1.
Na vrhuncu svoje književne karijere Gloan Agloton zaključio je da je kucnuo čas da izađe ususret globalizaciji, što je, budući da je globalizacija ciničan eufemizam za amerikanizaciju, značilo da bude preveden na engleski. Naravno, i njegove pjesme i priče i drame i eseji bili su već prevođeni, na razne jezike, pa kako ne bi bili i na engleski, ali Gloan Agloton nijednim od tih prijevoda nije bio zadovoljan, svaki je držao izdajom izvornika – i to izdajom uvredljivom budući da je svaki zračio “očitom ishitrenošću”, to jest “nemarom prema preljevima riječi i njihovoj sinergiji” – te je stoga smatrao da svi ti tekstovi doduše jesu prevođeni, ali da nijedan nije još i preveden. Stvarno, odistinski pre-veden iz jezika u jezik, onako kao što se magarca prevodi preko potoka. Opire se magare, neće ni koraka naprijed, ali neće ni da se vraća, već se tvrdoglavi na zadnjim suhim oblucima. Ali kad ga se jednom na drugu obalu premami, on je isti kakav je bio na prvoj. Malko mokar oko gležanja, istina, ali to je koliko se pri prevođenju iz jezika u jezik jedan glas prometne u neki drugi. Jer se potok kaže creek. A magarac ass. I to je sve. Potok ostaje potok, magarac ostaje magarac. Zaključi Gloan tako Agloton da ga doista prevesti može jedino on sam.
Gloanu Aglotonu nije nakon te odluke bilo nimalo lakše. Dapače, breme nezadovoljstva postojećim prijevodima njegovih tekstova sad kao da se samo dobremenilo tjeskobom pred tako odgovornim, ogromnim zadatkom. Ali, ponavljao si je, tako su činili i pisci prije njega, pa i neki kojima se duboko divio, te ga to nemalo obodri. Osim toga, za sobom je imao iskustvo življenja u ne tek par zemalja engleskog govornog područja, intenzivnog čitanja i dopisivanja na engleskom te, na kraju krajeva, i diplomu profesora engleskog jezika i književnosti, što je, doduše (toga je i on bio svjestan), za samo prevođenje zapravo najmanje važno. Naravno, najprije je više dana odgađao – pripovjedač ove priče iskrenije bi rekao i nekoliko tjedana – opravdavajući se manjkom vremena, pa niskim tlakom, pa bolom u leđima (u donjem dijelu, ali ipak ne baš u križima), pa visokim tlakom, pa bukom građevinskih radova u susjedstvu i tako još koječime, dok se repertoar samoisprika nije naduo do razmjera i oblina koji su se i njemu samom zgadili. Tad je sjeo, papir pred sobom (osjećao je naime potrebu da riječ po riječ iz njega “izvire organski, kao opipljiv produžetak bića”) ispeglao dlanovima pet, deset i ne znam ni ja koliko puta, dok mu nije postalo jasno da je papir otpočetka ravan, onda po peti, deseti i tko zna koji put našiljio našiljenu olovku (osjećao je i potrebu da ovostrani izvor riječi bude “mek kao grafit, a opet tvrd kao dijamant” (Gloan Agloton ovdje je, naravno, makar nesvjesno igrao na kemijsku istovjetnost tih dviju tvari)), što je shvatio kad je po peti, deseti i tko zna koji put, manje jedan, otpali vršak grafita otpuhnuo tako da mu se već i zavrtjelo u glavi. Izbor prvog svog teksta koji će prevesti prepustio je sudbini, kojoj je uvijek prepuštao najkrupnije odluke, i sad je konačno mogao početi, prelazeći prstom preko slova po slovo svoje priče:
Gospođa Özozö derala se na svog muža − gospodina Özozöa − maltene dok joj oči nisu ispale iz duplji.
