Dobri šumar
Ranim jutrom, dok se sa suncem izdižu iz snježnih stopa i lisice i lasice, šumar prebacuje šumu preko ramena pa je ostavlja na pragu i pristavlja kavu. Izmami miris krošnje iz vjeverica, nadvijene nad kolutove koji svijet premataju u dom: jedan po jedan, natalože se u vratove grlica.
S prvim zrakama večeri šumar zatvara za sobom vrata, prima šumu za korijenje pa je prosipa kako hoda, da se korijenje spotakne o zemlju. Taj štropot podbuhne u sove, otekne u zrikavce, a kad šumarov obraz zabridi on pomisli: netopiri? “Ne, to piri”, otkrije mu skori zapah noćnog daha.
Netopiri stignu kasnije. I vampiri. Pelud otope u krv. Sokove ugrušaju u krv. Sjeme umijese u krv.
Začahuren u zavoje od čistog lana i melemnih masti, šumar sanja miris kave.
Pjesma o svemu
Sjeo pijanac pod šljivu i sjedio tako dok se od žara njegove meditacije stablo ne pretvori u šljivovicu. Krošnja boci tijelo, deblo grlić, pa pijanac, onako sleđa, iščupa bocu i ižmika si je u usta. Zatim krenu dalje, jer ne bijaše više ničeg da ga zaštiti od kiše.
Ne prođe dugo, a od rakije ga spopade glad, tako čista da mu obližnje krdo stade dolijetati u usta, svinju po svinju, a sve izljuštene iz kože i izbačene kao grašak iz mahune. Istovremeno se sa stada ovaca razviše runa i upletoše u prostranu sjenicu koja je pijanca branila od duge i pripeke koliko god da se u snu okretao i valjao.
I spavao je, tako, dugo, duže i od najdužeg obzora što ga svijet ikad vidje, ma koliko mu zmije račvale prste u svoje jezike, iz svakog uha treštao po cvrčak, bez obzira na to što ga bujice vina naplavljivahu prezrelim smokvama u broju tolikom da mu nijedna pora ne osta nezapušena, i unatoč svem mrazu, inju i snjegovima od kojih još samo već izglodana runa sjenice bijahu manje bijela.
Pijanac i dalje spava. Nad njegovim snom danas krupne šljive kao krv tamne. One prezrele izjedaju svinje, koje se odatle nikad ne udaljuju. Kroz njih pasu ovce, travu u koju ponekad zalegnu, pa usnu, njuškom onako meko u zemlju uronjene.
Za imanim čežnja
Volio bih da sam ovdje. Imao bih tako točno onoliko prostora koliko čovjeku treba. Raširio bih ruke i dodirnuo početak i kraj svemira. Istegnuo bih se na nožne prste i dotaknuo sedmo nebo. Prebacio bih se na pete i propao do dna podzemlja sedmog. Da sam ovdje.
Razumije se, volio bih i da sam sada. Moje bi tada bilo sve vrijeme svijeta. Prošlost bih nosio kao svoja leđa. Budućnost kao svoje grudi. Ponekad bih ih zamijenio. Ili krenuo natraške. Bio bih život između svojih grudi i leđa. Od kože jednih, do one drugih. Da sam sada.
Volio bih da sam rođen. Ožiljke od rodnice nosio bih ko kolajnu i ne bi me zatekle bore. Poznavali bi me svi, od babice do babe. Od anđela navještenja do arkanđela smrti. Prijateljevalo bi se sa mnom kao što mjehuri prijateljuju s mokraćom ili s trskama pjesma. Da sam rođen.
Volio bih da umrem. Legao bih na lomaču kao što zaliježe seljak umoran od sjetve ili žetve. Kosti bi mi proključale u kamenje. Meso bi se vratilo u zemlju. Krv bi mi se razlila u vode zemaljske, oči u vode nebeske. Izgorio bih na vatri svoje probave, piren vjetrovima kojima bih se rašivao. Moje misli zasjale bi ko mjesec. Duh bi svanuo ko sunce. Da mi je mrijeti.
Bio bih sve, da sam išta od toga.
A dobro je i ništa.