U stanu smo Petrini roditelji, Petra i ja. Kad je Petrina sestra Ines dobila dijete, Petrini roditelji dobili su činove dide i babe. Petrinog oca još i mogu zvati ‘dida’, ali Petrinu mamu ne mogu zvati ‘baba’. Zvuči previše gadno. Ne mogu je zvati ni ‘baka’ kad su mi obje bake na drugom svijetu. Stoga je ne zovem nikako osim ‘Petrina mama’. Ako joj se moram obratiti, obratim joj se bez oslovljavanja. Jer ne mogu je zvati ni po imenu. To zvuči previše prisno. Nastojim joj se ne obraćati. Čekam dan kad ću je baš morati osloviti, valjda neće ispasti ‘teta Marija’. Osim toga, mogu reći ‘Petrin stari’, ali ne mogu reći ‘Petrina stara’. ‘Stari’ zvuči temeljito, ‘stara’ bezobrazno. Čak podrugljivo. A njih dvoje dobri su ljudi i ne zaslužuju bezobrazluk. Niti porugu. Moji roditelji druga su stvar. Njih zovem svakako, kao i oni mene. Ali i oni su dobri ljudi. Što se rjeđe vidimo, to su bolji. Bolji ljudi i bolji roditelji. Kao što sam i ja bolji čovjek i bolji sin.
Petra vršlja po svojoj djevojačkoj sobi, a ja sam u dnevnoj s njezinima. Sjedim na kauču, dok oni sjede na drugom kauču. Ta dva kauča zatvaraju kut od devedeset stupnjeva. Petrina mama nudi me kolačima, kiflicama, kavom. Kažem da ne mogu ništa poslije prasetine pa zarokćem. Prilično uvjerljivo, mislim. Kažem: »Eto vidite.« Pa se smiju. Zna mi se dogoditi da malo iziđem iz sebe dok tako sjedim s njima. Pogotovo ako sam dan ranije potegao mulj. Onda nas sve troje vidim nekako odozgor. Kao da kamera promijeni rakurs. I učini mi se da smo sve troje bundeve. Da čekamo da nam kakav Hrvat izdubi oči i usta za Halloween. Ili, po naški: Helloween. Da nam gurne svijeću u usta i osvijetli nas iznutra.
Sa stubišta dopire dječja cika. Onda se čuje i Inesin glas: Polako, past ćeš…! Petrinu sestru te njezina sina Tina i muža Nikicu komotno zovem po imenu. Da, sin Tin i muž Nikica. Ines je u pravu, djeca često padaju. Sjećam se kako sam baš u Tinovim godinama prvi put slomio neki ud. Zapravo, bio sam malo mlađi. Moji roditelji morali su nekamo na sat-dva pa su me prepustili na brigu Joži, prijatelju s kata ispod. On je tada već išao u školu. Skakali smo po započetoj novogradnji i verali se po drveću. I dogodilo se to da sam se s jednog stabla spustio brže nego s ostalih stabala. Lijeva podlaktica. Danas dušmanskog drveta više nema, posjekli su ga. Nedostaje mi ako prolazim onuda. Ali ne jako. A Jožini su roditelji jednom poveli Jožu i mene u šumu. Bila je to prorijeđena šuma pokraj muljevite vode. Ljeto. Joža i ja skakali smo po plićaku, nabacivali se loptom, da bismo u jednom trenutku shvatili da smo sami. Kamo su mogli nestati njegovi? Tražili smo ih i tražili. Joža je vikao: »Ma-maaaa! Ta-taaaa!« Ja sam vikao: »Čika Iiivo! Teta Aankiceeee!« Ništa od mame i tate, ništa od čika Ive i tete Ankice. Vratili smo se do obale i nastavili đipati. Kad se počelo smrkavati, Jožini su ležerno izišli iz svojeg nedaleko parkiranog stojadina pokrivenog ceradom u ime zaštite od sunca. Koju godinu kasnije shvatit ću kako to da nas nisu čuli.
Kao da mi je čitao misli, Tin, čim uđe u stan, drekne: »Te-taaa!« Odjuri u Petrinu djevojačku sobu i skoro sruši tetu s nogu. Onda primijeti i mene pa drekne i moje ime. Zajuri se prema meni, ali ja podignem dlan i dramatično kažem: »Pusti me na miru, gade mali!« Onda on dramatično kaže: »Ti si gad mali!« Onda ja spustim dlan i kažem: »Daj pet, gade mali!« Onda me on pljesne po dlanu pa stanem jaukati. A mali gad stane se smijati. »Kvariš mi dijete«, kaže Nikica. »Netko mora«, kažem ja. Kaže: »Majstore, napravi svoje pa ga kvari.« Kažem: »Ma lakše je tuđe…« Čestitamo si Božić. Petrini se smijulje sa strane.
