Presjeli su u Belom Manastiru, i sad sjede na drvenoj klupi kod kolodvora u Pečuhu, čekajući vlak za Budimpeštu. Dovoljno vremena, premještaju se na terasu obližnjeg lokala. Rano jutro, kava, oboje neispavano. Urlikanje pijanih glasova, čiji, očito, vlasnici ubrzo sjedaju za stol do njihova; izbrijane glave, prvi je nabijeniji, drugomu majica bez rukava otkriva tetovirano rame. Ona se nelagodno meškolji, on i dalje osjeća trnce u vrhovima prstiju. Isprva joj pokušava skrenuti misli s te dvojice govoreći o brojevima, a onda upravlja pogled u tetoviranog: zure jedan u drugog dok se tetovirani ne okrene prema kolegi i ne vrati urlikanju, valjda dozivanju konobara. »Ma ništa«, govori on njoj. Na putu do perona smeta mu to što mu se ona privija uz ruku, jer nije hrabar, nije zaštitnik, samo mu je svejedno. Ne sklopivši oči, vidi se kako s povezom na ustima čuči pokraj zelena kontejnera za smeće; vidi se kako sa suvozačkog mjesta promatra bijela slova na stražnjem staklu automobila ispred:
Mačka nadišla predodžbu
Kao igla zrno
Bez truda
A ti još kevćeš na historiju
Pa ukrug za repom