Svračja suita

S

I. Kradljivci bojâ (Ili: kako je T-com ukrao magentu)

Tata, koju boju najviše voliš? – Misliš danas… ili ovoga tjedna? – Ne zezaj me, znaš dobro na što mislim. – Pitaš me to svaki dan. Već sam ti rekao da ti na to pitanje ne mogu odgovoriti onako kako bi ti htjela. – Ali pitanje je tako jednostavno: samo trebaš odabrati onu boju koja ti se najviše sviđa. – OK, najdraža mi je crvena. – Nije istina! – Zašto misliš da nije? – Zato što si mi neki dan rekao da ti je najdraža boja plava. – Dobro, onda mi se najviše sviđa plava. – Nisam zadovoljna s tvojim odgovorom. – Kako to misliš? – To kažeš samo zato da me se riješiš. – U redu. Najviše mi se sviđa petrolej plava. – Kakva ti je to sad plava? – Saturirana, prema zelenome spektru, prigušena s malim udjelom sive. Zapravo, možeš je dobiti tako da u plavu dodaš malo žute i crvene, u pravilnim omjerima, ali pri tome nije svejedno o kojoj se plavoj, žutoj i crvenoj boji radi. – Zvuči kao neka krepana boja. Ne znam što znači sarutirana. I ne kompliciraj, pitanje je jednostavno. – Hoćeš iskren odgovor? – Hoću! – Najviše mi se sviđa odnos između pješčano-ružičaste i šafran-narančaste. – Ali to nije boja, to je…kako si rekao, odnos? – Ili između perzijsko-tirkizne i ljubičaste boje glicinije. – Neodlučan si. Ne znam što je glicinija. I odnos nije boja. – Ne postoji boja bez odnosa. – Kako to misliš? – Nije moguće zamijetiti boju kao takvu, a da je pri tome ne vidimo u odnosu s nekom drugom bojom, s više boja, ili spram njezina okružja. – Glupost. Dokaži. – Vidiš ovaj sivi jastuk? Koje je on boje? – Pa sam si sada rekao: sive. – Uzmi ga i stavi na ovaj crveni pokrivač. – Evo… i što sad? – Koje je sada boje? – Pa iste, sive. – Pogledaj malo bolje, odnosno pogledaj istodobno obje boje, vidjet ćeš da se jastuk doima sivkasto-zelenkastim. – Nije istina. – OK. Stavi ga sada uza svoju zelenu hudicu. – I dalje je siv. – Nije, sada se doima sivkasto-crvenkastim. – Aha, opet me daviš s onim svojim kontr… onim, kako se ono zove? – Simultani kontrast. – Dosta mi je te tvoje igre. Uvijek se izvlačiš na isti način i koristiš nerazumljive riječi. – Koju ti boju najviše voliš? – Rozu, naravno. – Roza se ne sklanja u padežima, roza je uvijek roza, kako god okreneš. – Opet koristiš nerazumljive riječi. – Koja ti se nijansa ružičaste najviše sviđa? – Evo ova. – To nije ružičasta, to je magenta. – Molim? – Mađenta, boja ciklame. – Ne znam što je ciklama. Ni što je ta tvoja mađenta. Ali znam koja je to roza. – Koja? – To je T-com roza! – Molim?! – Pa znaš, boja onog velikog T s malim kockicama… znaš onog… evo, kao na ovoj vrećici. – Izem ti T-com!… i nisu kockice nego kvadratići! – Molim? 

