(Iz neobjavljene zbirke Ružmarin – pjesme i prepjevi)
*
POSLJEDNJE PUTOVANJE
(fragment – Inferno XXVI,90–142)
Ravno naprijed, s punih devedeset ljeta
u kostima skorenim od svijesti i žege –
sve puste šarene otoke svijeta
oplovjev, sa svojima je krenuo večeri jedne.
Ravno naprijed, krmom jutru okrenutom
(i izvoru jutra zauvijek izgubljenom,
primjetnu još samo pogledu svijenom
unazad poput srpa, u brazdi od pjene),
ravno naprijed, s družbom starom premorenom
onih što još bdiju bez snage i bez vjere –
s veslom okrilaćenim, s provom bez pulene,
poletio je brod nebu za Suncem što se stere:
u slavu Novog Svijeta, u čast mladoga Vernea,
na dno svijeta dotaknut plafon Inferna.
*
SVITANJE
Evo, napuklo je korito neba.
U luku sve širem tišina se nadvija
nad svime što diše:
meškolji se grad,
razmiču sjenke,
prokljucava viđenje:
iz daljina još posljednje
smjerno
pritječu k nama mjesečeve ribe.
*
S TREŠNJEVKE U ZORU
Jutro je. Otvaram prozor. Nebo se pjeni:
ispod oblaka što huče
iz daljine bešumno gledaju me
krovovi sneni.
I prije no što svuče
svoj ogrtač posvema milostiva zora,
i pozlati sve što pozlatiti može
izdašna Hora,
moj čas, osjećam, još došao nije.
Pod škrtom svjetlošću, sve isto je sada
kao davno prije –
i previranje ovo iznad grada
koji u svom naručju ziba me kao nekad,
i njegovih krovova treptaji nijemi.
I doista, kao da uvijek tako je bilo;
kao da mrtvo je još sve što živi:
neuskrsli drijêmi, ukočeno vrijeme –
dok samo odriješeni moj pogled sivi
puca na Sljeme.
*
DERVIŠ
Očajem se hranim,
Nadom opijam;
Gubim što imam,
Imam što dâm.
Dalek svima,
Sebi ponajviše;
Dok govorim šutim,
Sve tiše i tiše.
Korijenu stremim
Svega što niče;
Onog čega nema
Raskivam biće.
Jesam i nisam,
Tek postati želim:
Izgovoren biti
Dahom cijelim.
*
METAFORA
Večeras, nebo je svjetlucalo poput mora.
I bilo je njegove boje: one neponovljive boje
dubinski modrozelene, koju više nitko
nema potrebe uspoređivati s čime bilo.
Poredbe su uopće postale (već odavno)
zastarjela stvar. Današnja poezija
mrzi poredbu, a rimovanje (srok je čak neka vrsta metafore)
mrzi kao što se mrzi silovanje.
Tako je to. A ipak, postoje neka svojstva neba
(kao, uostalom, i zemlje) koja ne ovise o
trenutnim poetičkim uzusima kao ni o
trenutnim načinima gledanja.
Upravo je takvo večeras bilo nebo.
Kao more. Uzbibano, svjetlucavo, dubinski
modrozelenkasto, kao na onim slikama
u našim glavama prije no što smo naučili gledati.
Da, bilo je to nebo kao onda kada
smo vidjeli ne gledajući, kada je jednostavno
između mora i neba postojala takva bliskost
da ih je ponekad bilo teško i razlikovati.
A onda je pao mrak. Večer se izgubila i s njom
i njezino nebo. Više nije nalikovalo ni na što,
najmanje na more: i ono što bi sada htio da bude dubina,
samo je točka do koje pogled seže.
*
ROKOV PERIVOJ
“Brahman ima biti razmatran kao zadovoljstvo kiše.”
Taitirija Upanišada
Korak-dva, dovoljno je
da se prijeđe granica.
Neosjetno,
iza bedema tišine svjetlucaju u daljini
netom prijeđene stvari, zgažena lica. Kroz veo
osvrnuti se sad je lako:
pogled-dva, iza više ništa se ne krije, iza
ničeg više nema što nije i ništa, sigurno,
više nije kao maloprije. Titraji
bez značenja, prljava buka iza zalupljenih vrata: sve iverje
trenutka što struji odozdo pa leti zrakom i glavama – to je sada doista
sve čega ima. Ovdje, sada.
Odvajkada.
Za nas, ovo je brisani prostor vremena.
I za nas, koji ničemo iz ovoga grada,
za nas nema ničeg starijeg nego što je Sada.