Gloan Agloton pročita rečenicu još jednom, sve i dalje prelazeći prstom preko slova, ali sad okupljenih u slogove, i naglas:
Go-spo-đa Ö-zo-zö de-ra-la se na svog mu-ža – go-spo-di-na Ö-zo-zö-a – mal-te-ne dok joj o-či ni-su is-pa-le iz du-plji.
Ali treba li čitati naglas? Hoće li tako čitati ijedan od čitatelja? A naglas izgovorena riječ nije ista kao riječ izgovorena u sebi. Pa ni rečenica i, naposljetku, cijeli tekst. To je Gloan Agloton odavno primijetio i bez stručnjaka koji su o tome provodili specijalizirana i skupa znanstvena istraživanja. Na jedan se način riječ čuje, na drugi se čita naglas, i još na treći u sebi. Da mi nekad zatreba, istu bih priču ispričao na tri različita načina, za svaki od tri različita načina na koji će se primati. I to više i neće biti ista priča. Ne, neću čitati naglas i mijenjati priču. Gloan Agloton ponovi prvu rečenicu priče slog po slog, ali u sebi:
Go-spo-đa Ö-zo-zö de-ra-la se na svog mu-ža – go-spo-di-na Ö-zo-zö-a – mal-te-ne dok joj o-či ni-su is-pa-le iz du-plji.
Da prevodim onaj jedan jedini stručni članak koji sam napisao, baš bi me brigalo za svaki glas! Ali ovo je književnost. Pa ako se fikcija ni u tom pogledu možda i ne može mjeriti s poezijom (mada se Gloanu Aglotonu znalo dogoditi da se osjeti naklonjenijim upravo suprotnom stavu), riječi ovdje nisu sredstvo prema nekom cilju, nego je u svakoj od njih po jedan cilj. Ma kako možda malen. A što vrijedi za književnost, mora vrijediti i za njeno prevođenje jer ono upravo stvara novu književnost. Sam Gloan Agloton to si i nije morao ponavljati i početak ovog odlomka više je, tek čitatelja radi, parafraziranje svijesti i procesa koji su u našem piscu bili trajno stanje, i nijemo. A onda se jedna bijela polucelulozna točka konačno ulegnu pod pritiskom i dalje mekog, ali i izoštrenog grafita:
Mrs Özozö was yelling at her husband −
Ili Mrs.? Gloan Agloton oduvijek je bio skloniji britanskom engleskom, ali ovo jest doba globalizacije, ne više kolonizacije, pa je možda ipak pametnije prijeći na američki engleski. Dakle Mrs.. Ali Mrs. Özozö! Koji će izdavač pristati zadržati ime koje prosječni čitatelj neće znati ni pročitati? Gloanu Aglotonu bile su itekako poznate priče i kolega pisaca i prevoditelja o urednicima zaduženima među ostalim i za “brušenje” i “dotjerivanje” svega “egzotičnog” u tekstovima drugih jezika i kultura što bi prosječnom čitatelju moglo usporiti čitanje (kao da čitanje književnosti nije po definiciji sporo čitanje!), postaviti prepreke (kao da književni jezik nije po definiciji konačno deautomatizirani jezik!), ukratko, umno ga napregnuti (kao da sama književnost po definiciji nije stalno naprezanje uma, u njegovoj totalnosti, do točke pucanja, u kojoj ga se opet zamjenjuje novim, širim, dubljim, umnijim umom!). Kao da Özozö nije egzotično prezime i u njegovom vlastitom jeziku!! Ipak, Gloan Agloton morao si je priznati da njemu jest stalo upravo do tog, prosječnog čitatelja. Jer mu je stalo da se vani pročuje i, zašto ne, možda nešto i zaradi, a ne tek da se, kao dosad, njegovo pisanje naprosto zabilježi po entuzijastičnim časopisima niskotiražnih nakladnika. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja on iznova spusti još podjednako oštar vršak olovke. Kad ga je podigao, na papiru je pisalo Mrs. Hutchinson. Zašto baš Hutchinson, nije znao. Tad se sjeti da je Sam Hutchinson izrazito popularan i sve popularniji vođa neformalne američke opozicije. Podsvijest – ah, ta od svijesti uvijek toliko mudrija podsvijest – zacijelo mu ga je prišapnula kao dobitničko prezime. Samo, priklopi svijest, hoće li Sam Hutchinson biti američka zvijezda i kad američka reinkarnacija Aglotonove priče konačno ugleda svjetlo dana? To nitko ne može znati i Gloan Agloton odbi preokupaciju tako jalovim pitanjem. (Na kraju krajeva, prezime će po potrebi uvijek moći prilagoditi neposredno pred objavljivanje. (Začudo, Gloanu Aglotonu nije palo na pamet da će time problem riješiti samo na dnevnopolitičkoj razini, ne i na razini povijesti, u kojoj bi njegova priča tek imala trajati, a čiji će sud možda ispasti drugačiji, i tako možda i sve dok povijesti bude.))