II. Kradljivci nota (Ili: volim / ne volim)

Volite li Brahmsa, pitate me? Volim, još i kako, osobito njegov Njemački requiem, a još i više njegova djela za gudače… Ah ne, ustvari me pitate jesam li gledao ekranizaciju istoimenoga romana Françoise Sagan u režiji Anatolea Litvaka… Film je izvorno bio naslovljen Goodbye Again? Ne, nisam ga gledao, nažalost. Ali, kad ste već spomenuli Brahmsa, gledao sam jedan drugi film koji se okoristio njegovom komornom muzikom. Gledao sam, iako davno, Ljubavnike Louisa Mallea… Kako mi se svidio? Mislite na Brahmsa?… Ah, na film, naravno. Izuzev zanosne Jeanne Moreau, film me se baš i nije, štono bi se reklo, dotakao. Bit će da je to zbog Brahmsovoga seksteta koji se sporadično pojavljuje kao zvučna kulisa u filmu… Ne, ne, krivo ste shvatili; nemam ja ništa protiv te skladbe. Baš naprotiv! Ali imam nešto protiv zloporabe muzičkih djela u kontekstu filmske umjetnosti… Da Vam pojasnim taj stav, kažete? Vidite, za razliku od čitatelja romana koji odabrani predložak Brahmsove glazbe u kontekstu romana ‘prima na znanje’ jer ga, dakako, posredovanjem književnoga predloška nije u stanju uistinu i čuti, gledatelju filma ta ista glazba izravno je dostupna posredovanjem zvučne trake. Čitatelj se može osloniti na vlastito pamćenje slušnoga iskustva konkretnih djela toga skladatelja, ili ih pak može poslušati po okončanju čitanja, ne bi li upotpunio svoje razumijevanje, odnosno svoj doživljaj pročitanoga. Tako je to s književnim referencijama na glazbena djela. S filmom stvari načelno stoje drugačije. Redatelj ne doziva određenu skladbu u kontekstualnu orbitu svoga djela tako da se posredno oslanja na gledateljevo pamćenje, nego on njezinu snimku neposredno reproducira na zvučnoj traci i tako je izravno uvodi u svoje djelo… Molim? Kažete da je ta odlika filmu dobrodošla? Svakako, to je vrlo ekonomična odlika, budući da receptivni raspon što ga gledatelj zaprima može biti neobično širok i raznorodan, a da kao takav čulima bude dostupan istodobno, u jednome dahu, bez neizravnoga posredovanja pamćenja odnosno imaginacije. To je svakako dobitak za filmsku publiku, ali mislim da je to ujedno i gubitak za onu književnu, a osobito za glazbenu… Negodujete? Pitate me zašto tako mislim? Dopustite mi dakle da Vam pojasnim. Književna publika svoje iskustvo čitanja utemeljuje na „horizontu iščekivanja“, a s istim ili makar srodnim iskustvom računa i spisatelj, koji suptilnom geometrijom sugeriranih doživljajnih struktura postepeno konstruira svoje djelo, satkano ne samo od riječi, nego i od svega onoga što je riječima onostrano, a na što se one odnose znakovnom sklopljenošću svojih označitelja i označenika. Drugim riječima, prostor književnoga teksta prostire se i s onu stranu književnoga sveska, zahvaćajući ne samo one sadržaje koji se mogu uhvatiti u klopku riječi, nego i one neuhvatljive, koji se mogu tek prizvati umješnim sugestijama, namamiti obećanjima što ih gurmanski raspoloženome čitatelju pružaju probrani leksički sastojci… Mislite da pretjerujem? Da odveć teoretiziram? No dopustite, kad ste me već povukli za jezik; teoretiziranje nije teroriziranje… A Vi baš mislite da jest? Uglavnom, dopustite mi da nastavim. Bez usvojenih „dostupnih kategorija“ mi nismo kadri, u spoznajnome smislu, rekonstruirati zamisao književnoga autora. Nismo u stanju receptivnim gabaritima svoje pažnje obuhvatiti sve ono što nam djelo obilato i neštedimice nudi. Iz tog razloga idealan čitatelj bio bi neki nezasitni literarni izjelica, stanovnik književne inačice zemlje Dembelije, koji se povazdan lješkari, zavaljen u mrežama najrazličitijih referencija što ih je svojim gargantuanskim čitateljskim apetitom sebi priskrbio… To Vam je degutantna prispodoba? Žao mi je, nemojte mi zamjeriti na odveć putenoj slikovitosti. U svakom slučaju, to Vam je onaj čitatelj koji u nebrojenim zalihama svoje memorijske smočnice ima pohranjene