Pamćenje – vidiš – uopće
precijenjena je stvar: jednom raskuženi pogled ne dopire dalje,
nego bliže; i prostor koji sada obuhvaćaš
nije prostor koji obuhvaća tebe; i vrijeme koje bruji nakon večernjeg zvona
nije vrijeme što se niže
(poput ovih misli bačenih pod noge Zagreba)
unazad, sve do točke iza koje navodno nema dalje –
to nije zrcalo. Ni korijen, ni izvorište. I prošlost nije ono što se ne vidi,
iza. Ona je ono što ti daje da vidiš,
pred sobom:
stabla, goleme četke za brisanje neba;
zastor od kiše, u hipu upijen svijet;
ispod, sve što sveudilj se sriče – krš i lom, nervni slom…
dok vjetar i dalje šamara Ilicom.
Pamćenje popušta (ovdje)
pod silinom sjećanja kao škota; odriješena od svega
što nisu čula nekontrolirano lepeću, neko vrijeme, da bi se zatim
(kad-tad) slegla i potonula u dubok mir –
na dno svega.
Ali odavde – vidiš – postoji još niže,
još bliže: s ove utvrde nad besmislenom zbrkom koju zovu sadašnji trenutak,
a koja nije drugo do ono što ostaje od jučerašnje kiše. Pa
korak po korak,
sve bliže i bliže,
silaziš, vraćaš se, kao prvi put (vratiti se lako, ali vratiti se jednom onamo
gdje nikada nisi bio je teže: za to treba imati vremena za vrijeme),
spuštaš se dakle i opet odnekud
znaš jednom da više ništa neće biti kao prije,
odnekud kao nikada prije dok padaš gradu pod noge zaboravljaš
što te okružuje i što je bilo i što sada
otkucava uokolo sa sumrakom i nestaje bez traga i sipi bez pada,
sve niže i niže sve bliže i bliže,
gradu pod noge dok padaš nesavladivo ali nesavladan već
dok osvrćeš se oko svoje izgubljene osi dok poput rasprslog mogranja pred tobom otvara se
veliko Ništa –
korak-dva, dovoljno je
da dođeš do središta.
*
BALADA O DAVNAŠNJEMU
Jedan-dva, jedan-dva,
Bješe nekoć poezija –
Skoči tu, čučni tamo,
Izvijaj se kao zmija.
Veliki frulaš Hakim
Sa visočjeg neba svira,
U dolima djeca grade
Tornjeve od papira.
Jedan-dva, jedan-dva,
Bješe nekoć poezija…
Po zraku ptica leti,
Na pitanja odgovara
Što postavlja joj smjelo
Glista iz bunara.
U propanj konj se diže,
Al samo da provjeri
Tko je noćas dežuran
Od mjesečevih zvijeri.
Jedan-dva, jedan-dva,
Bješe nekoć poezija…
I sve što gore bješe
I dolje je bilo tada:
I sve prosto pucalo je
Od iskonskoga sklada.
I pjevalo se tada sve
Bez mjere i bez kraja,
I sve je svatko znao
Od čika Jove-Zmaja.
Jedan-dva, jedan-dva,
Bješe nekoć poezija…
Al čitav svijet taj čio
U hipu, kažu, strada –
Raznijela ga stihija
U tisuću komada.
Od njega što ostalo je
Ne kazuje balada;
U prahu tek naziru se
Slova još i sada:
“Jedan-dva, jedan dva,
Bješe nekoć poezija:
Svij se tu, skrij se tamo,
Potrbuške kao zmija.”
*
SIGURAN
Siguran – u luku-kolijevku,
u zelene otoke daleke,
u dubinske zvijezde alge.
Siguran:
u prvi mah,
u djetinjstvo čedno,
u trajnu vrijednost međunožja,
u (kasnije) omče i šare.
Siguran:
u ima ga,
u nema ga,
u možda ga ima,
u (kasnije) možda ipak nema.
Siguran:
u jednadžbu ja = ja,
u vidljivo i nevidljivo svijeta,
u svijet,
u (kasnije) kraj svijeta.
Siguran u govnima.
*
AKŠAM GELDI
Suton je.
Nebo pada
iznad grada.
Tinja zemlja,
svijet se gasi –
svak se pita,
što ću sada?
Mrači se.
Nebo pada,
svijet se gasi…
Domala,
nikog neće biti
da te spasi.
Kraj dolazi.
Noć nas guta
pepelna.
U duši
sve se ruši,
sve propada –
ugasnuo,
svak se guši
od svog jada.
*
ZAGONETKA
Više nitko se ne raduje bez razloga
kada ugleda vrapce –
blizu, bliže, najbliže,
to suviše je znano.
Više nitko se ne raduje ni s razlogom
kada začuje svitanje –
za odgovor, ovdje, tamo,
suviše je rano.
Pod maskama sada udišemo
(i svjetlosti bez kraja)
sivozeleni zrak apokalipse.
Pa se pitamo i pitamo…
… kakav je to fini prah
što nam zasipa lice?