Premda suvremeno ljudsko društvo, vođeno načelima egalitarizma, formalno ne priznaje klase, svi znamo da klase itekako postoje. Zašto bi bilo drugačije s onim što na sebi nosimo iz praktičnih, modnih ili prokreacijskih razloga? Uspravno nas držanje odvaja od većine drugih životinja, ali vertikala našeg budnog stanja može poslužiti i kao zgodna simbolička slika klasnog uređenja u svijetu odjeće. To da su pokrivala za glavu čovjekov produžetak koji je najbliži Bogu znale su još drevne civilizacije. Pogledajmo samo što su na glavama nosili sumerski vladari ili staroegipatska kraljica Nefertiti. Antika je bila malo na svoju ruku pa je na tom području ponešto i podbacila, ali već srednjovjekovni europski suvereni, kao i, na primjer, majanske i aztečke im kolege s južnoameričkog kontinenta, povratili su svijest o tome da rojalistička glava zaslužuje bogatu kićenost ili barem plemenite metale. Da, pokrivala za glavu imaju najmanje dodira s našom kožom; ako nismo ćelavi, taj je dodir zaista minimalan. Danas kraljevstvom odjevnih predmeta vladaju kraljica kapa i kralj šešir. Princeza marama njihova je mahnita kći, koja u jednom trenutku koketira s momcima iz naroda, a u drugom jeca nad svojom obudovjelošću. Naravno, dvorom se vrzma i niže plemstvo: sakoi, jakne, šinjeli i kaputi. Među njima ima grofova, vojvoda i kneževa, a ćudi su im isuviše raznolike da bi ih imalo smisla klasificirati. Bez obzira na ženski rod njihovih naziva u hrvatskom jeziku, haljine i suknje priženjene su u kraljevsku obitelj. Za sigurnost kraljevstva brinu slavni vojskovođe prsluci i puloveri, pod čijim zapovjedništvom poslušno stupaju košulje i bluze, dok poslove saniteta i logistike obavlja služinčad: grudnjaci, majice kratkih rukava i potkošulje. Eventualna pobuna u redovima potonjih može izroditi odmetnike, naime vajfbiterice, poznate i kao siledžijke. Noćnu stražu s radošću će preuzeti pidžame i spavaćice, a povremenu razonodu, budući da život ne smije prolaziti bez nje, priredit će dvorske lude kravate. Zimi će doći turisti rukavice i šalovi, a ljeti kupaći kostimi. Što nas dovodi do donje polovice društva, odnosno do plebsa. Na njegovu mjestu pronaći ćemo, prije svega, hlače, a one mogu biti obrtničke, poljoprivredničke, trgovačke, ugostiteljske i učiteljske provenijencije. Sustav kanalizacije i vodovoda te opskrbe električnom energijom i Internetom održavaju gaće, bokserice, štrample i hulahopke, dok vanbračne seksualne apetite utoljuju zamamne dame noći samostojeće čarape i čarape s halterima. I na samom kraju, a zapravo na samom dnu, nalaze se nedodirljivi, cipele, papuče, natikače i obične čarape. Njihova je izolacija od ostatka odjevnog svijeta, barem u hrvatskom jeziku, podrctana i na semantičkoj razini: obut ćemo ih, a ne odjenuti. Njihova ravnodušnost naročit je oblik svetosti. Pribijene između niskog i nižeg, između stopala i tla, šutke trpe zanoktice, plikove, žuljeve, gljivice, čukljeve, urasle nokte, kurje oči i neostrugane pete. Mlaki oblici neposluha povremeno će doći tek od cipela (odvezivanje vezice) i čarapa (pokušaj bijega iz veš-mašine). Gledam svoje dvije čizme kako ritmično škrguću snijegom – kad sam ih posljednji put namazao kremom?
Nataša je već ispred ulaza. Odaje je šarena vunena kraljica s preklopima za uši i cofom na vrhu. I ona je ranije stanovala u toj zgradi, da bi danas stanovala u višoj, u drugom naselju, s mužem i šestogodišnjom kćeri. Mora se priznati: povukla je daleko bolji genetski materijal od mene. Izuzev mutnih sličnosti oko očiju, teško bi nas se moglo rodbinski povezati. Uvijek kad je vidim, sjetim se svojih hemoroida i kroničnog bronhitisa. Osim toga, ona dolazi točno u dogovoreno vrijeme. Sve je ljepše izdaleka, ali od sebe se ne mogu odmaknuti. No dobro, imam solidne zube.