najrazličitije senzacije, pa tako i one muzičke, koje mu omogućuju da tekst što ga opažanjem konzumira postane uistinu sadržajan nutrijent i slastan zalogaj. Svaki drugi čitatelj raspon piščeve zamisli reducira na tek pregršt nehranjivih sastojaka, ili ga pak krivotvori svodeći ga na lažnjak žitne kavovine… A Vi je baš volite? Više nego kavu? Pa neka, ni ja nisam bogzna kakav ljubitelj kave. No ne mijenjajmo temu, dopustit ćete. Idealan čitatelj je uz to i onaj koji prikupljene namirnice sam pripravlja za blagovanje, nerado konzumirajući već zgotovljena jela, poput onih što su ih ne samo pripravili nego i za nas probavili sastavljači kojekakvih readers digesta. Upravo odatle proizlazi problem filmovanih romana, a onda još i pokraćenih, tj. prepričanih filmovanih romana. Rezultat tog nakuhavanja i prekuhavanja može biti samo iscrpljena namirnica, višekratno prežvakani zalogaj lišen hranjivoga sadržaja, ili – kako bi u našemu susjedstvu rekli – čorbine čorbe čorba… Vi opet inzistirate i skrećete s teme: Volim li Brahmsa doista? Hvala na pitanju, ne volim. Barem ne onoga Brahmsa koji se servira na pladnju pretrpanome svašticama, onoga koji poprima svakojake okuse, izgubivši pri tome svoj navlastiti. Ne volim onoga Brahmsa kojega moram slušati doživljajno nadražen filmskom fabulom, koja skladbu dodatno opterećuje narativnom dramom i njezinim emotivnim patosom, kao da mu onaj vlastiti, muzički patos nije dostatan… Zar doista ne volim Brahmsov zanosan sekstet reproduciran u Ljubavnicima, pitate me? Mislim da sam Vam na to pitanje već odgovorio! Ne, ne volim ga čuti kako u funkciji zvučne kulise sekundira noćnim, ljubavnim putešestvijama Jeanne Moreau. Jednako kao što ne volim makabralni prizvuk Mahlerova Adagietta u Viscontijevoj ekranizaciji Mannove novele. A još manje iznuđenu sentimentalnost inače božanskoga Andantea iz Mozartova klavirskoga koncerta br. 21, ukradenoga za potrebe Widerbergova filma Elvira Madigan… Za razliku od Vas, kažete? Pa dobro. Ja pak ne volim, slušajući te i njima slične glazbene dragocjenosti, gledati celuloidne fantome kako neumorno opsjedaju te jedinstvene i ugođajno nesvodive skladbe. Opsjedaju ih uvijek iznova, jer jednom izgubivši svoju sonornu nevinost brutalnom penetracijom filmske slike, izvorne skladbe ostaju zauvijek okaljane tuđim, nepoželjnim rukama, vječno na sebi noseći tragove uljeza koji im se nekoć neuviđavno bio uvukao pod skute. I svaki puta kada ih iznova čujemo, odmah im se prikrpaju ti isti fantomi i ne puštaju ih na miru, kao ni nas slušatelje. Jednako tako ne volim ni glazbene potpourrije, okupljene na albumima koji se kite istim, dodvornim nazivima… Da, da, pogodili ste, mislim upravo na onu negdašnju seriju muzičkih albuma pod nazivom „Volite li Chopina?“, „Volite li Debbusyja?“, volite li uostalom sijaset drugih skladatelja koji vam širokogrudno nude svoje uspješnice, highlights i the best of svojega repertoara… A Vi ih baš rado slušate?! Nisam ni sumnjao. Uostalom, ne volim kradljivce općenito; među njima još manje kradljivce bicikla koji su me nekoć davno bili bolno oštetili (iako one Vittorija de Sice baš volim), a ponajmanje volim kradljivce umjetnina. Mislim pri tome na one legalne kradljivce umjetnina koji se kite tuđim perjem da bi njima ovjenčali svoja oskudna pleća; koji poput vampira sišu vitalne sokove umjetničkih djela, svodeći ih na oblikovne ljušture, ili pak na tuđim emocijama preparirane trofeje. One koji kradu ne samo djela nego pri tome i okradaju – što je još manje oprostivo – našu sposobnost imaginiranja, tu prevažnu ali i krhku moć kojom spoznajemo svijet u njegovoj velebnoj nedokučivosti… No vidim, Vi i dalje baš inzistirate na jednom te istom pitanju… Ukratko dakle, kad me već pitate, pa da konačno zaključimo tu temu: ne volim Brahmsa!… To Vas vrijeđa? Vi ga baš volite?!  E pa ja ga baš – kao što bi to rekao namćor Balašević – ne volem!! 

