboljim. Prema tome, u okvirima hipoteze o postojanju svih svjetova, stvarnost je maksimalna, odnosno ispunjena do krajnjih granica. Slično tomu, da ništa nikada nije postojalo, stvarnost bi bila minimalna, odnosno prazna do krajnjih granica. Krajnje je nevjerojatno, mogli bismo reći, da bi činjenica da je mogućnost koja je ostvarena ili maksimalna ili minimalna – slučajnost. A to bi moglo ići u prilog sljedećoj tvrdnji, prema kojoj je to što ta mogućnost ima to posebno svojstvo ujedno i razlog zašto je ona ostvarena. 

Razmotrimo sada malo bolje taj posljednji korak. Ako nije slučajnost to da su obje stvari istinite, postoji neko objašnjenje za to zašto je jedna, s obzirom na istinitost druge, također istinita. Jedna bi mogla biti istinita zbog istinitosti druge. Ili bi se obje dalo objasniti kakvom trećom istinom, kako kad su dvije činjenice združene u posljedicu kakva zajedničkog uzroka. 

Nadalje, uzmimo da je, od svih kozmičkih mogućnosti, jedna vrlo posebna, a da je ta ujedno i ona koja se ostvarila. Ako to nije slučajnost, što bi moglo objasniti razloge istinitosti obiju činjenica? U okvirima razmišljanja koje smo sada uzeli u obzir, prva istina objašnjava drugu, jer ta se mogućnost ostvarila zbog svojeg posebnog svojstva. S obzirom na vrst ovih istina, takvo objašnjenje ne bi bilo valjano u suprotnom smjeru. Ta mogućnost ne bi mogla imati to posebno svojstvo jer je ostvarena. Ako neka mogućnost ima neko svojstvo, ona ne bi mogla ne imati to svojstvo, pa bi ga, prema tome, imala bez obzira na to je li ostvarena ili ne. Na primjer, hipoteza o postojanju svih svjetova ne bi mogla ne objašnjavati najispunjeniji vid stvarnosti. 

Premda je nužno da naša zamišljena mogućnost ima svoje posebno svojstvo, nije nužno da se to svojstvo ostvari. Ta razlika, po mojem mišljenju, opravdava razmišljanje koje smo sada uzeli u obzir. Budući da ta mogućnost mora imati to svojstvo, ali je mogla ne biti ostvarena, ona ne može imati to svojstvo jer je ostvarena, niti bi neka treća istina mogla objasniti zašto ona ujedno i ima to svojstvo i biva ostvarenom. Prema tome, ako te činjenice nisu posljedica slučajnosti, ta mogućnost mora biti ostvarena zbog tog svojeg svojstva. 

Kad je neka mogućnost ostvarena jer ima određeno svojstvo, to što ona ima to svojstvo moglo bi biti razlogom zašto su je neki agens ili prirodna sila ostvarili. Sve to možemo nazvati u intenciji i evoluciji utemeljenim načinima na koje će neko svojstvo neke mogućnosti moći objasniti razloge ostvarenosti te mogućnosti. 

Teisti tvrde kako se naš svijet može objasniti na prvi od spomenutih načina. Ako je stvarnost najbolja što može biti, tada bi odista imalo smisla tvrditi kako se dijelom radi o Božjem djelu. No, budući da postojanje samoga Boga ne može biti posljedica Božjeg djela, ne može biti ni u intenciji utemeljena objašnjenja toga zašto je ukupna stvarnost najbolja što može biti. Stoga bismo mogli donijeti razuman zaključak kako to što je to najbolji način neposredno objašnjava zašto je stvarnost onakva kakva jest. Čak i da Bog postoji, objašnjenje utemeljeno u intenciji ne bi se moglo mjeriti s drukčijim, a smionijim objašnjenjem koje nudi aksiarhičko stajalište. 