Bio sam kod Gorana više puta nakon što je otpušten iz bolnice, ali Nataša i ja nijednom se nismo uspjeli pogoditi i doći zajedno, da kasnije možemo na kavu. Stoga ćemo danas tako. Nedjelja je, malu je prepustila ocu. Ukrala je vrijeme. Prije nego posudila. Pitam čeka li me dugo. Uđemo.
Lift zaudara na ustajali muški znoj, opor i kiseo, dubinski podmukao. Kako li je dasa uspio otpustiti toliko smrada kroza svu zimsku odjeću? I za tako malo vremena koliko može trajati vožnja?
»Ama koji kurac zvonite…!« zareži Goran s druge strane vrata.
»Zaključano je, konju…!« odmah ga presiječe teta Branka.
Za koji trenutak Branka otvori.
»Uđite, djeco«, kaže blago.
Otresemo bijele naslage s cipela. Čim uđemo, topli zrak pljune me u lice. Brzo skinem kapu i raskopčam jaknu. Osjećam kako bubrim, šake mi se naočigled uvećavaju. Mogao bih zaspati ovako na nogama, samo da se naslonim na ormar. Vani je zrak divno svjež, ali Goran i Branka od onih su građana koji po zimi otvaraju prozore tek toliko da se ne poguše od cigaretnog dima.
»Vidi, Brankice, što su fini, ko da nisu naši…« Goran ustane iz fotelje. »Jeste nam nešto donijeli?«
»Ljubav pregolemu«, kaže Nataša.
»Joj, pa koji će nam to kurac«, brz je Goran. »Ništa dvajzdeka kave, ništa konjačić?«
»Tata, ti si svoje popio, i kave i konjaka.«
Kod Gorana i Branke mogu biti i u najgorem stanju a ne osjećati se kao ništarija. Oni se ne iščuđavaju i ne osuđuju, ne razmeću se savjetima. Srca im ne pripadaju ovom svijetu.
Nataša sjedne na kauč, pokraj Gorana, a ja zauzmem jednu od fotelja. Branka ode u kuhinju skuhati kavu. Na stoliću je hrpa starih enigmatskih časopisa. Nataša je završila povijest i njemački, ali ne radi u struci. Kako balansira dva posla i dijete i izgleda barem pet godina mlađe?
»Kako mi je seka?« kaže Goran.
»Dobro«, kažem. »Pozdravlja.«
»Ajde, pozdravi i ti nju. Bili njih dvoje prošli tjedan, kaže stari da se ženiš?«
»Ujo, taman petog sina pravim, da bude za na prste.«
»Oho! Fino, tako i treba! Vidiš kako ova moja tuga,« pljesne Natašu po nozi, »jedno i dosta, đavo je izio…«
»Nek je iza tebe ostao čopor…« pljesne i Nataša njega.
»Jel se on to, jadan, opet šali?« dovikne Branka iz kuhinje kroza zveket keramike i stakla. »Nemoj, Gogo. Čekaj dok odu, onda ćeš se šaliti…«
»Ajde, baba, minutu budi kuš…«
»I šta bi ti s minutom, takav kljakav?«
»Sunce ti ne jebem, tako ti s ratnim veteranom?! Šta bih s minutom, uživao za promjenu, eto šta!«
Radosno zadigne bradu u iščekivanju odgovora, izopačeni mu smiješak titra na usnama. Sad mu se u desnom obrazu ipak nazire grč, jasno je da se radi o moždanom udaru a ne o novom zubalu. Kao da njuši, drži glavu tako podignutom sve dok Branka ne nastavi igrokaz.
»Ti si mi veteran…« psikne ona. »Ti da si bio neki vojnik, moj Gogo, a tebe bi ona granata ubila, a ne ovako, samo pomilovala… Stjepane, a znaš kad ti je ujak otišao u Njemačku?«
Čuo sam tu priču više puta.
»Ne znam, teta Branka.«
Branka iziđe iz kuhinje i na stolić postavi zdjelicu s keksima. Sjedne u drugu fotelju, preko puta mene.