III. Kradljivci emocija (Ili: feniletilamin i misterij orgazma)

„Ljubav vam je na vrhu jezika? S ovim mliječnim čokoladama, rađenim po tradicionalnoj recepturi, je još od 1966. godine ljepše reći „Volim te“! […] „Volim te… punjene čokolade jedinstvene su po tome što u svakoj tabli imaju po tri vrste punjenja: višnja, jagoda, malina i badem, lješnjak, karamela. Govore sve što želite reći. Ljubav ima okus naših čokolada!“ […] „Jeste li znali?: Konzumiranje čokolade i uživanje u zdravom ljubavnom odnosu je iznimno korisno za zdravlje srca, tvrde kardiolozi.“ […] Topljenje čokolade u ustima uzrokuje povećanu aktivnost mozga i otkucaja srca, osjećaj sličan onome koji imamo pri strastvenom ljubljenju.“ […] „Čokolada potiče proizvodnju serotonina. Serotonin smanjuje tjeskobu i utječe na dobro raspoloženje. Uživanje u čokoladnim zadovoljstvima oslobađa endorfin, koji pak izaziva osjećaj sreće i zadovoljstva kakav imamo u zdravoj seksualnoj vezi. I informacija koja će mnogima izmamiti osmijeh – čokolada sadrži feniletilamin – koji potiče proizvodnju dopamina, čije je lučenje izravno povezano sa zadovoljstvom nakon orgazma. Sjetite se Devet i pol tjedana… i uživajte u čokoladi!“ (Navodi su preuzeti s web stranice: https://zvecevo.hr/hr/)