Ipak, gdje je Gloan Agloton uistinu prvi put zapeo bio je, po običaju, glagol. Ta najzagonetnija, jer najvitalnija, jer najsvojstvenija vrsta riječi uvijek pokretnog, uvijek drugačijeg univerzuma. Kako je uopće nekom palo na pamet da kratko, jednosložno, bez i jednog agresivnog suglasnika sazdano yell može izražavati isto što i derati se! Možda shout? Bolje, ali i dalje prekratko i blago. Ili screech? Svakako bolje, ali previše kao parketi koji škripe. Scream? Vjerojatno i najbolje. Ali koliko je sve to čak i kao zbroj daleko od deranja gospođe Özozö! Kad pročitaš da su joj pritom oči umalo ispale iz duplji tebi je smjesta jasno da je to deranje dvostruko, da se ona toliko derala da se činilo da će izaći iz vlastite kože, što nije bezazlen ili slučajan izraz jer znači baš da će derući se tako i toliko sama sebe oderati. S tako sočnim, krvavim, naturalističkim glagolom koji odjekuje vriskom do najtjelesnije boli ne može se nositi nijedan glagol ni u istom, a kamoli u drugom jeziku. Gloanu Aglotonu, koji je svaku riječ odmah vidio i kao rečenicu, a svaku rečenicu i kao njene samostalne riječi, smjesta sinu da će zauvijek neprevedenima ostati i duplje gospođe Özozö. Kakva riječ, tako intimno priziva svoj prirodni oblik, koji će jedini i preostati kad jednom oči gospođe Özozö od silnog deranja ispadnu: duplje su šuplje!
Gloan Agloton vrati se na još uvijek tek patrljak svog prijevoda pa se opet zagleda u izvornik. Gospodina Özozöa. Kakav divan, jedva izgovoriv hijat: öa! Ali što kad engleski ne samo da nema prijeglase, nego ni najobičnijih padežnih nastavaka nema. Ode taj ovdje toliko umjesni hijat! A i sam taj gospodin… Koja li je to dirljiva simetrija s gospođom. Odmah ti je jasno da su pojmovi tih riječi spojeni nekom nužnošću višom, maltene kao ovan i ovca ili stolac i stolica. I koje li prikrivene ironije u činjenici da je dvoje tako višnje povezanih uvučeno u tako poražavajući odnos kakav se javlja u priči. A od svega toga u prijevodu tek beživotni patrljci od kratica! Kad je Gloan Agloton podignuo olovku s točke koja je jedina u rečenici ostala nemasakrirana, s papira se kočilo ovo:
Mrs. Hutchinson was screaming at her husband – Mr. Hutchinson – almost till her eyes fell out of their sockets.