»Imali smo koliko, pa dvadeset i koju, ti i tvoja sestrična niste još bili u igri. I jednom ja nazovem, ne javlja se magare danima. ‘Pa nema ti Gorana, Brankice’, kaže vaš deda. A ja kažem: ‘A jel znate kad će se vratiti?’ Kaže stari: ‘To ti ni Bog dragi ne zna, moja Brankice.’ I tako ti on meni objasni, kaže da je ovaj otišao, da je govno u Njemačkoj.«
Goran se meškolji na kauču, vrti nezapaljenu cigaretu među prstima. Ta priča nije mu među dražim.
»I prošlo, koliko, godinu i pol, dvije, ni pismo nit išta, pokopala ga ja već, oplakala, jer nikom se nije javljao, ni svojima. I gledam jedan dan, sjedila sam u Superu, na terasi, s kolegicom. Gledam, pa poznat mi je taj hod. Vidim budaletinu, gega se takav gurav. I dođe do našeg stola, mrtav-hladan, sjedne. Kaže, pita me: ‘A jel se ti nešto ljutiš?’«
Nataša i ja mlako se nasmijemo, a njih dvoje prasne u iskren grohot. On je ipak glasniji, drago mu je što ga Branka nije jako ocrnila. Škripe mu pluća.
»Nego,« kaže on kad se iskašlje i primiri, »ne pitam te šta je bilo s firmom, jeste izvukli išta?«
»Ma dobili sve što smo tražili«, kažem.
»Oho!«
»Pa da, gledam koji otok da pazarim.«
»To, to! Bježi odavde, samo šupčine ostaju! Ali pazi da ne povedeš neku ovakvu, ima finih žena po otocima! A jel radiš neki kurac, jesi našao nešto?«
Kažem za sudskog tumača. Kažem i da sam se povézao s jednim zagrebačkim izdavačem, da su bili zadovoljni uzorkom prijevoda i da je urednik obećao vidjeti može li mi tutnuti nešto poslije Nove godine. Ne nadam se previše jer prevodilaca s engleskog ima kao pljeve, mahom sa završenim fakultetom, a sve i da dobijem posao, honorar bih čekao još koji mjesec po predaji rukopisa. To je uobičajen rok za isplatu, ali nitko ne zna zašto; nije da izdavači nemaju novac, jednostavno si uzimaju koji mjesec da ga isplate. Sve sam mu to već rekao.
Mnogi ljudi zaista jesu otišli iz grada, samo ja poznam desetke takvih. Jedni su se skrasili u Zagrebu, drugi u primorju, a mnogi su dobacili i do stranih zemalja. Jedni odlaze iz pomodarstva, drugi iz avanturizma, ali većina njih zato što ovdje ne može zaraditi za život kakav bi htjela. Naravno, u inozemstvu će dovijeka biti stranci nabrekli od čežnje, sve i ako se izdignu iznad pranja posuđa i vožnje viličara, no barem neće morati šećeriti izmet ratnih profitera. Nitko pametan neće ih kriviti zbog odluke da odu; rat je odavno gotov, a Slavonija i dalje gori: tek je poneki filantrop zapiški u prolazu. Slavonija je beskonačan rafal iz blata, njezini meci ne promašuju. Ne znam zašto sam još ovdje, valjda zato što sam lijen. A i kako da odem? Jedni su na ovaj grad bacali bombe, drugi su ga pljačkali, i naposljetku bih ja trebao otići, samog sebe izjebati u usta do bljuvanja? A možda može otići samo onaj u kojem ima što otići; možda mi koji smo predugo ostali više i ne bismo znali živjeti u vanjskom svijetu? Čovjek izgubi kriterije, izgubi osjećaj za propisani mentalni standard. Prigrli nametnuto ludilo kao svoje, htio-ne htio; ne može se vidjeti očima onih izvana, teško mu je prihvatiti da je i ono što smatra zdravim ustvari poremećeno. Možda jednostavno ne pripadamo nigdje drugdje.
Otprilike tako razmišljam dok Branka u kuhinji ukuhava kavu. Horizont kroz staklo balkonskih vrata izgleda kao tjelesina nasukanog kita. Krovovi se bijele od snijega, ostalo je sivo. Na korak do svježine: dosad sam već cio znojan. Najradije bih se skinuo u gaće.