Nikica sjedne pokraj mene, a Ines ode do Petre. Tin je u međuvremenu naskočio i na didu i na Petrinu mamu i sad je već kod bora i ogledava ukrasne vrećice. Primijetim da mi peta virka iz čarape. Sagnem se da se tobože počešem i podvučem dio bezdana pod stopalo. Bolje. Petra i ja Tinu smo kupili maketu Sunčeva sustava. Činila nam se zgodna. Dobiju se i boje za planete.
Nikica kaže: »Šogore, ajmo zapušit.« Kod Petrinih se ne puši. Kažem: »Ajd.« Čini mi se da Nikica ne voli sjediti s Petrinim roditeljima. Nije da ja volim, ali ne smeta mi. A čini mi se da njemu smeta. Nismo baš pričali o tome.
Pred zgradom mu gotovo ne vidim lice. On puši električnu cigaretu, a te stvaraju mnogo dima. Odnosno pare. Ja pušim duhan, to stvara dim. Nikica kaže da je jučer kod svoje zgrade ošepučio nekog balavca. Kaže: »Kako može žicati pet kuna? I sad ja, nakon dvanaest sati volana, na Badnjak, sad da mu ja dajem pet kuna? Pa ne dam. Kunu bih mu dao. I dvije. I cigaru bih mu dao, da još pušim. Ali pet kuna mu ne dam…« Kažem: »Drma te božićni duh…« »I znaš šta,« kaže on, »unio mi se u lice, i nisam ga šakom, nego onako, dlanom, ali gadno je pao, vjerojatno je bio naduvan. A ono, Ines i ja tek doselili, ne znam tu balavurdiju po naselju. Pa sam mislio, znaš, da ga potražim, da mu se ispričam. Znaš, da kažem da nisam htio.« Kažem: »Mhm?« »Ozbiljno«, kaže on. »Još mi treba da me dočekaju negdje, da me polome… Danas ta djeca nose palice, one teleskopske, i tko će onda raditi, ako me polome?« Pitam zar neće Ines u novoj godini početi u službi za korisnike, on odmahne rukom: »Propalo.« Pušimo i gledamo vranu koja čvoka kljunom po snijegu. Mislim, ja gledam vranu, za Nikicu nisam siguran. Kaže on: »Hoćeš sa mnom?« Kažem ja: »Kuda?« »Pa da nađem tog klošara,« kaže, »da mu se ispričam. Vjerojatno vise oko vrtića.« »Joj, šogore,« kažem, »pa znaš da sam ja kukavica.« Kaže: »A onda ću sam. Ili ću pitati Boleta.« »Bolje ti je s Boletom«, kažem. Kaže: »A nemoj ovo pričati Petri, da ne kaže Ines.« Kažem: »Nema problema.«
Kad se vratimo u stan, Nikica se pridruži sinu i supruzi za trpezom. Mlada obitelj jede prasetinu. Tako bi se mogla zvati ta slika. Vanbračni par sjedi na kauču. Tako bi se mogla zvati slika Petre i mene. Prebacim nogu preko noge, ali sjetim se bušne čarape pa vratim noge kako su bile. Tin uživa u pečenim krumpirima. Čini se da mu prasetina slabije ide. Ines zirka kroz prozor i jede sporo, sitnim zalogajima. Nikica ima najbolji apetit. Blesavo je kad te netko škica dok jedeš kao što ja škicam njih. Da me itko od njih primijeti, bilo bi mi neugodno.
Na povratku kući Petra i ja prolazimo mirnim naseljem blizu nogometnog stadiona. Zrak miriši na snijeg, vjetar i praznike. Jedini smo na ulici, koliko mi seže pogled. Kao predgrađe iz američkih filmova. Dva kata, dvije garaže, malo ograđenog zelenila. Obiteljski terenci. Ima lijepih kuća, ali ima i ružnih. Te ružne kockaste su i djeluju kao da u njima nitko ne živi. Kao skladišta elektroničke robe. Što u izvjesnom smislu vjerojatno i jesu. Ima i velebnog kiča: jedna izgleda kao umanjena imitacija Bijele kuće, sve s jonskim stupovima i godinom uklesanom rimskim brojevima. Bar mislim da su to jonski stupovi. Jedna na betonskom stupiću ograde ima betonsku crno-bijelu nogometnu loptu. Kad se na stadionu igra utakmica, manje je mirno. Petra kaže: »Ne da mi se više hodati.«
Počinje me kopkati to što sam odbio Nikicu. A i svrbi me jezik da prepričam Petri. Ako joj kažem, računam, mogao bih to kompenzirati tako da ipak odem s njim po batine. Ali onda neću moći izdržati a da i njemu ne kažem da sam rekao Petri. A onda će me on zajebavati da sve moram svakom reći. Što općenito nije baš točno, ali taj bi put bilo. Kažem: »Niđo se huligani po kvartu.« I onda joj ispričam sve. Ali kažem i da ne smije reći Ines kako ova ne bi brinula. Petra nije sigurna da Nikica govori istinu. Pitam je zašto bi lagao. Kaže da ne zna, ali da joj ne zvuči kao da se stvarno dogodilo. Kod kuće raspremamo hranu koju nam je spakirala njezina mama. Francuska salata, prasetina, kolači. Petrina mama i Dida ne smiju, a Petra i ja ne volimo slatko. Ipak, Petrina mama svake godine ispeče kolača za cijelu četu. Protiv vremena igra bunker. Mislim da je to vrijedno poštovanja. Za razliku od bunkera u nogometu.