A Gloanu Aglotonu po suza iz svakog oka. Nikad on takvu rečenicu ne bi napisao. Tuđija nije mogla biti. Odakle je uopće došla? Kako je i zašto prošla kroz njega? Baš kroz njega, tako osjetljivog na riječi. Riječi zbilja nisu unutar jednog jezika međuzamjenjive − kao što njegovi kolege pisci stalno i ponavljaju − niti su ravnopravne između različitih jezika − kao što stalno ponavljaju lingvisti. Ali trebao je Gloan Agloton početi prevoditi sam sebe pa da ovo potonje uvidi i sam, i to puno bolje od lingvista. Naravno da krava ne označava istu životinju u jeziku čija joj se kultura klanja kao utjelovljenju božanstva i u jeziku čija je kultura vidi samo kao sirovinu za hamburger, ali kako bi se čak i u istovjetnim kulturnim uvjetima moglo raditi o istoj životinji kad se ona jednom oglašava kao krava, sretna rima s trava, drugi put kao ku, riječ u kojoj čujemo mukanje krave, treći kao cow, u kojoj više čujemo mjaukanje (ali ne i sami Amerikanci?), a četvrti put kao vaca (što Japanci pak ne osjećaju kao pravu riječ za kravu, nego za pjesmu). Da i ne spominjemo da je krava onda još i njuđ, ji, une, inek, sigir, ngombe, sanija, ehi, inka, khomo, loda, sabaka (što je Rusima pas!), pipi, sapi, ombivavi, lembu… Kako bi ikako imena tako raznozvučna mogla izražavati isto biće!? Ne treba li krava iz izvornoga teksta postati u prijevodu neka životinja koja u njegovom jeziku zvuči kao ona, a ne koja mu odgovara tek biološki? Kako bi tekućina što je krava daje mogla biti ista i kao milk, sa svojim kratkim, reskim samoglasnikom, i kao dudh, s tim razvučenim, muklim, mračnim u? A opet, čuju li glasove na podjednak način Englez, Eskim, Hotentot, Kinez i Aztek? Doista, kao što je izvornik uvijek samo jedan, tako su uvijek samo bezbrojni njegovi prijevodi, ti falsifikati izvornika. U slučaju vlastite priče, razmišljao je dalje Gloan Agloton, pravo je pitanje je li meni trebao baš muž kao suprug, baš oči kao organi vida, baš duplje kao njihova ležišta, ili njihovi zvukovi, onako kako meni zvuče, sa svim osjećajima, asocijacijama i sugestijama koje oni rađaju, pa su, kad bi samo zvučali drukčije, to slobodno mogli biti i zet, ruke i ramena. Znati odgovore na sva ta pitanja znači ništa manje nego ući u nastajanje priče, u sam proces pisanja.
Na dan kad se prihvatio prevođenja vlastite priče, Gloan Agloton već je na prvoj rečenici uvidio nešto što se po golemosti moglo prispodobiti jedino njegovoj davnoj spoznaji da jezik ne služi izražavanju svijeta, nego njegovom stvaranju. Toga dana, naime, još je jedan književnik-prevoditelj otkrio da dvojezični rječnik može proizvesti samo prijevod, nikad književnost. Tako je i Gloanu Aglotonu bilo dano razumjeti da će svoju priču na drugom jeziku ispričati jedino ako ispriča novu priču.
2.
Nakon više dana – a pripovjedač ove priče iskrenije bi i opet rekao i nakon nekoliko tjedana − pisanja i brisanja, peglanja papira i njegovog gužvanja i ponovnog peglanja, oštrenja, tupljenja i preoštravanja olovke Gloanu Aglotonu bilo je jasno da se dočepao prve rečenice:
Roaring as she was at her husband − Mr. Shrirsh − Mrs. Shrirsh was threatening to tear his frame apart.