IV.  Kradljivci imena i djela (Ili: bodulski genius loci)

Ako ste se kao ljubitelj pizze, ili makar kao ogladnjeli namjernik, zatekli u jednoj od najatraktivnijih otočkih destinacija na Jadranu, donedavno ste mogli među mnogim pizzerijama posjetiti i onu koja se bila nalazila na atraktivnoj lokaciji, na samoj gradskoj rivi. Ta se pizzerija nije isticala ničim osobito posebnim – jela su bila standardno spravljena, cijena u sezoni standardno paprena, posjećenost sezonski standardno učestala… Pa ipak, po nečemu je ta zalogajnica bila iznimnom. Bila je to po svome nazivu i kontekstu njegova odabira. Ne, nije se radilo o onomastičkoj dosjetljivosti pomoću koje bi domicilni onomaturg skovao namjernicima primamljivo ime. Njezin je naziv bio posve prozaičan, barem kada je riječ o zalogajnici talijanske spize. Možda nije bio skovan baš na prvu loptu, s talijanskim nazivljem i razvikanim talijanskim lokalitetima. Ne na prvu, ali jest već na drugu loptu. Pizzerija se, naime, zvala Leonardo. Riječ je dakako o geniju rodom iz Vince, renesansnome homo universalisu, autoru koji je ‘skuhao’ mnoge tehničko-tehnološke recepture i patente u području slikarstva, vojne industrije i sl., i koji je po svoj prilici – nije na odmet pretpostaviti s obzirom na njegovu univerzalnu genijalnost – skuhao i pokoje majstorski pripravljeno jelo. No ako on možda i jest bio neobznanjeni majstor talijanske kuhinje, nije se na oglasnome transparentu naše pizzerije našao iz toga razloga. Našao se tamo po svoj prilici naprosto stoga što je univerzalno poznat i što je rodom bio s apeninskoga poluotoka. Riječju: zato što je bio Talijan, a pizza je, kao što znamo, talijansko nacionalno jelo. Pa zašto se onda ponad ulaznih vrata nije šepurilo ime ili prezime nekog drugog, podjednako slavnoga Talijana? Na primjer prvoga mu konkurenta za univerzalnu genijalnost: Michelangela? Ili možda radije Rafaela? Ili Tiziana? A zašto ne Dantea, Petrarce ili Boccaccia? Ili Verdija, Paganninija ili Carusa? Ili, na koncu, još uvijek živih Zoffa, Del Piera, ili Tottija? Genijima, genijalcima i virtuozima talijanska povijest i suvremenost ne oskudijevaju. A za privlačenje ogladnjelih turista naziv pizzerije mogao je biti odabran i među imenima pojedinaca iz drugoga, manje razvikanoga kulturnog ešalona, i to probranih po gurmanskome ‘ključu’. Na primjer: Pizzerija Giordano Bruno (za ljubitelje jače pečenoga tijesta), Pizzerija Julius Evola ili Pizzerija Elémire Zolla (za ljubitelje izvornih, ‘tradicijskih’ receptura). No možda ipak očekujemo previše od praktičnih ugostitelja koji su bili u potrazi za univerzalno prepoznatljivim simbolom kojim bi bez prevelikih dubioza ostvarili svoje, ne odveć zakučaste, poslovne ciljeve. Zacijelo pomišljate da vlasnici nisu imali dovoljno profinjenu maštu, pa su igrali na sigurno, bez previše driblanja, ili riskantnoga padanja u šesnaestercu. Tu se međutim varate. Previdjeli ste (a cinici će zlonamjerno reći da su to previdjeli i vlasnici pizzerije) da je Pizzerija Leonardo bila oslonjena na obiteljsku kuću ugledne starosjedilačke obitelji, u kojoj je ljetima donedavno boravio i stvarao njezin suvremeni izdanak, ponajveći hrvatski talijanist svjetskoga ugleda. I kao da ta činjenica nije bila dovoljna, sudbonosna je zgoda htjela da je uvaženi profesor i akademik svojedobno doktorirao upravo na Leonardu da Vinciju i njegovoj poeziji. Iako nisu prihvatili šlagvort koji im se nudio i odabrali ponešto poetičniji naziv – možda upravo neki prikladni ulomak nekog prikladno odabranoga Leonardovog stiha, sve ipak upućuje na to da su se skrupulozni onomaturzi iz pizzerije studiozno pripremali pri odabiru naziva. K tome – kao jasan putokaz pridošle inspiracije – ispod prozora radne sobe uglednoga talijanista (pače iza njegovih leđa, ukoliko on sjedi za svojim radnim stolom), bili su izvjesili u humornome tonu naslikanu Leonardovu Posljednju večeru, svojevrsnoj stripovanoj verziji te najglasovitije renesansne freske. Rekli biste zasigurno da je riječ o ironiji sudbine što je kobno zadesila dotičnoga uglednika, odnosno o njegovim loše raspodijeljenim karmičkim kartama, ili pak o nestašnome susjedskom podbadanju, a možda čak i o diverziji na razini perfidnih teorija urote. Ali ne, tome nipošto nije tako. Tȁ zamijetite samo o kakvome se izbrušenome poetičkom rukopisu radi. Riječ je naprosto o kongenijalnome činu. Genijalnoga Leonarda pokrali su pod nosom genijalca specijaliziranoga za Leonardovu poeziju, ni manje ni više nego genijalci praktičkoga uma, pa makar oni bili i neosviještene samospoznajne moći. A da je tome doista tako, govori u prilog činjenica da tom vrstom dosjetljive genijalnosti genius loci toga otočkoga mjesta ne oskudijeva. Riječ je naime o reprizi iste lopovske dosjetke, ali u drugome kontekstu, i u smanjenome mjerilu (mislimo pri tome na atribute genijalnosti obaju protagonista: kradljivca i pokradenoga). Naime, u prizemlju nedaleke kuće u kojoj, zahvaljujući obiteljskoj prigodi, ljetuje stanoviti hrvatski slikar (kojega zbog pristojnosti nećemo imenovati), osvanuo je prije nekoliko godina hibridni križanac kafića, disko-kluba i pizzerije. Ovaj puta su lokalni onomaturzi banalnim nazivom toga lokala (kojega također zbog pristojnosti nećemo navesti) odlučili prikriti svoje onomastičko umijeće. Ali zato su u punome sjaju očitovali svoju sposobnost odabira prikladne slikovne simbolike, obzirom na kontekst slikareva djela. Taj slikar naime, među ostalim motivičkim sadržajima, slika hrvatske etno-frizure. Pogađate već o čemu je riječ – na dvorišnome zidu, na mjestu na koje izravno gleda prozor slikareve spavaće sobe, naslikana je monumentalna ženska glava, s kosom spletenom u punđu i prikazana s potiljka. Pogađate također da dotični slikar slika ženske frizure s vizure potiljka – punđe, kike, fute i ostale načine tradicionalnoga uređivanja ženske kose. A ako ste kojim slučajem i sami posjetili to frekventno mjesto jadranskoga ljetnoga šušura, onda ste zacijelo primijetili da je uz naslikanu frizuru naslikana i ženska šaka s uzdignutim srednjim prstom i horizontalno ispruženim palcem. Ta je gesta naslikana tako da uzdignuti prst i ispruženi palac tvore slovo L, iza kojega pak slijede za zid pričvršćena trodimenzionalna slova: O V E. Punim izričajem rečeno, ispisana je riječ L O V E. Ne radi se dakako o nepristojnoj gesti i zlonamjernome podbadanju slikara koji nekim čudom slika iste motive. Radi se – kao što to lijepo i piše – o gesti iskazivanja ljubavne naklonosti, začinjenoj s par kapi mošusa. Jer ljubavnim emocijama otočko ljeto ne oskudijeva, osobito noću i usred sezone, i to ne samo posred obližnje šumice. Budući da ste po svoj prilici prepoznali neskrivenu analogiju s prethodno izloženim primjerom genijalne, višestruko uslojene dosjetke, zasigurno ste došli do zaključka da rasprostranjeni bodulski genij zaslužuje utemeljenu kritiku praktičkoga uma. Ukoliko ste pak manje kritički nastrojeni, možete tek zaključiti da lokalni genius loci naprosto očituje svoju naklonost spram umjetnosti – one genijalne, i one druge, koja to nažalost nije. Interesni duh toga otočkog mjesta javno ljubi djela spomenutih slikara, a svoju ljubav za potonje neskriveno iskazuje anglizmom ispisanim u verzalu. A da iza svega ne stoji zlosretna igra kobi, kao ni i odveć nadobudno zavjereničko podbadanje, nego tek prozaična namisao, jasno kazuje isti natpis pročitan kao hrvatska riječ i interesni moto. Zahebat ćeš svakoga za malo – love.   

