Suviše lokalna pjesma
Ako na ljetnom filmskom festivalu, obnoć, opazimo šeširić ili šilt-kapicu,
Ispod glave vjerojatno ćemo opaziti i plastificiranu akreditaciju,
Ovješenu o platnenu ogrlicu žive boje: to su ljudi za koje su rezervirana
Mjesta u prvom redu. Pljeskat ćemo Kenu Loachu premda njega
Ondje neće biti, jer da mi ne moramo živjeti njegove likove
Da bismo prema njima osjetili tragičnu naklonost,
Da bismo ih zavoljeli gotovo nagonski, kao kajganu ili pivo.
Ipak, Jarmuscheva monotonija u nekih će stvoriti glasan zazor:
»Je li to to, što će se događati?« upitat će se punašna dama
Kuštrave kose, pa rezignirano zaključiti: »Prestrašno.«
I doista, što sa zabavom kad prestane biti zabavna?
Hoće li nam redatelj sijed od srednje škole s druge strane oceana
Zamjeriti ako odemo s projekcije prije završetka filma?
Ta se ozbiljna pitanja nameću dok se vozimo kućama, u drugi grad,
Dok odvajamo tramadol od grand mala i šećeranu od gospodarstva.
Čaša
Mi, slavonski pisci koji se još vode pod mlade,
U Istri smo čitali svoje radove,
Kolega do mene pljucka sukrvicu u plastičnu čašu.
Sjećam se da sam to već vidio, kako se čovjek pohranjuje u posudu
Koja će potom biti uljez i u miješanom i u plastičnom otpadu.
Da, već sam to vidio.
Pljusak gubi protiv dvostrukog autobusnog stakla,
A dvostruko autobusno staklo gubi protiv oblaka
Koji u V-formaciji nadziru nebo.
»Moje isprike«, kaže kolega.
»Nisi ti kriv«, otpovrnem.
Cvrčak
»Koji bi kreten zgazio cvrčka?« pita se moj prijatelj dok sjedimo u baranjskom dvorištu
Okruženi vrckavo pripitim gospođama srednje i starije generacije;
Valjalo bi pohraniti vrijeme izniklo iz sjemena koje je oduvijek i zauvijek
Samo po sebi, neizrecivo i nespoznatljivo (recimo to tako),
Pohraniti miris pečene ribe i okus bijelog kiseliša, Korgove klavijature, ma i gospođe,
Da se i sutra kao ogrtač pojavi ista sigurnost, isto razumijevanje za bližnjega,
Ali ostat će samo slutnja, uvijek bude tako, baš uvijek,
Samo ispuhnut dim koji se gega vlastitom kaldrmom;
»Na mačke i pse nekako navikneš, ali koji bi kreten zgazio cvrčka?«
Vijenac
»U meni nema ljubavi«,
Pisali su Imre Kertész i Péter Esterházy,
Imre, doduše, mnogo uvjerljivije.
Govoriš o malim boginjama i feminističkoj prijetvornosti,
Spuštamo se Europskom avenijom
Dok tramvaj cvrči pod hepatitičnim Mjesecom.
Na Vijencu Ivana Meštrovića ljubimo se i sišemo duhan;
Bilo bi lako bez ovih zapovjednika razigranih pasa,
Jer danas ni u nama nema ljubavi.