Bio je to stvarno dobar početak, dostojan boce čije je otvaranje Gloan Agloton odgađao za neku naročitu, upravo ovakvu priliku, i početak koji s nadolazećim danima kao da je postajao sve bolji i bolji. A onda se dani i opet prevratiše u tjedne, a da se površina papira nije ulegla nijednom. Ovog puta priznavao je to sebi i sam Gloan Agloton, ali samo zato što ga zbog tog nije mučila griža savjesti. Prvo je, naime, rečenicu ipak sve nešto premjeravao i odvagivao, u strahu da nije možda ipak olako i samoljubno na nju nasjeo − i u tome si nije mogao pomoći mada je dobro znao da je za konačan sud nužno dočekati kako će ta rečenica funkcionirati sred cjeline teksta − zatim se u kontrapunktu stao pomalo oblikovati prijevod druge rečenice − ali kako prevesti već i sam početak: Kad je u zrcalu za svojim mužem vidjela kako izgleda u licu? − da bi na koncu bubnjati ostala samo ona, druga rečenica, no isključivo kao misao, mišljenje, i osjećanje. I stvarno ne bi bilo pošteno reći da Gloan Agloton sve te dane i tjedne nije radio, da je zabušavao bojeći se izazova i trampeći rješenje prijevoda za jednostavnije formule samoopravdavanja. Pošteno je zapravo reći da je radio danonoćno: danju sviješću, noću podsviješću, koja je riječi rečenice u nastajanju preslagivala, mijenjala i savijala u sanjani krug kao krljušti zmije iz slavnog Kekuléova benzenskoga sna.
Ali zmija nikako da ugrize svoj rep. U biti, čeljusti koje su se jedine primicale repu svoje cjeline bile su one jednog sasvim, sasvim drukčijeg bića. Jer Gloan Agloton kao da je tek sad, s drugom rečenicom, uistinu shvatio da, kako god se riječi na kraju posložile, kako god se nastavile, njegov prijevod neće biti prijevod njegove priče. Ni prijevod njegov, eto. Njegov zapravo još i ponajmanje. Ona prva priča, takozvani izvornik, za njega nije naime bila izvorni tekst, nešto izvan njega, što se onda može kriviti ovako ili onako, na ovu stranu ili pak onu, nego dio njegovog izvornog bića, ako i ne stalan, kao bubreg ili oko − koji se, na kraju krajeva, za jednog ljudskog života i sami više puta iz temelja obnove − a ono bar kao prolazna groznica ili makar kašalj. U svakom slučaju nešto unutar njega. Takvo kakvo je. I to je nemoguće sam prevesti. Gloan Agloton u tom je trenutku života shvatio da ni on ni itko drugi ne može prevesti sam sebe jer bi to bilo kao uprtiti se na vlastita leđa pa tako, krkače, prevesti sam sebe preko onog potoka. On svoju priču zbilja ne može ispričati drugačije. Njegova je priča ono i onako kako je već ispričano. Jednom, i jedan jedini put. Tek sad je tako Gloan Agloton uistinu razumio da su njegova prva engleska rečenica i one krhotine druge zapravo početak neke drukčije, druge priče.
Problem je bio što on taj početak nije osjećao. Osjećao ga je kao početak priče kakav i kakvu mu nameće drugi jezik, ali ne on sam. Priča je dolazila izvana, bez i vratašaca ili kakvog god proreza kroz koji bi mogla propasti, a ne iznutra pa da se u izobilju bića cijedi na svaku njegovu poru. Gloana Aglotona po prvi put u njegovom spisateljskom životu spopadne neugodan osjećaj da on to piše tuđu priču. Da se, naprosto jer se dovoljno snalazi i u njemu, onako luciferski priključio na tuđi jezik pa iz njega silom hoće dotjerati priču koja bi prirodno dotekla piscu kojemu taj jezik nije tuđ. Krao je tuđu priču, oponašajući tuđi jezik, prikovan da li stvarnim da li izmišljenim pogledom svemira koji ga je motrio kao izdajicu, i rugalicu. Kao računalo koje podražava govor. Kao majmuna koji podražava čovjeka. Kao Đavla koji podražava Boga.
Tu se Gloan Agloton samog sebe prepa.
3.