V. Kradljivci vatre (Ili: vječni plamen umjetnosti)

Ponovite molim Vas još jednom Goetheov navod što ste ga maločas izrekli. – Drage volje: „Umjetnici stvaraju iz umjetnosti, geniji iz prirode, poput prirode.“ – Vi dakle uistinu smatrate da umjetnost nastaje iz umjetnosti, bez posredništva nadahnuća? – Da i ne. Nadahnuće je neizostavno, osobito ako je riječ o vrhunskome stvaralaštvu. Ali ono jest učinkovito tek onda kada mu je umješan pojedinac pripremio teren pomoću odgovarajuće nakane, posredovane tvorivom i umijećem kojim se ono oblikuje. U protivnome, nadahnuće promašuje adresu, nije u mogućnosti prizemljiti se na ciljano mjesto. – No Vi očito, zajedno sa Goetheom, razlikujete u tom kontekstu umjetnike i genije? – Pa da; za razliku od prvih, ovi drugi su rijetki svati. Ali i među genijima ima onih koji crpe iz umjetničke baštine, poput Picassoa ili Stravinskoga. Prvi poput svrake krade gdje god stigne i uzmogne (jer znade i može), drugi pak tvrdi (i po toj se tvrdnji u svome skladanju ravna) da se glavna zadaća umjetnosti sastoji u tome da obnavlja stare brodove. Obojica su u jednoj od svojih stvaralačkih faza bili neoklasicisti, dakle kradljivci s pokrićem u oblikovnome kanonu. Onome kanonu koji je nekoć osiguravao pristup umijeću pomoću kojega postaje „teško činiti loše, a lako činiti dobro“, kao što je to rekao Einstein, komentirajući Le Corbusierov Modulor: It is a scale of proportions which makes the bad difficult and the good easy. – Iz Vaših riječi dalo bi se zaključiti da umjetnost nije drugo doli zanatsko umijeće podložno zacrtanim pravilima, štafetna palica koja se prenosi rukom k ruci. Štoviše: vrlina ruke umjesto znamen duha. – Naprotiv, umjetnost je prvorazredni duhovni biljeg, ali takav koji se očituje upravo posredovanjem ruke. Bez ruke ne samo da nema nauke, nema ni očitovanja duhovnoga agensa, kao što bez zapaljive tvari nema vatre. – Ali trijeska se ne bi zapalila bez udjela toga agensa. – Tako je. Jednoga nema bez drugoga. – Pa ipak, Prometej je vatru ukrao bogovima, zar ne? Nije ju ishodio kresanjem kremena, ili trljanjem drvenih štapića. – Na njegovu štetu i našu blagodat. Ali ta krađa ne bi bila krađom da nije bila ‘oplođenom’; u naravi je kradljivaca da ‘okreću’ i umnažaju svoj dobitak. Tako i užgana tvar ljudima donosi blagodat topline, a umijećem oblikovana umjetnina grije nas vječnim plamenom što je na nju prenesen pri doticaju s umjetninama koje su joj prethodile. – Reklo bi se da u Vašoj viziji umjetničkoga stvaralaštva nije samo duh ostao kratkih rukava, nego je zakinut ostao i sâm autor. Po Vama on biva tek epifenomenom tradicijskoga kontinuiteta, domino-pločica umetnuta u neprekinuti niz, su-pojava lišena navlastitih svojstava. – A što biste Vi drugo očekivali od autora? Tȁ on je upravo auctor, onaj koji uvećava prethodnu stečevinu, bilo da se radi o vojskovođi što teritorij carstva širi na novo-osvojena područja, bilo da je riječ o umješniku koji saldo stvaralačkoga otkrića pribraja glavnici pohranjene ušteđevine. – Libite se čak i umjetnika nazvati tim imenom, pa ga spuštate na niže ontološke grane obrtnika. – Mislim da obojica griješimo ukoliko umjetnika i umješnika poimamo kao dvije različite osobe. Jednoga nema bez drugoga. – Duchamp se s Vama zasigurno ne bi složio. A zacijelo ni Beuys. Osim toga, nije li Duchampov veliki uzor i duhovni otac Leonardo bio rekao: la pittura è cosa mentale? Naime: „slikarstvo je stvar uma“. – Jest, no upravo je ta tvrdnja argument pro domo tradicije, i to one muzičke, odnosno pitagorejske, temeljem koje je muzika kao pojetika sui generis bila dijelom quadriviuma. Temeljem svoga pripadništva istoj tradiciji Leonardo je slikarstvo nakanio uzdići ponad ‘trivijalnoga’ umijeća. – Eto ga! Sad ste i sami priznali da je slikarstvo umjetnost, a ne tek puka obrtnička vještina. – Tako je, slikarstvo je umjetnost, i to ona koja generički proizlazi iz sebe same. A Leonardo je bio, nemojmo to zaboraviti, genij par excellance, pa je unatoč tome tražio