Sutradan uvečer pošaljem Nikici SMS: »Jesi našao klošara?« On odgovori: »Ma necu ni trazit, boli me kurac, sta mi moze.« Napišem: »Može te teleskopom pa da nema tko radit.« Za koju minutu on napiše: »A sta, sad bi sa mnom?« Napišem: »Pa znaš da sam uvijek bio odvažan.« Tako dogovorimo sastanak na njegov slobodan dan.
*
U subotu, malo poslije tri popodne, Nikica me dočeka ispred svoje zgrade. Sav se zabundao. Izgleda kao da na sebi šverca odjeću. Kažem: »Da popijemo prvo nešto?« Kaže: »Može.« Odemo do obližnjeg pajzla, gdje sjednemo za stol pokraj prozora. Jedan usamljeni jahač cijedi pivo za šankom, drugi nabija po poker-automatu. Mislim da je taj drugi usamljeniji. Konobarica je u crnoj majici kratkih rukava na kojoj bijela slova ispisuju ime pajzla. Ima zelene oči, sitne dojke i vrlo dlakave ruke. Unutra je vruće.
»Znaš koga sam jučer vozio?«, kaže Nikica kad naručimo. »Ne znam«, kažem. Onda on spomene ime bubnjara i pjevača koji je svirao u bendu koji je imao lokalni hit krajem osamdesetih. I stane pripovijedati o toj vožnji. Sjećam se kako sam prije više od dvadeset godina sreo tog muzičara. Bend u kojem sam svirao imao je zakazano snimanje dema. Muzičar je izlazio, mi smo ulazili. Bio je u crnom kožnom prsluku, crnoj košulji, crnim trapericama i slamnatom šeširu na kojem je pisalo ‘Marlboro’. Imao je i onu kaubojsku pertlicu na mjestu kravate. Ili sam pertlicu izmislio? Vlasnik studija u međuvremenu je završio u zatvoru. Na dulje vrijeme. To nisam izmislio. Nakon priče o muzičaru Nikica nastavi o seriji koju gleda, engleskoj, o gangsterima s početka dvadesetog stoljeća, vrlo zanimljivoj i realističnoj. Kaže i da je čitao roman bosanskog autora, o švedskom neonacistu koji se borio na strani Hrvatskog vijeća obrane. Dobra knjiga, ali previše igra na užas i jad. Ines je prijateljica rekla da bi je možda mogla ubaciti na zamjenu u jednu pekarnicu. Ali teško prije ožujka…
Pred kraj treće ture Nikica stane frfljuckati. »Da krenemo lagano?« kažem. »A možemo«, kaže. Inzistira da on plati pa iziđemo. Vani je već mrak. Nikako da se naviknem na te kraće dane. U glavi mi svira pjesma kojoj se ne mogu sjetiti imena. Zapravo samo početak: orguljice i bas. Gledamo odakle bismo mogli početi potragu. Predložim da se opskrbimo nekim toljagama, za svaki slučaj. Kaže on: »Ma jok.« I udari preko livade prekrivene izgaženim snijegom. Još se malo osvrnem i pođem za njim.
Prođemo pokraj njegove zgrade i produžimo prema dječjem vrtiću. Naselje je pusto. Nekolicina šetačâ pasâ. Tu i tamo prasne petarda. Psi ih ne podnose, a ni ja ih ne podnosim. Čini se da Nikici ne smetaju. Kod vrtića nema nikoga pa napravimo krug i produžimo dalje. Nikica se stane smijati: »Sjećaš se kad su bili SNFU, kad je Bole zaspo na zidu?« Ponovno mu se razveže jezik. Bole je zaspao mokreći, s udom u ruci, licem naslonjen na zid. Takvog smo ga pronašli kad nam je postalo neobično što ga dugo nema… Nikica je dodao par detalja koji se nisu dogodili, a par detalja prenio je iz drugih situacija. Fino on pripovijeda.