Nadolazeće dane Gloan Agloton nije proveo u daljnjem nastojanju da piše priču koja nije njegova, nego užasavajući se nad jednom drugom činjenicom koja je iz dana u dan, iz trena u tren postajala sve bjelodanija: prijevod njegove priče toliko je nadmašivao njen izvornik! Od izvornika, o kom se cijelo vrijeme jedino i radilo, bio je on sve dalje i dalje, a da prijevodu nije bio sve bliže i bliže. Jer prijevod doista nije bio njegova priča. A kao što ne može pjevati tuđu pjesmu, kao što ne može hraniti se tuđim zalogajem ili disati tuđi zrak, isto tako ne može on ni pričati tuđu priču.
S radom na prevođenju svoje priče Gloan Agloton definitivno je prestao točno devet tjedana nakon što ga je počeo. Ali da je bar to bio i kraj njegove osobne priče! Jer, dobro, konačno je i na vlastitoj koži osjetio da prevođenje jest nemoguće, samo što je on sad znao i da ta činjenica može lako promaknuti sve dok žrtvom prevođenja ne postane tekst samog prevoditelja (a Gloan Agloton imao je za sobom zbilja impresivnu bibliografiju prijevoda drugih autora). No slijedi li odatle i nastavak kolegine misli da je prevođenje nemoguće, onaj koji kaže da se prevoditi svejedno mora? Zašto bi se moralo? Je li istina da loš prijevod ne može izdržati samo izvornik koji je već i sam loš? Zar nije ipak bolje proizvoditi uvijek nove izvornike, od kojih će poneki zacijelo biti dobar, nego ma i jedan prijevod, koji je po nužnosti loš i prije nego je započet? Je li bolje? I nije li već i svaki izvornik, ma kako izvoran, i opet još i prije nego je započet osuđen i sam biti prijevod? Prijevod svijesti. Nesvijesti. Osjećaja. Svega što postoji prije i mimo jezika. Ne biva li i sve to krivotvoreno kad se prevede u medij koji ne odgovara načinu njihovog izražavanja, kad se skreše i sabije u okvir uvijek preuzak za njihovu neizrecivost? Ne postaje li dosljedno nijekanje prijevoda nijekanje i jezika samog? Kako da onda uopće i dalje ne samo prevodi ikog drugog, nego i ispisuje samog sebe? Kako da ikad više ma i progovori!
Kad je Gloan Agloton jednom zamuknuo − a bilo je to u dan u kojem su kosovi i slavuji bili osobito glasni pa bi takvo što nekom drugom, ali ne i uvjerenom Gloanu Aglotonu, moglo predstavljati osobitu muku − progovorio nije više nikad. Čak ni kad ga je bar stotridesetkilogramska mrcina nagazila u trgovini na reumatični palac, čak ni kad mu je zatim na izlasku iz te iste trgovine automobil koji je propustio da se isparkira prešao preko tog istog palca. Jer kako da jezik izrazi ma i bol? Ipak, pravi problem bio je što gašenje jezika mora, jasno, značiti gašenje i pisanog jezika. A samo pisac može znati što to uistinu znači. Treba međutim po toj istoj istini reći i da Gloanu Aglotonu to gotovo uopće nije teško palo. A da mu je netko takvu mogućnost sugerirao ama još i samo koji dan ranije! Kad pokušaš pisati, pa maltene istog časa uvidiš da je to sve samo krivo i od krivog krivlje, dozlaboga naopako i čista laž do laži, onda ti odustajanje od takvog nečeg i ne pada bogzna kako teško. Ostala je doduše spisateljska nadraženost, onaj nutarnji svrab toliko nutarnji da je nepočešiv ičim drugim doli pisanjem, i njega nije prestajao vucarati sa sobom kao bogalj svoju netom odsječenu nogu. Ali ubrzo je, jer sasvim logički, zaključio da je najbolji i vjerojatno jedini lijek protiv kronične spisateljske nadraženosti i opet − pisanje. U njegovom slučaju samo zato da mu se duševno i duhovno potkožje iznova uvjere koliko li je samo to što ruka ispisuje tuđe, izmišljeno, pogrešno, lažno.