pojetsko pokriće u muzičkoj noetici. – Eto dakle. Vi iz vlastitih argumenata izvlačite krive zaključke! Koliko mi je poznato, pojam noetika etimološki vuče korijen iz grčkoga pojma nȗs, koji označava um, duh, odnosno intelekt, zar ne? Niste li upravo podastrijeli krunski dokaz o tome da umjetnost svoje podrijetlo izvodi iz nadahnuća, bez obzira radi li se o božanskome, ili pak prirodnome nadahnuću? – Istina je, Leonardo je bio vjerni Platonov sljedbenik u tim stvarima, kao uostalom i ostali glasoviti umjetnici koji su poput njega gravitirali Platonovoj akademiji, što ju je u Firenzi bio osnovao Cosimo de’ Medici, pod utjecajem Gemista Pletona i uz svesrdnu prevodilačku pomoć Marcilia Ficina. Slava slikarstva što ga je Leonardo bio zagovarao u svojemu Traktatu o slikarstvu pripadala je nebu, a ne zemlji, za razliku od kiparstva kojemu je rugalački predbacivao njegovu ogrezlost u prašini. No od kakvoga je tvoriva sazdano slikarsko djelo? Zar je načinjeno od neke suptilne, eterične tvari, ili pak od pigmenata i ostalih materijalnih supstancija koje su slikarevim umijećem preobražene u čudo umjetničke transfiguracije? – Prodajete mi alkemiju, tu kvazi kemiju, kao jeftinu analošku dosjetku. – Onda radije besplatno sa sobom ponesite ovu misao Mladena Pejakovića: „Ne može se sačiniti svod od mističnih emocija, ali mistične emocije mogu biti prizvane od nekog prikladno konstruiranoga svoda. Mistično mu nije izvor, ali može biti uvir, njegov efekt.“ – Vi drugim riječima tvrdite da je inspiracija u stvari epifenomen umijeća, a ne obratno? – Dozvolite mi da Vam navedem još jedan uvid iste osobe, koja se po tom pitanju znala znatno prikladnije izraziti no što sam ja to u stanju: „Kao što se pisci rađaju u književnosti, tako se graditelji, skulptori, slikari i crtači kao autori formiraju u određenim shemama likovne vještine svoga trenutka. Naputci i propisi, pravila i norme, shemata, nipošto nisu okovi njihovu osobnome izrazu. Inspiracija, ta riječ izumljena u reformaciji, u davnija vremena nije bila osnovni pokretač likovnoga oblikovanja. Sheme su bile izvor invencije i kombinatorike što upošljavaju najraznolikije psihofiziološke moći; podloge individualnog duhovnoga rasta i uporišta za razvoj vrlina u umijećima. Vještina i umijeće oblast je s jedne strane ograničena shemama i konstrukcijskim mogućnostima, a s druge opet otvorena invencijama koje ih primjenjuju na osebujan, životvoran način. Konvencije u stilovima i stilovi konvencija traju upravo preko sloboda kojima autor oslobađa energiju iz jezgri shema, u naporu ostvarenom kao bljesak, pod pritiskom i u višoj temperaturi časovitog domišljaja. Radnje sastavljene zaposlenošću svih autorovih moći, ove aktivnosti još i pojačane tvrdim otporima što ih donose vanjski faktori oblikovanja, suvremenija je terminologija jednostavno, bez dubljeg promišljanja, okrstila riječju nadahnuće.“ – Hm, ne znam baš… sve mi se čini da Vi i taj Vaš Pejaković pripadate cehu kradljivaca, onih jalovih pojedinaca koji sami nisu kadri stvarati na uistinu izvoran, neovisan i nepatvoren način, pa zato besramno okradaju dotrajalu baštinu, reciklirajući njezine otrcane djeliće. Osim toga, odmah ste mi bili sumnjiv tip, već i stoga što ne volite Brahmsa, toga doista nadahnutoga skladatelja. – A meni se pak čini da u Vama čuči prikriveni tat, koji bi rado i okretno okrao i samoga Svevišnjega, samo da zna gdje je On pohranio svoje blago. Pa biste onda dokono prebirali svoj obilni plijen uz milozvučne note nekog od Brahmsovih nadahnutih Intermezza. Preporučujem Vam za tu prigodu one u izvedbi Radua Lupua, tog nadasve umješnog i istinski nadahnutoga glazbenog tumača, i to ne samo Brahmsovih djela. – Sram Vas bilo! – Ne zamjerite, to je rečeno u šali. Ali znate kako se ono kaže: u svakoj šali pola istine. No vrijeme je da krenemo, obveze zovu. Kako se čini rastat ćemo se s gorkim okusom u ustima; to je po svoj prilici od duploga espressa koji smo obojica bili naručili. Dopustite meni da podmirim račun.  