Vratimo se sad drugim objašnjenjima te vrsti. Uzmimo prvo mogućnost nule. Ona, znademo, nije ostvarena; ali, s obzirom na to da se mi pitamo što ima smisla, to i nije bitno. Da nikada ničeg nije bilo, bi li to morala biti činjenica koja nema objašnjenja? Rekao bih da je odgovor ‘ne’. Moglo je ne biti slučajnost to što je, od beskonačno mnogo kozmičkih mogućnosti, ostvarena najjednostavnija, najmanje proizvoljna, a ujedno i jedina mogućnost da nikad ništa nije postojalo. A da te činjenice nisu bile posljedica slučajnosti, ta bi mogućnost bila ostvarena zbog – ili dijelom zbog – toga što ima jedno od tih posebnih svojstava ili više njih. Osim toga, to objašnjenje nije moglo biti utemeljeno u intenciji niti u evoluciji. Da nikada ništa nije postojalo, ne bi moglo biti nikakva agensa niti procesa selekcije koji bi, bili živi ili neživi, omogućili ostvarenje te mogućnosti. To što je ona najjednostavnija i najmanje proizvoljna mogućnost bilo bi neposredan razlog njezina ostvarenja.   

Uzmimo opet hipotezu o postojanju svih svjetova. Ako je stvarnost ispunjena najviše što može biti, je li to posljedica slučajnosti? Može li pukim slučajem istina biti to da je, od svih kozmičkih mogućnosti, ostvarena ona koja seže u ovu krajnost? Kao i ranije, to je zamislivo, no ta bi slučajnost bila prevelika e da bi bila vjerodostojna. Možemo razumno pretpostaviti kako je, ako je ta mogućnost ostvarena, tomu tako jer je maksimalna, odnosno jer seže u tu krajnost. U okvirima tog maksimalističkog stajališta temeljna je istina to da je bivanje mogućim, ujedno i dijelom najispunjenijeg mogućeg oblika stvarnosti, dovoljno za bivanje zbiljskim. To je najviši zakon po kojem se ravna stvarnost. Kao i ranije, da se stvarnost ravna po takvu zakonu, i opet bismo se mogli upitati zašto je tomu tako. No pri otkrivanju takva zakona u određenoj bismo mjeri bili napredovali.     

Evo još jednog posebnog svojstva. Možda je stvarnost takva kakva jest jer su njezini temeljni zakoni, po nekim kriterijima, u matematičkom smislu najljepši što mogu biti. Neki fizičari skloni su vjerovati baš u to.    

Kako se iz navedenih primjedbi dade zaključiti, nema ovdje jasne granice između filofozije i znanosti. Ako uistinu postoji takav najviši zakon koji upravlja stvarnošću, on bi bio od iste vrsti kao i onaj koji pokušavaju otkriti fizičari. Kad se, u pokušaju da objasnimo pojedina svojstva stvarnosti, pozivamo na prirodne zakone, kao što su međusobni odnosi između svjetlosti, gravitacije, prostora i vremena, mi ne nudimo objašnjenja utemeljena na uzročnosti, s obzirom na to da ne tvrdimo kako je jedan dio stvarnosti uzrokovao to da neki drugi dio bude ovakav ili onakav. Ti zakoni objašnjavaju, ili djelomično objašnjavaju, dublje činjenice o stvarnosti, činjenice koje objašnjenja utemeljena na uzročnosti uzimaju zdravo za gotovo. U drugoj polovini ovog eseja postavit ću pitanje koliko duboko takva objašnjenja mogu doprijeti.

  1. Prema prijevodu Gaje Petrovića, u: Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1987. (Nap. prev.)
  2. Ovdje tek rezimiram i pretjerano pojednostavljujem tvrdnje drugih. Vidi, npr.: John Leslie, Universes (1989.).
  3. Prema prijevodu Gaje Petrovića, u: Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1987. (Nap. prev.)
  4. Eng. axiarchism, termin koji je skovao kanadski filozof John Leslie (r. 1940.), na kojeg i sâm Parfit upućuje ranije u tekstu. (Nap. prev.)

Autor

Derek Parfit

Kategorije

Objave