Razumije se da je egzodus iz jezika imao za Gloana Aglotona i društvene posljedice. Istina, njegov socijalni život nikad nije bio bogat, ali sad je po prirodi stvari morao dodatno osiromašiti. Sve da je i htio, kako se družiti s ljudima kad to podrazumijeva jezik, a kako jezičariti kad veza između riječi i pojma ne postoji? Ako bi na ulici ipak naišao na poznanika − a razumije se i da je Gloan Agloton na minimum sveo i same izlaske pa je sve više sve manje potrebnih mu stvari ulazilo k njemu, umjesto da on izlazi k njima − na uvijek isto pitanje Pa dobro, Gloane, jesu li ti doktori konačno otkrili o čemu se radi? on je odgovarao uvijek istim vrćenjem glave i otvorene šake prema sugovorniku, proizvodeći ustima isključivo nemušte zvukove koji su i sami trebali upućivati na zaključak da nisu i da nikad i neće jer pojma oni nemaju što je njemu. Onda bi nastavio svojim putem, korakom bržim ne bi li što više smanjio mogućnost novog susreta, sve čudeći se, i sve više i više, koja je uopće veza između njega i kombinacije glasova g-l-o-a-n. Zašto bi se trebao odazvati na nju? Zašto u njoj prepoznati sebe? Otkako je s jezikom raskinuo nije sebe više mogao prevoditi u svoje ime i prezime. Njih u sebe. Ne bi to bio mogao ni s nekim drugim imenom. Problem nije bio u baš onakvom redoslijedu baš onih glasova, nego u bilo kakvom redoslijedu glasova bilo kojih. Koja je veza bilo kojih i bilo kakvih njih sa samim bićem? Kada je i kako uopće postalo moguće da podrhtavanje glasnica ili papira pod olovkom dozove stvari? Ta navodna, a do jučer i njemu samom samorazumljiva kompatibilnost sad mu je izgledala potpuno strana, proizvoljna i sasvim neshvatljiva.
Sjedne tako Gloan Agloton pred kraj jednog od svojih nužnih izlazaka na terasu kafića u nekoj sporednoj, slijepoj uličici, pokaže konobarici prstom na stavku Kava i za nekoliko minuta pred njim se puši kao vrag crna tekućina božanskog mirisa i okusa. Ali kako je to uopće moguće? Kako se moglo desiti da dodir njegovog nokta s plastificiranim dvodimenzionalnim šarama K, a, v i a proizvede sasvim uvjerljivu, skroz-naskroz postojeću stvar čiju trodimenzionalnu keramiku može opipati, a onda njezin sadržaj i omirisati, ispiti pa na koncu još i ponijeti sa sobom ugodne, podjednako uvjerljive posljedice tog čina? A, znao je, da pokus ponovi, dogodilo bi se isto. Nije to bio slučaj jednokratan ili čak slučajan. I dokle ta kompatibilnost ostaje kompatibilna? Bi li se veza između šara i vruće aromatične tekućine sačuvala i da su šare, recimo, ukošene? Bi. Bio je svjestan da bi se to prepoznalo kao tek kurzivna inačica iste riječi. (Ili stvari?) A da se nožica prve šare pri vrhu rascva? Bi. Stvar stilizacije. A da se trbuščić druge šare zacrni? Bi. Bila bi to posljedica razlivenog tonera, ili sitnog sloga, ili obojeg. I dokle tako? Do koje je to točke šare koje nazivamo slovima moguće kriviti, rastvarati, razmazivati, kititi, oštriti i tupiti, udaljavati ili preklapati jednu preko druge, prevoditi − o, da, moguće ih je i prevoditi, pa i iz jednog sustava jednih šara u drugi sustav drugih šara, bez obzira na oblike, smjer i broj tih novih šara − a da ishod i dalje bude šalica kave, neizmijenjena svim onim izmjenama koje je tobože izražavaju? Gloanu Aglotonu jasno je bilo sve manje i manje. Sve je više muku mučio s