VI. Kradljivci mrvica (Ili: život iz druge ruke)

Volio bih ti na kraju reći još i ovo (nadam se da ti nije dozlogrdilo čitati moje ispovjedne litanije… ukoliko ipak jest, uvijek mi možeš uzvratiti istom mjerom, a možeš je i premašiti). Ponekad mi se čini da Bogu kradem dane, da sam – štono se kaže – niš koristi, sebi i drugima. Da živim na kredit, trateći poklonjeno vrijeme na recikliranje tuđih misli, riječi, djela i propusta (čak i moji grijesi nisu nimalo originalni, višestruko su reciklirana roba). Da nisam u stanju biti izvoran, svoj, makar na trenutak doživjeti nešto što pripada samo meni, što nije tek preuzeta doživljajna moneta koja prelazi iz ruke u ruku, habajući se i blijedeći, gubeći svoju prvobitnu kupoprodajnu moć. Sve moje posuđeno je ili pokradeno, za male novce kupljeno u second hand dućanu. Iznošene misli; nekih drugih ljudi proćućene emocije; svjetonazori skrojeni po tuđoj mjeri; uvidi iz druge ili treće ruke; mrvice pobrane sa stola za kojim su se gostili dostojniji od mene (a takvih srećom nije uzmanjkalo, pa se od mrvica dao složiti ukusan i obilat šmarn). Gdjekad pomislim: gle, ove cipele još nitko nije obuo, razgazit ću ih i bit će mi kao salivene; no uskoro opazim hodajući da koračam već ugaženim stopama, prtim već uprljan snijeg, obijam već izlizane pragove odavno napuštenih, ruševnih zdanja. Rado bih kome rekao: što je moje tvoje je; dođi da podijelimo dobit koju sam stekao vlastitim trudom… No ono moje nije moje, a svojim sam trudom raubao tuđe zasluge, rasipajući zatečenu glavnicu umjesto umnažajući je. Sve što sam činio bilo je učinjeno u namjeri da upoznam iz prve ruke ono što su drugi prije mene već bili spoznali. Mjesta koja sam posjetio drugi su već bili obišli, oduševljenja koja sam upoznao drugi su već odavno bili zaboravili, pa i poneka vlastita dragocjena sjećanja na davnašnje zgode koje ljubomorno čuvam, kao da nisu moja, kao da ih je netko drugi bio proživio, netko kome vazda gledam u leđa, netko tko mi povazdan krade moje vlastite snove. Osjećam se pokradeno, ja koji sam druge tako spretno bio okradao. Reći ćeš mi: tako ti i treba, sve je to ionako tuđa roba, jalovi dobitak i shodno tome zasluženi gubitak. Došlo je i otišlo, pljesni rukama i kreni dalje. E pa vidiš, u tome i jest stvar. Ako otresem tuđe sa sebe, makar to bile i puste tlapnje, što će mi preostati? Na čemu ću dalje graditi i čemu ću se nadati? Jer moje je imanje spoznaja o drugima, ili radije – spoznaja drugih. Pokušao sam slijediti ih i bio sam obogaćen uvidom u njihovo dragocjeno iskustvo; probao sam oponašati ih i bio zatečen obilnim blagoslovom njihova izvornoga dara. Ako sve to odbacim, džepovi će mi biti prazni. Znam, sada ćeš mi zasigurno prizvati parabolu o bogatome mladiću, o snuždenome bogatunu kojemu je teško predati stečeno blago. No lakše je predati vlastitu svojinu, nagrada će tada barem biti zaslužena. Kako predati ono što nije tvoje i opravdano nadati se zasluzi? Eto to ti je moja nevolja, moja nevoljna svojina, moja nemila stečevina. Kako predati tuđe zasluge praveći se pri tome da su moje vlastite? Krasti od drugih, to sam još i znao. Ali kako okrasti sebe samoga, kako oteti od onoga koji ljubomorno čuva nešto što nije njegovo? Okrasti kradljivca, za to je tek potrebno istinsko umijeće i vraška dosjetljivost.

Stoj mi dobro. I ne oklijevaj počastiti me teretom svojih vlastitih briga. Osobnoga tereta i onako nemam, a tuđi po navici ustrajno nosim. 

Autor

Jagor Bučan

Kategorije

Objave