Zastanemo kod jedne klupe da zapalim. Nikica ionako cijelim putem pućka svoju električnu. Kao za vraga na vidiku nema nikog mlađeg od trideset godina. Neobično, unatoč hladnoći. »Vidi«, kaže Nikica podignuvši džoint u ravninu očiju. »Sramoto ljudska«, kažem. Zaustim novu pogrdu, i tek tada shvatim. Bljesne mi, što se kaže. O, koliko je moja draga ispred mene. Ljepše zvuči ‘pronicljivija’, ali trebalo bi reći: pametnija. Na mjesto straha od batina, sad već zanemarivog zbog onih par pića koja smo popili, stupi bljutava tuga. Ne olakšanje. I polako se počnem izvlačiti iz sebe. Ugledam nas odozgor, baš kao što mi se zna dogoditi kod Petrinih. Dvije bundeve pokraj klupe. Polovični šogori i polovni prinčevi. Dam mu upaljač da zapali džoint. Povuče dva-tri dima i kaže: »A sjećaš se onog špricera u tetrapaku u Beču?« Potom nastavi pripovijedati o Beču. Odmah na početku dodao je nešto što se nije dogodilo. Ili se dogodilo, a ja se ne sjećam?
Odlučim da su bljutave tuge za šonje, a da sam ja momčina od armiranog betona. Pa prekinem Nikicu: »Niđo, a da probamo opet u gostioni? Kad popušimo…« Kaže: »Misliš?« Kažem: »Možda dečko naiđe…« Značajno pokloni glavu, dajući mi do znanja da mu se ideja sviđa. Kažem: »Nisam ja za džabe išao u gimnaziju.« On nastavi priču, a ja prihvatim džoint. Dobra trava, valjda me neće na paranoju. Sjetim se Petre, da bih joj trebao javiti da me ne čeka ako se osvinjim. Izvadim mobitel i stanem kucati poruku. Kažem: »Slušam te, samo da napišem…« Kad popušimo, zagegamo se stazom prema pajzlu. Nikica govori o novom treneru NK Osijeka. Da će zavesti reda u svlačionici, da je autoritet. Oglasi mi se mobitel. Petrina poruka: »Ajd onda uzmi taksi, nemoj pješke. Pozdravi huligana…«
Poker-automat je slobodan, ali drugi usamljeni jahač sjedi na istom mjestu za šankom. S tim da više nije usamljen. Sad ima po druga s obje strane. Lijevi iz profila izgleda kao da za doručak jede konzerve. Kao da otvori konzervu sardina, izvadi sardine i pojede konzervu. Ne ispravši je od ulja. Pivo u njihovim čašama prije se pišalinči nego zlati. Konobarica u međuvremenu nije obrijala ruke. A zašto bi ih uopće brijala? Koliko mi je poznato, dokazano je da brijanje, unatoč tomu što se misli drugačije, ne pospješuje rast novih dlaka. Dakle, mogla bi se ona obrijati, ali zašto bi to učinila? To bi joj stvorilo dodatnu obvezu, uz brijanje pazuha, nogu i intimne zone. Uz čupanje obrva. Jer vjerojatno bi joj bilo bez veze obrijati se jednom, naviknuti ljude oko sebe na to da su joj ruke glatke, pa pustiti da iznova obrastu dlakama. Ne, ako bi se obrijala jednom, vjerojatno bi se htjela obrijati i drugi put. I kolo bi se zavrtjelo. A komu trebaju dodatne obveze? Osobito kad moraš imati posla s ljudima koji za doručak jedu konzerve. I s ljudima čiji prijatelji zaspe dok pišaju. Dobro, to za Boleta ona ne može znati. Ali, ako ćemo pravo, ni nas dvojica ne izgledamo kao da nam je strano spavanje na zidu.
Nikica je razgaljen. Vidi mu se u očima. Možda ovaj svijet i nije najbolji od svih mogućih svjetova, ali drag mu je. Grizli u kavezu. Poskok bez otrova. Trava je na njega uvijek tako djelovala. U kombinaciji s alkoholom ne bi ga zakucala kao nas ostale. Ne, on bi živnuo, bacilo bi ga na sreću. Dok ponovno priča o engleskoj seriji o gangsterima s početka 20. stoljeća, važem može li to s travom kod njega imati biološkog temelja. Nešto s receptorima. Slično Rusima, kojima treba više da se opiju. Zaključim da ću teško u vezi toga ikad biti siguran. Kao da čovjek može biti siguran u vezi bilo čega. Smrt je dendi na konju, pjevao je razbarušeni Švabo. Nikica dovrši priču o engleskoj seriji i mahne konobarici. Uto mu zazvoni mobitel odložen pokraj cjenika. Primakne se stolu. Namršti se i pusti telefon da zvoni. Kad pune boce stignu na stol, podigne svoju i kaže: »Živio ti meni, šogore.« Kucnemo se i nagnemo. Potom on kaže: »Ajd još ovo, pa da idemo kući?« A ja kažem: »Šogore, kako ti kažeš.«