razlikovanjem uzroka od neuzroka, pa i uzroka od posljedice, važnijeg od manje važnog, ili čak nevažnog. Ovakve ili onakve šare šalicu kave neće promijeniti, ali neće ni dotakne li ih pred konobaricom kažiprstom ili srednjim prstom, nokta obrezanog ili neobrezanog, zacrnjenog ili čistog. Kako je moguće da varijacije dvaju tako različitih redova − jednog unutar pisma, drugog izvan njega − proizvode baš istovjetnu posljedicu, to jest da ne proizvode nikakvu? Posvuda oko Gloana Aglotona, posvuda u njemu, riječi su napuštale stvari, stvari se razvodile od riječi. Jezik i svijet, svijet i jezik, svijet kao jezik i jezik kao svijet nestajali su sred vrtloga koji je jednom nekadašnjem, utihlom piscu klokotao sve bučnije i sve sladostrasnije, prijeteći da će evo već sljedećeg časa konačno i podrignuti samim njegovim životom i svime zbog i radi čega ga je živio. Tad shvati da sve to vrijeme bulji u onaj svoj kažiprst i srednjak, u vječnu zanokticu prvog i požutjelu spljoštenost drugog sve otkad ga je u petom razredu prikliještio lanac bicikla, ali shvati i da u njih bulji s nekim svježim, djetinjim zanimanjem, kao da ih vidi na šaci neznanca za susjednim stolom. Oči mu zapnu za vlastiti odsjaj u poklopcu ručnog sata, ali neznancu je pripadalo i samo to lice.
Gloana Aglotona spopade panika i neki duboki užas te, više spontano no namjerno, on otvori usta ne bi li konobarici u prolazu izlanuo Da platim. Ali njegova usta samo su se nijemo koprcala, baš kao za onih susreta s poznanicima, a šaka rastvorena prema konobarici trzala se u prazno, i sve praznije.
4.
Nakon što je raskinuo s prevođenjem jezika, nakon što je raskinuo s prevođenjem svijeta, nakon što se oljuštio i od prevođenja samog sebe te mu se sve to ukazalo kao puki san, zadnja scena ove priče može se odigrati još jedino u snu Gloana Aglotona. Nekoliko noći poslije one kave u sporednoj, zaboravljenoj, slijepoj uličici usni on Boga. Znao je da je to Bog. Bio je On istovremeno starac, mladić i ni jedno od toga. Djevojka, starica i ni jedno. Sve rase, svi stvorovi, sva vremena, i ni jedno. Bilo je. Gleda Bog Gloana Aglotona, onako sa svog veličanstvenog, presjajnog prijestolja, gleda Gloan Agloton Boga, onako s nogu, na kojima dvaput pregaženi palac konačno više ne nabija. Šuti Gloan Agloton, ali šuti i Bog. Samo desnicom prebire brojanicu na kojoj nakon dovršenog kruga popostane na najkrupnijem zrnu, onom izvan kruga. Zatim iznova stane propuštati zrno za zrnom, koja se iz Njegove šake pomaljaju kao svijet po svijet. Gleda Gloan Agloton Boga, gleda Bog Gloana Aglotona. A onda ga dozove, svojim stotim, neizgovorivim imenom, glasom koji nije bio nijedan od glasova što ih je Gloan Agloton u životu čuo, ali koji kao da je bio i svi mogući glasovi u jednom. Sve da to i nije bilo u snu Gloana Aglotona, osim njega taj glas ne bi bio mogao čuti nitko. I sve da je netko Gloana Aglotona probudio samo časak poslije, ne bi on bio u stanju prepričati ni riječ od onoga što mu je Bog potom rekao. Bog jest govorio, usne su Mu se najbjelodanije razmicale i sklapale, okruglile i sitnile, ali to nije bilo prevodivo u riječi. Jedva u sluh. Kako-tako, prevesti bi bio uspio samo ovo: Gotovo je s prevođenjem Mene u čovjeka. Samo to.
Gotovo je s prevođenjem Mene u čovjeka.
I Gloan Agloton probudio se nije više nikad.